Reportaža iz Knina: Nostalgija za ratom

Na putu  do Knina pratila nas je oluja. Nema nikakve posebne simbolike, tek je sinergija kiše s bukom i efektima munja, gromova te nešto vjetra rashladila poslovičnu kninsku paklenu žegu i osvježila zemlju, dan učinila podnošljivijim, a zastavama okačenima uokolo mjesnog stadiona udahnula život.

Vjetar lagano piri, zastave lepršaju, Plenković priča, hvali sebe i svoju vladu. Šta ćeš više od života?

Slavi se 26 godina od Oluje. Knin je pun uniformirane policije, tu su i momci u odijelima sa žicom iza ušiju. Loše im stoji civilka. Pa vojska, vojna policija, predstavnici udruga.

S nekim čovjekom tražimo akreditacije, on je invalid 75 posto, ali nije se nikome prijavio. Sad ne može slušati Plenkovića.

“Dogodine ću bit pametniji, stavit ću uniformu, pa da vidim ko će me zaustavit”, kaže.

Evo, završio Plenković, pjeva klapa Ministarstva unutarnjih poslova. Postoji li negdje Ministarstvo unutarnjih poslova bez klape? Kako tamo ljudi žive?

Kako žive u Kninu?

A kako žive u Kninu? S tribine stadiona gledamo dvokatnice i trokatnice. Na dva prozora su zastave, na nekima nema ničeg. Ni stakala.

(Upravo počinje govor predsjednika sabora. S tribine, malo dalje od nas, netko viče “Njooonjo”).

80 kuna za majicu

Dolje u gradu prigodni štandovi. Ako je suditi po ponudi, najbolje idu memorabilije s ustaškim pozdravom. Odnosno HOS-ove, kako vam drago. Osamdeset kuna majica. S jednim prodavačem fino ćaskamo, no on gubi interes za komunikaciju kad smo odgovorili na pitanje za koga radimo.

(I Njonjo spominje klimatske promjene kao i Plenković. Gospode, uvijek oponaša. Završio je, počinje Milanović, pozdravlja braću po oružju. Na koga misli, vrag zna. Šaramo pogledom po publici, tu je Tomislav Tomašević. Prvi red, odijelo, kravata, fino se uklopio).

Po kavanama ima svijeta. Natpisi na majicama otkrivaju da su tu predstavnici Tigrova, Gromova i specijalni policajci te, dakako, HOS-ovci i oni koji se tako osjećaju. Idu ture, sa svakom uspomene su sve življe, kao da se sad trese tlo od haubica.

Ima, eto, ljudi nostalgičnih za ratom.

Milanović se sjetio i Koradea

Stotinjak metara dalje dva starca sjede pred kafićem. “Sve je porušeno”, govore i gledaju zgradurinu preko puta. Od nje je ostala betonska konstrukcija.

(Milanović opet o malom broju pravih ljudi. Voli to u govorima. Sjetio se i Koradea pa dobio pljesak, sjeća se Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Ivana Jarnjaka. Žao mu što nije tu).

Još gledamo publiku. Ante Sanader, samo ga disertacija dijeli od doktorata na osječkom Ekonomskom fakultetu, ali ovo je važnije od znanosti. Pa vitez Reiner, Nina Obuljen Koržinek i pored nje novootkriveni pjesnik Tomislav Ćorić (tć).

I ostala bižuterija iz vlade: Banožić, Božinović i tako to.

U drugom redu Blaženko Boban. Požara nema.

(Milanović poziva da se u Hrvatskoj ne sudi hrvatskim zapovjednicima koje optužuje BiH. Boga mi, Sanader mu plješće. Plenković gleda na mobitel. Predsjednik države završava govor. Ima vremena za poziranje s bivšim vojnicima, ne i za davanje izjava).

Nadlijeću nas Krila Oluje. Onda misa pa voljno.

Što se svodi na izbor: sjesti u kafanu pa s jakim hrvatskim snagama evocirati uspomene na Ono Vrijeme.

Ili zbrisati kući.