Prije deset godina, general Zlatan Mijo Jelić pokrenuo je projekt prikupljanja i objedinjavanja podataka o zločinima nad hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini uz pomoć i suradnju brigadira Petra Kolakušića.
Piše: Marko Babić l Bild.ba
On je također i autor ideje da se objavi popratna studija o Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini na kojoj su povjesničari Davor Marijan i Ante Nazor radili četiri godine.
Rezultat ovog projekta knjiga je „Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, 1991.-1995.“ koja je prvi put predstavljena u veljači 2020. godine u Bruxellesu, u sjedištu Europskog parlamenta.
Osim popisa ubijenih civila i pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) u knjizi se donosi spomenuti pregled političkih i vojnih događaja u Bosni i Hercegovini tijekom Domovinskog rata što je vrijedan doprinos hrvatskoj historiografiji.
U skladu s time, projekt je prezentiran u tri cjeline.
U prvom dijelu naslovljenom “Rat za opstojnost Hrvata, 1991.-1995.” Davor Marijan kronološki prikazuje zbivanja od raspada i demokratskih promjena u Jugoslaviji do Južnog poteza, posljednje operacije Hrvatske vojske (HV) u seriji oslobodilačkih operacija 1995. godine.
Nazor je autor drugog dijela naslovljenog “Neke činjenice o zločinima nad Hrvatima u BiH i izvori o muslimansko-hrvatskom sukobu u dijelu BiH”.
Za razliku od Marijanova dijela, u ovom se Nazor podrobnije referira na kontroverze koje se vežu uz djelovanje snaga HVO-a i HV-a te držanje hrvatskoga političkog rukovodstva tijekom sukoba u BiH.
Konačno, treći dio pod naslovom “Prilog istraživanju zločina nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini” donosi popis ubijenih civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a.
Prvo se navode ubijeni od pripadnika Jugoslavenske narodne armije (JNA) i pridruženih srpskih postrojbi, a potom se navode zločini pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH).
Ono što ovaj projekt čini drukčijim od prijašnjih radova posvećenih istraživanju zločina nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini upravo je njegova sveobuhvatnost i preciznost.
Kao primjere prijašnjih radova možemo istaknuti knjigu Ivice Mlivončića Zločin s pečatom: genocid i ratni zločini bošnjačko-muslimanskih snaga nad Hrvatima BiH 1992.-1994. godine koja je objavljena u dva izdanja (1998. i 2001.), zbornik radova Drugoga hrvatskog žrtvoslovnog kongresa iz 2001. godine pod naslovom Da se ne zaboravi, i knjige Slobodana Praljka Zločini koje su počinili neki pripadnici JNA/VRS (srpske postrojbe) nad Hrvatima u BiH 1991.-1995. (2007.) te Zločini koje su počinili neki pripadnici ABIH nad Hrvatima u BiH 1991.-1995. (2006.).
Za razliku od navedenih naslova, ovaj projekt obuhvaća sve općine BiH, zločine počinjene i od srpskih i od muslimanskih postrojbi, detaljnije govori o vremenu i načinu na koji su žrtve ubijene i radi distinkciju između civila i zarobljenih pripadnika HVO-a.
Kao primjer možemo istaknuti mjesto Kopanice u Općini Orašje. U knjizi Slobodana Praljka Zločini koje su počinili neki pripadnici JNA/VRS (srpske postrojbe) nad Hrvatima u BiH 1991.-1995. spominje se četrnaest ubijenih Hrvata, ali se ne napominje tko je od ubijenih bio zarobljeni pripadnik HVO-a, a tko civil.
Isto tako, ne spominje se kada su i kako ubijeni.
U „Prilogu istraživanju zločina nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini“ precizira se da je desetero Hrvata ubijeno 1. svibnja 1992. godine prilikom napada srpskih snaga na Kopanice, dok su tri civila stradala od posljedica granatiranja po civilnim objektima 1992. i 1994. godine.
U Riječi urednika doznajemo da je svrha objavljivanja i objedinjavanja ubijenih civila Hrvata i pripadnika HVO-a u Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini probijanje medijske blokade zbog koje hrvatska javnost nije upoznata sa stradanjima hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Dodao bih da zločini počinjeni od pripadnika ARBiH nad Hrvatima u Buhinim Kućama, Dusini, Grabovici, Križančevom Selu, Maljinama, Uzdolu i drugim mjestima nisu ništa manje poznati hrvatskoj javnosti od zločina srpskih postrojbi.
Međutim, razumljivo je da su i Marijan i Nazor veću pozornost posvetili muslimansko-hrvatskom sukobu i zločinima pripadnika ARBiH budući da se najviše kontroverzi veže uz njega.
Osim toga, pravomoćna presuda Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) u slučaju „Prlić i drugi“ iz 2017. godine učvrstila je uvjerenje brojnih političkih aktera i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj kako je dio vrhovništva Republike Hrvatske (RH) zajedno s vojno-političkim rukovodstvom Hrvatske Republike Herceg Bosne (HR HB) sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) čiji je cilj „bio stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.“
Uz medijsku blokadu i presudu ICTY-a, ni recentni udžbenici povijesti kojima se koriste učenici u Hrvatskoj i učenici u BiH koji pohađaju nastavu po hrvatskom programu ne govore o zločinima nad Hrvatima u BiH, a da ne govorimo da se muslimansko-hrvatski sukob vrlo šturo obrađuje.
Jasno je da nije moguće prikazati sve rezultate istraživanja u ovako kratkom osvrtu, no vrijedno je istaknuti dvije glavne kontroverze na koje se autori knjige osvrću.
Prva kontroverza na koje se u knjizi referira sudjelovanje je dijela snaga HV-a u ratu u BiH.
U tri su navrata pripadnici HV-a ratovali u BiH. Godine 1992. oni su pomagali HVO-u da obrani teritorij pod nadzorom Hrvata od napada srpskih snaga.
Malobrojne snage HV-a sudjelovale su u muslimansko-hrvatskom sukobu 1993.-1994., a od studenog 1994. do kraja 1995. pripadnici HV-a sudjelovali su u završnim operacijama protiv srpskih snaga.
Marijan i Nazor ne smatraju da se sudjelovanje HV-a u muslimansko-hrvatskom sukobu može okarakterizirati kao čin agresije budući da se radilo o malobrojnim sastavima koje su uglavnom činili pripadnici HV-a koji su bili dobrovoljci podrijetlom iz BiH.
Njihov broj nikada nije prešao snagu formacijske lake brigade JNA (najviše 1400-1800 pripadnika) i nikada nisu bili koncentrirani na jednom taktičkom pravcu ili mjestu već su bili korišteni za ‘krpanje’ duge crte obrane. Jasno je da se s takvim snagama ne ide u agresiju i secesiju druge države.
Druga se kontroverza odnosi na legalnost i legitimnost djelovanja HR HB i HVO-a.
Prije svega, na hrvatskoj strani ne postoji nijedan dokument nalik onom iz listopada 1992. godine kada je u Prijedoru potpisana „Deklaracija o ujedinjenju Republike Srpske Krajine i Republike Srpske“ od strane njihovih predsjednika skupština.
Nazor napominje kako su politički ciljevi i okolnosti nastanka hrvatskih zajednica u BiH znatno drukčiji pošto su one osnivane kao odgovor na prijetnju srpske agresije na BiH i kao potreba organiziranja obrane hrvatskog naroda, ali i teritorijalne cjelovitosti BiH.
Kada govorimo o okolnostima osnivanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne često se zanemaruje da je ona proglašena „u skladu s tadašnjim planovima međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH na tri entiteta“, u ovom konkretnom slučaju u skladu s predloženim Owen-Stoltenbergovim (20. kolovoza 1993.) mirovnim planom za BiH koji je predviđao uniju triju republika.
Što se tiče legalnosti jedinica HVO-a, njegove je pripadnike čak i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 1993. godine nazvalo paravojnim jedinicama što je izazvalo oštre reakcije hrvatskog vrhovništva.
Nazor na kraju svojeg dijela knjige donosi nekoliko dokumenata u kojima se formacije HVO-a spominju kao regularne i legalne. Kao primjer, možemo istaknuti „Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske“ od 21. srpnja 1992. koji su potpisali predsjednik RH Franjo Tuđman i predsjednik predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović u kojem su i ARBiH i HVO navedene kao legalne postrojbe.
Na kraju, ako bi se izdvajao neki nedostatak ovog projekta, to bi mogao biti izostanak navođenja koliko je zločina nad civilima Hrvatima i zarobljenim pripadnicima HVO-a procesuirano.
Međutim, budući da je primarni cilj projekta bio dokumentirati te zločine i informirati javnost, ne možemo to smatrati naročitim nedostatkom iako bi to zasigurno ukazalo na činjenicu da je znatan broj zločina ARBiH, kao što je pokolj u Vitezu od 10. lipnja 1993., ali i JNA i pridruženih postrojbi, kao što je pokolj u Matićima od 7. kolovoza 1995., do današnjeg dana neprocesuiran.
Rijetko tko više ima iluzija da ovakvi projekti i drugi načini obilježavanja obljetnica zločina mogu izvršiti pritisak na bosanskohercegovačko tužiteljstvo da procesuira počinitelje.
Unatoč ovoj naizgled bespomoćnoj situaciji (u kojoj smo ostavljeni s imenima sela i gradova u kojima je sve manje Hrvata za što malo tko mari), prisjećanje na ubijene prvenstveno se čini zbog Istine koju ovozemaljski sudovi često ne zahvaćaju.
Na sličan način general Slobodan Praljak završava uvod u knjigu Zločini koje su počinili neki pripadnici JNA/VRS nad Hrvatima u BiH:
„I nakon što se saznalo o Iraku i bolesti Fidelovoj, nakon što nam kažu o prometnoj nezgodi na Indijskim željeznicama i serijskom ubojici u Engleskoj, možda nekad netko sjeti se i ovih ubijenih Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Možda, istine radi.“
Marko Babić rođen je 1996. godine u Zagrebu, Hrvatska. Završava studij povijesti i anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a živi u Stupniku. Područje interesa mu je povijest totalitarizma, disidentstvo i hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini.
Izvori: Jelić, Zlatan Mijo, Petar Kolakušić, Davor Marijan, Ante Nazor. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, 1991.-1995. Knjiga 1. i 2. Zagreb – Mostar: Udruga Hrvatska zvona, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2020., ICTY, s. v. „Podaci o predmetu IT-04-74 ‘Prlić i drugi’“. https://www.icty.org/x/cases/prlic/cis/bcs/cis_prlic_al_bcs.pdf (pristup 12.01.2021.), POVIJEST 4: udžbenik za 4. razred gimnazije, Alfa, 2019, Praljak, Slobodan. Zločini koje su počinili neki pripadnici JNA/VRS nad Hrvatima u BiH. Zagreb: Oktavijan, 2007.
wpDiscuz
