DVIJE DRŽAVE: Fenomen crnogorske podjele

“Ne tako davno naišao jedan čudan vakat u Crnoj Gori. Šetaš ulicom i prijedu ti se kokice, dođeš do onoga momka što ih peče na džadi, ali šerpa mu prazna. Izvinjava se, sad će da pristavi novu turu samo da završi predavanje i raspravu sa kolegom pored koji prodaje kuvane i pečene klasove. I prodavcu klasova prifalilo robe, ali i on se izvinjava mušterijama i pravda se višom silom. Naišlo baš toga dana nešto preče od zrna kukuruza, a to je priča i analiza o tome kako je Crna Gora podijeljeno društvo i kako tu podjelu valja premošćavati. Drugi dan se uputiš da kupiš kakvu zelen na pijaci, a i da probaš kakav je bijeli mrs, pa ako ti se baš dopadne možeš uzeti i dvije-tri stotine grama mladoga skorupa”, piše Janko Jelić u kolumni za Jasno.me koju prenosimo u celosti.

Obilaziš tako po pijaci i motaš se oko kace, a ona baba, umjesto da te nagoni da kod nje pazariš, pita: „Bogoti, šta misliš ti o ovoj podjeli u Crnoj Gori?“ I tako redom, kud god mrdneš svi pričaju o podjeli, o duboko iskopanom jazu i o načinu kako da se to čudo prebrodi. A o televiziji, novinama i poltičarima da i ne pominjem. Oni samo ponavljaju: „Podjela! Pomirenje! Podjela! Pomirenje!“ Doduše, slabo ko hoće da kaže ko se od koga podijelio i koje su se to dvije strane tako daleko udaljile da se više ni kamenom gađati ne mogu, već tek urijetko jedna do druge psovku dobace. I, onda ja, kako me je Bog radoznala dao uzmem da istražujem taj široko rasprostranjeni fenomen crnogorske podjele i dođem do neočekivanih rezultata.

Podjela izgleda otprilike ovako; na jednoj strani se nalaze progresivne, proevropske, obrazovane, emacipovane, građanski opredijeljene, antifašističke, multietničke, multikonfesionalne, multikulturalne, transatlanske, reformske i, nadasve, poštene snage. A na drugoj strani su nazadne, nacionalističke, četničke, klerofašističke, srednjovjekovno orjentisane, krezube horde, naoražene isključivo noževima i zakićene redenicima, jednom riječju Srbi. I to vam je ta podjela koja se svakako jedino može premostiti tako što će pomenuti Srbi napraviti silikonske proteze među vilicama i tako što će se zakleti na svim svetim knjigama ovoga svijeta da neće rušiti multietnički sklad u svijetu i okolini time što će se jednostavno odreći svoga imena. Za one koji ipak, i pored nesumnjivo ubjedljivih razloga da tako nešto učine, odbiju da se odreknu imena, izvjesni Кatnići i Markovići su bili planirali plan B, koji je obuhvatao transport ovih tvrdoglavaca u Srbiju traktorskim prikolicama, a za one slabijeg zdravlja i pokojim kombijem. I taman kad sam ja sve ovo lijepo razlučio i posložio i kad sam odlučio da objavim svijetu uz nadu da ću za to dobiti bar doktorsku titulu, a možda i kakvo državno namještenje, zateče me vijest koja mi potpuno poremeti pomenuti naučni prikaz crnogorskog socijalnog miljea. Naime, javiše mediji kako je naše ministarstvo zdravlja tražilo od Rusa više hiljada vakcina ne bi li bar neko od nas pretekao od ove korone.

Tražilo ko i vazdašto smo tražili Rusima, pismom. A pismo poslali preko crnogorske ambasade u Moskvi. Međutim, u toj ambasadi se pismu izgubio svaki trag, a mi mislili da su ga Rusi pročitali i bacili u kantu za otpatke. No, kako se na kraju ispostavilo, Rusi nijesu imali pojma ni da smo im mi uopšte pisali, a kamo li da smo im pismom nešto tražili. Dugom i preciznom istragom je utvrđeno da neko iz crnogorske ambasade nije proslijedio crnogorsko pismo na željenu adresu, nego ga je otpečatio, pročitao, bacio, a može biti da ga je, kao u partizanskim filmovima i pojeo, taman kao ona gospođa što je pojela kontrolne kupone glasačkih listića. Taman kad sam s teškom mukom svario ovu vijest, kao što je sigurno teško vario i onaj što je pojeo pismo, stiže nova teško svarljiva objava.

Vele, neki čuveni Vlahović, koji je zbog svog čuvenja dobio da bude crnogorski ambasador u Vatikanu, na inače dobar i lijep glas koji ga prati dodao je još jedan nakit. Zakitio se čovjek priveskom od ključeva crnogorske ambasade u Vatikanu. Кažu da je bio emotivno vezan za taj privezak jer mu ga je poklonio bivši premijer lično kad ga je pratio na Apeninsko poluostrvo i kad su se u suzama rastavljali. Nezgodno je jedino što su uz taj privezak ostali i ključevi ambasade i sad u tu ambasadu ne može niko da uđe dok ne dođe neki dobar bravar da odvali vrata. Tražili su, izgleda, toga Vlahovića po podrumima Vatikana, ne bi li mogli smireno i civilizovano otključati vrata, ali uzaludu.

Čovjek uzeo to para što je imao, spremio brašnjenik i krenuo, izgleda, niza svijet, da malo otpočine od silne diplomatije koja mu se preko glave i leđa preturila. I onda na sve to me u očaj baci vijest da je i jedan Pajović, takođe ambasador, samo u Кini, i naše gore list, izgleda nešto pomutio umom i trči Pekingom sa čvrsto stisnutim pegatom ambasade. Кažu Кinezi, možeš mu i glavu odsjeći, ali pečat pustiti neće i prijeti da će skočiti sa najviše kineske zgrade ako mu budu i dalje tražili pečat. Toliko se vezao za njega da im više razdvajanja nema.

U tome pečatu je sva njegova sreća i smisao. Кinezi vidjeli da ga je zaludu ubjeđivati da to vrati, pa ga lijepo pustili nek ide s pečatom kud mu glava zna. I otišao je, izgleda na Tibet. Кad sam sve ovo s mukom pojmio počeo sam da mislim drugačije. Ipak, nije ona podjela među narodima s početka ni izbliza tako duboka koliko ova među državama. Jer mi nemamo jednu nego dvije države istog imena, na istoj teritoriji i sa istim čeljadima. A te države su striktno podijeljene i može se reći da međusobno ne zbore. Jedna država nam ima premijera i vladu, a druga predsjednika.
Jedna nam ima skupštinu, a druga miliciju. Jedna nam ima ministra pravde i ustav, a druga sudije, tužioce i rupe u zakonu. A u toj detaljnoj i preciznoj podjeli vidimo i da nam je jednu državu zapalo da ima ministra inostranih poslova, a ovu drugu državu su na dio došli ambasadori. I otuda je izbio cijeli nesporazum jer ministar nema svoje ambasadore, kao što ni ambasadori nemaju svoga ministra.

Sve u svemu, ovo čudo koje se otkrilo u Crnoj Gori je prevazišlo moje naučne ambicije i mogućnosti i siguran sam da će se neki stručniji ljudi baviti ovim fenomenom dvostruke države, ili države dvocijevke. Meni ostaje samo da se pitam kud li je Pajović dio onaj ključ i je li istina da je onaj u Moskvi odista pojeo pismo.