Za afere mora postojati materijal, život se drugome ne može uništiti za nešto čega nema
Nije, međutim, ni blizu istini da bi lako pao u mračni bunar svatko na koga bi se ustremili istražitelji, moralisti s Biblijom privinutom na prsa, zviždači ili horde novinarskih pasa tragača. Baš nije ni blizu. Jer da bi netko završio osramoćen u kronikama beščašća, na disciplinskim mjerama ili u zatvoru, moraš mu prvo naći da je radio prljave, sumnjive i nedopuštene stvari. Posve je drugo pitanje što se nizu moćnika i uglednika ove naše močvare doista svašta i nađe kad se nekim slučajem pokrenu bageri
Krajnje spornu, ali i opasnu tezu izvadio je iz šešira Ljubo Pavasović Visković, odvjetnik Osječkog suca Darka Krušlina, koji je Zdravka Mamića osudio na šest i pol godina zatvora za financijske malverzacije u Dinamu. Kaže Pavasović da Mamić manipulira i – “na temelju nekih nevažnih događaja” – stvara konstrukciju da bi Krušlina uništio ljudski i profesionalno. I zaključuje da osvetnički nabrijani Mamić tako zapravo šalje poruku: ‘Osudi me pa ću ti uništiti život.’
Pavasović slovi kao vrstan odvjetnik u području kojim se bavi i jasno je da će izvesti sve dopustive pravne i verbalne akrobacije i bravure braneći svoga klijenta. Utoliko mu ni ovu ne treba zamjerati, a niti je on, uostalom, bitan za ovo naše malo razmatranje o tome može li se baš svakome naći crna mrlja da bi ga se unizilo i upropastilo.
Samo nam je dao povod da u ovom strašnom času kompromitacije za određene pravosudne dužnosnike malo rastrančiramo taj klimavi agrument kako se “svakome nešto može iskopati”. To je potrebno jer se ta standardizacija da se svima može izvaditi razorni feler, to jest da je svatko “krvav ispod kože”, stalno ponavlja kao neka nepobitna činjenica. A pogotovo je popularna kod profesionalne i ljudske klateži.
Tisuće i tisuće građana sve rade pošteno
Nije, međutim, ni blizu istini da bi lako pao u mračni bunar svatko na koga bi se ustremili istražitelji, moralisti s Biblijom privinutom na prsa, zviždači ili horde novinarskih pasa tragača. Baš nije ni blizu. Jer da bi netko završio osramoćen u kronikama beščašća, na disciplinskim mjerama ili u zatvoru, moraš mu prvo naći da je radio prljave, sumnjive i nedopuštene stvari. Posve je drugo pitanje što se nizu moćnika i uglednika ove naše močvare doista svašta i nađe kad se nekim slučajem pokrenu bageri.
Ali to je već dijagnoza stanja u koga je dovedeno hrvatsko društvo normalizacijom klijentelističkog i koruptivnog djelovanja po kome smo proslavljeni u EU, a ne intrinzničnosti ljudskih karaktera. Jer tisuće i tisuće građana ove naše zemlje pošteno rade i sasvim mirno hodaju ulicom. Dižu se ujutro da bi se posvetili ispravnom životu.
I neće uzeti ni plastičnu olovku s nečijeg stola kad ovaj ode po kavu. Ne možeš, dakle, uvaliti u govna nekoga tko sam nije dao štofa da ga se uvali, pardon advokatu Pavasoviću i svim ostalim prigodničarskim zagovornicima teze da na svakom obrazu ima blata samo to još možda nije otkriveno.
Što uopće sudac radi u takvom društvu?
Uzmimo ovu aktualnu aferu. Ako ti se novac za mito nije donosio u kancelariju, nema tog mađioničara koji će dokazati da jest. Može se biti korumpiran, a da se to nikad ne dokaže, osobito kod nas. Ali obrat ne postoji. Ili, ako nisi pijančevao s osobama kojima sudiš, nije te nitko mogao s njima ni slikati kako ih grliš oko vrata. I što uopće radiš, časni suče, u takvom društvu?
Ako nisi letio u Dubai i proslavljao Novu godinu soba do hotelske sobe s klijentom pravosudnog procesa u kome si ti Država, a on osumnjičenik i optuženik, odakle bi itko mogao nabaviti karte i račune s mjestima, datumima i s tvojim imenom? Nema prljave agencije koja isporučuje takve usluge. A nema više ni Udbe, ni Stasija. A ako tip koji o tebi ovisi prijesno laže da si od njega primio sat skupocjene marke za koju 99,9 posto svijeta nije ni čulo, onda neće biti svjedoka za takvu podmetačinu.
Svatko nije kriv za nešto, ali neki bogme jesu
Ajmo se, prema tome, malo urazumiti oko ove praktične novokomponirane sentencije da je svatko za nešto kriv, da je svatko negdje posrnuo, samo mu to treba iskopati. Jer svatko nije. A neki bogme jesu. Da se, recimo, rektor Boras i njegova žena nisu cijepili preko veze, ne bi se gospodin koji nosi lanac i svečanu togu ni našao u tom bijednom skandalu.
Ako za lažni biznis koji postoji samo na papiru nisi po protekciji nažicao poticaje iz sredstava koje Hrvatskoj doznačuje EU, nema ni afere. Ako si napisao originalni doktorat, a ne plagijat, problem ne postoji. Ima ga samo ako ti se nađe prepisivačina. Ako nisi izvukao obnovu i proširenje kuće pa još i stan od države poput župana Žinića, a i cijele ekipe takvih istih, pa kako bi ti se to moglo prišiti?
Dočekat ćemo valjda da vidimo tko možda laže
Za afere mora postojati materijal. Ako ga nisi sam servirao svojim postupcima, džaba poligraf, državni inspektorat, DNK analiza, mediji i sav raspoloživi pogon. Život se drugome može uništiti na razne načine, ali ne i na taj da se nekoga osudi i osramoti za nešto čega nema, što je svakome već unaprijed neuvjerljivo, za što ne postoje tvorni dokazi i dovoljno svjedoka, što je krivotvorina i ulični trač.
Dočekat ćemo valjda barem na slučaju Mamić vs. Pravosuđe da se razluči tko moguće pakira, a tko možda laže. Jer točno je i nepobitno da je Mamić fabricirao, glumatao i mazao gdje je stigao. Ali unaprijed zaključiti da laže i sve ovo, može se pokazati kao običan silogizam.
wpDiscuz
