Veliki John Locke, otac liberalizma, kako ga teoretičari liberalizma još i nazivaju rekao je da je bez slobode govora ne možeš uvjeriti druge u ono što je ispravno ili kad rade nešto loše. Bez te slobode, samo nasilje ostaje kao jedino sredstvo uvjeravanja.
Nasilje ne mora biti nužno fizičko. Eliminiranje ideja i suprotstavljenih mišljenja iz javnog prostora također je jedan od oblika nasilja koji je sve učestaliji. Veliki tehnološki divovi su na svojim platformama uzeli sebi za pravo da budu tumači istine. Zorno smo to vidjeli na nedavnom američkom primjeru, a kroz čitavu prošlu godinu vidimo to i na primjeru pandemije koronavirusa.
Neprihvatljiva mišljenja, nebitno jesu ispravna ili ne, po kratkom postupku se eliminiraju iz javnog prostora.
Eskalacija nasilja kakva se nedavno dogodila u SAD-u samo je posljedica svega onoga što se posljednjih četiri godine događalo u ‘Državama’. Vratimo li sat samo malo unatrag, prisjetit ćemo se da su gotovo polovinu 2020. Godine obilježili nasilni prosvjedi za prava Afroamerikanca. U tim prosvjedima uništen je veliki broj institucija, državne imovine, ozlijeđen je veliki broj policajaca, umrlo je najmanje 19 ljudi te je uništen veliki broj privatnih biznisa.
Piše: Robert Pandža l kroativ.at
Donald Trump, američki predsjednik na odlasku imao je svojih grešaka. Možda za Amerikance i neće ostati upamćen kao najbolji predsjednik u povijesti, iako je, mora se priznati, imao fantastične ekonomske rezultate u svom mandatu. Svijet bi ga pak morao, unatoč njegovoj osebujnosti, upamtiti kao velikog mirotvorca. Napravio je ono, na što su mnogi pozivali SAD desetljećima. Na to su pozivali i njegovi današnji kritičari. Tko je licemjeran, teško je reći.
Njegov mandat obilježen je brojnim predsjedničkim kontroverzama, ali način na koji je vodio svoju medijsku kampanju, a kasnije i korespondenciju s medijima po svemu je unikatan i neobičan. To mu se, možebitno, obilo o glavu. U jeku predsjedničke bitke za drugi mandat, te na kraju mandata, Trump je osim bitke s političkim protivnicima borio bitku i s cenzurom. Često (ili gotovo uvijek) neopravdanom. Može li cenzura biti opravadana. Nema konsenzusa.
Njegovo ograničavanje i naposljetku eliminiranje s društvenih mreža snažan je udar na slobodu izražavanja i svojevrsni je presedan. Profili nisu uklanjani ni nekim dokazanim teroristima i zločincima. Po pitanju slobode, važnije je udruživanje Apple-a i Google-a u svrhu eliminiranja platforme Parler što je znatno, ali znatno opasniji čin. To je ujedno i neposredni dokaz da slobodom govora i izbora upravljaju neki drugi, te da je Prvi amandman zbilja i narušen. Taj potez u budućnosti će izazvati jako puno posljedica, od koje bi mnoge mogle biti i ozbiljnije prirode.
Pozivajući se na govor mržnje, što je prilično rastezljiv i teško definiran pojam, sutra će biti moguće ograničiti bilo što, pa i neke prilično jednostavne, istinite i validne stvari i činjenice. No nismo li tome već i svjedočili. Iskrivljavanje validnih povijesnih činjenica ie i rušenje statuta, uništavanje privatne imovine koje je već viđeno tijekom prošle godine. Sve je ostalo manje više nesankcionirano, što je zapravo legitimiralo sve one nerede u kojima je stradalo najmanje 19 ljudi. Napad na Kapitol, jednu od najzaštićenijih zgrada, u kojem se policija sklanja prosvjednicima u najmanju ruku je čudan, a ujedno je i kamilica u usporedbi s drugim protestima, koji su organizirani u ime nečijih prava. U ime istih tih prava je uništavana privatna imovina, a zaštita privatne imovine temeljna je dužnost svake države. Amerika će dugo osjećati posljedice svih ovih događaja. Slijedi razdoblje neizvjesnosti, i političke i društvene.
Vratimo se malo na Europu, Hrvatsku i Austriju. U Hrvatskoj je na djelu već sustavno opstruiranje prava na mišljenje, ali i orkestrirana hajka protiv jednog dijela društva. Nadalje, političke elite, usamljene na pijedestalu moći, često misle da bi mediji trebali pisati po njihovom naputku. No, to pretjerano i ne čudi ako se obzir uzme da neki prvaci komunizma i socijalizma, te njihovi nasljednici I dalje čvrsto drže uzde političke moći. Hrvatska ima veliki problem sa neovisnošću, ne samo pojedinaca, nego i medija. Teško stečenu slobodu hrvatski narod olako prepušta.
“Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.”, riječi su Voltairea koje su danas jako aktualne. Kako god gledate prema pandemiji koronavirusa, morate prihvatiti činjenicu i da postoje oni koji imaju drugačije mišljenje. Čak i ako su totalno u krivu, imaju pravo slobodno i kritički izraziti ono što misle. Zabrana protesta protiv mjera koronavirusa, pod izlikom da iza toga stoje neke kvazidesničarske organizacije (protiv nekih i nema sudskih presuda u Austriji) je u najmanju ruku smiješna. Pravo građana na slobodu govora i slobodno okupljanje je jedno je od temeljnih ljudskih prava. Ograničavanje tih prava pogubno je i za državu i za društvo u cjelini.
Pozivanje na epidemiološke mjere također nema nikakvog smisla, ili bar nije pošten kriterij. Primjerice, početkom lipnja u Beču su održani protesti za prava Afroamerikanaca u znak solidarnosti sa stanjem u SAD-u. Na tim se protestima, prema pisanju medija, okupilo oko 50 tisuća ljudi, bez poštivanja socijalne distance, a mnogi nisu nosili maske. Tek su se rijetki usudili spomenuti da je na tom protestu prekršen veliki broj pravila, ali mnogi društveni kritičari su ostali nijemi I nisu bili pretjerano glasni. Valjda u strahu da ih ne prozovu rasistima. Ili je to možda odgovaralo njihovoj političkoj agendi. Jesu li neki prosvjedi i prosvjednici privilegirani, teško je reći, ali jasno se vidi neujednačen kriterij po kojem se donose odluke.
Ograničavanje slobode govora zapravo dodatno potiče građane na još veći revolt, a svim onim koji sumnjaju u valjanost mjera i postojanje koronavirusa daje još više motiva za borbu protiv istih. Sasvim je nebitno koji stav po pitanju virusa imate. Nebitno je i jesu li vaša politička uvjerenja lijeva ili desna, jeste li za prava ili protiv prava, ograničavanje slobode govora jednako je pogubno za sve. Ograničavanje slobode govora dugoročno vodi isključivo u nasilje, a nasilje proizašlo iz ograničavanja osobnih sloboda vodi i u totalitarizam. Totalitarizam iz kojeg se, Europa, krvlju izvukla. Kritizirali smo Kinu i njene metode, ali i Zapad sve više poprima obrise Kine. Kritike koje je jučer uputila Merkel i francuski dužnosnici bile su veliko osvježenje i nada da će Europa ipak zadržati svoj status (koliko-toliko) slobodnog svijeta. Status za koji smo se dugo borili. Draža mi je opasna sloboda, nego mirno i sigurno ropstvo, rekao je jednom veliki Rousseau.
*stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju nužno i stavove uredništva kroativ.at i isključivo su osobno mišljenje autora članka
wpDiscuz
