Mnogi „probosanci“ nam u zalaganju za multietničku i sekularnu Bosnu i Hercegovinu, izgrađenu na međusobnom uvažavanju, poštenim odnosima i zdravim institucijama, ne mogu biti saveznici, jer njihova Bosna nije i naša Bosna – prosto, govorimo o različitim stvarima koje igrom slučaja nose isto ime
Ukoliko ne slijedimo fašističku ideologiju, državu ne bismo trebali shvaćati kao zadnji ideal koji odlučuje svim drugim, ne bismo je trebali uzimati kao nešto apsolutno pred čime se sve drugo relativizira, ne bismo je trebali shvaćati kao duhovnu i moralnu činjenicu. Sve to, naime, dio je osnovnih postulata fašizma, onako kako je o njima propovijedao Mussolini.
Psiholog Erich Fromm je u knjizi Psihoanaliza i religija takvo shvaćanje i obožavanje države i njezinih simbola, poput zastave, smjestio u domen iracionalne i primitivne religije, kazavši da „ako želimo shvatiti kako su sustavi poput fašizma ili staljinizma mogli opčiniti milijune ljudi, spremne da žrtvuju svoj integritet i um principu „moja domovina, kakva bila da bila“, mi moramo razmotriti totemsko, religiozno svojstvo njihove orijentacije“.
Država, dakle, nije važnija od pojedinca niti od društva, ona bi trebala biti samo okvir u kome se ostvaruju interesi pojedinca i društva. Kada netko kaže da je za državu, valja prvo vidjeti da li državu fetišizira i idolatrizira, da li je shvaća kao duhovnu i moralnu činjenicu, kako bi se prvo vidjelo ima li se zapravo posla s iracionalnim totemistom, ako ne i s fašistom. Zatim ga valja spustiti s apstraktnih visina i postaviti mu pitanje: a za kakvu državu?
Kada, primjerice, Milorad Dodik i drugi političari iz Republike Srpske govore o Republici Srpskoj, tu se jasno prepoznaju gore opisani obrasci. A kakvu državu žele, ne treba puno zaključivati jer su „prosrpski“ političari vrlo direktni i otvoreni: srpsku državu za srpski narod. U kojoj će interesi države-idola biti uvijek ispred interesa i života onih koji u njoj žive, u kojoj će se ljudi žrtvovati totemu, odnosno – da upotrijebimo zgodnu sintagmu iz jezika hrvatskih totemista – biti žrtvovani na „oltaru domovine“. I baš zbog te direktnosti i transparentnosti i nema tu šta puno da se čita između redova.
Zanimljivije je promotriti fenomen tzv. probosanskog političkog bloka u BiH. Za kakvu se državu, na primjer, zalažu „probosanske“ snage u Bosni i Hercegovini? Po već dobro zabetoniranoj dogmi, sve u ovoj zemlji što nosi bošnjački prefiks je automatski „probosansko“ (zašto ne i „prohercegovačko“?), dok ono što je srpsko i hrvatsko tek treba da se dokaže, a u tu vješto izvedenu konstrukciju trude se uklopiti i razne varijante „građanske opcije“. Pa kakvu Bosnu (i Hercegovinu) žele glavni pobornici „probosanstva“? Na šta bi ta država sličila, tj. kako bi bilo njezinome društvu?
Kakvu Bosnu (i Hercegovinu) ima na umu npr. Bakir Izetbegović kada neizostavno operira terminima etničke većine i manjine i postavlja ih kao kriterij vladanja? Da li onakvu kakva se formalno slavi 25. novembra, a za kakvu se – gledajući referendumsko pitanje – glasalo i 1. marta, ili možda ne? Da li je stvaranje koruptivne i klijentelističke mreže koja razara supstancu društva – a u tome doista nema razlike između SDA, Dodikove „socijaldemokratske“ organizacije i HDZ-a – također dio probosanske politike?
Oni imaju loše kvalitete i krive društvene vrijednosti, reći će neki, ali su barem simbolički za Bosnu i Hercegovinu, ne služe tuđim državama i tako dalje i tome slično. Međutim, čak ni tu stvari ne stoje baš tako, a primjera je više nego dovoljno.
Da li je, tako, nazivanje predsjednika neke druge države „našim liderom i našim predsjednikom“ koji „nosi našu zastavu i nosi naš ponos“, a što je Izetbegović rekao za turskog predsjednika Erdogana, patriotizam i probosanstvo, pa makar samo simbolički? O kakvoj Bosni (i Hercegovini) govorimo ako kažemo da je ona tom istom Erdoganu „ostavljena u amanet“?
Da li je probosanski, pa makar samo simbolički, izgraditi u Sanskom Mostu spomenik „u znak sjećanja na turske vojnike koji su pod vodstvom pravednog, tolerantnog pobjednika i uzvišenog vladara, sultana Fatiha Mehmeta Hana, pali kao šehidi prilikom osvajanja Kamengradske tvrđave 1463. godine“? Suglasnost za spomenik kojim se slave davni okupatori naše „tisućljetne zemlje“ koji su stradali provodeći agresiju kojom su je srušili, dao je Rijaset Islamske zajednice u BiH. Zajednicu je u to vrijeme vodio Mustafa Cerić, onaj isti Cerić koji je volio govoriti da je „Turska naša mati“ i koji je ovih dana za boravka u Čečeniji pohvalio način na koji je Rusija riješila čečensko pitanje, žaleći što Evropa nije na isti način riješila stvari u Bosni (i Hercegovini). A kako je Putin riješio problem Čečenije? Tako što je dao apsolutnu vlast Ramzanu Kadirovu, koji je od Čečenije napravio islamsku republiku kojom vlada kao privatnim posjedom, u kojoj se homoseksualci ubijaju, kritičari režima javno bičuju, a otmice i ono kad te proguta mrak su svakodnevnica.
Taj i takav Cerić je, naravno, probosanski orijentiran, o čemu svakodnevno govori oglašavajući se preko društvenih mreža i portala, sve zapjenjeno ružeći antibosanske snage koje atakuju na našu zemlju. No, koliko ljudi bi – s akcentom na probosance – stvarno željelo živjeti u Bosni (i Hercegovini) izgrađenoj po uzoru na Čečeniju, s vođom poput Kadirova, pa makar se bosanske zastave vijorile na domovima kulture u Širokom Brijegu i Srpcu?
Umjesto da nekritički pristaju uz dogmu da su oni koji se vole kititi probosanskim prefiksima automatski manje zlo i poželjniji partneri od onih koji se kite nečim drugim, lijevi centar i svi mi kojima je stalo do multietničke i sekularne Bosne i Hercegovine izgrađene na međusobnom uvažavanju, poštenim odnosima i kvalitetnim i zdravim strukturama i institucijama, trebali bismo se pozabaviti dekonstrukcijom te podvale i rastjerivanjem magle, kako bi se istjeralo na čistac kakvu sve Bosnu (i Hercegovinu) imaju na pameti različite opcije koje su u nju kunu. Bosna, država i druge magične riječi nisu same po sebi svetinja. One mogu biti i dobre i loše, zavisno od toga koje se vrijednosti u te pojmove unesu. Mnogi „probosanci“ nam u zalaganju za bolju Bosnu i Hercegovinu ne mogu biti saveznici, jer njihova Bosna nije i naša Bosna – prosto, govorimo o različitim stvarima koje igrom slučaja nose isto ime.
Franjo Šarčević
Tekst je objavljen na portalu Fokus.ba
wpDiscuz
