Epizoda I. – dio A
Bosna – sudbina prekrojene zemlje naziv je novopečenoga tobože dokumentarnoga serijala čiji je autor i scenarist Semir Halilović. Emitiranje je preuzela javna radio-televizija Bosne i Hercegovine, a cijeli je serijal odnedavno dostupan i na YouTubeu. Da ovaj „dokumentarni“ serijal, ponajprije u sadržajnom smislu, nije profesionalno ni objektivno načinjen jasno je čim se posluša prvih nekoliko minuta prve od 14 30-minutnih epizoda. Indikativan je i naslov ovoga (veliko)bošnjačkoga nacionalističko-mitomanskoga serijala koji se bavi i Hercegovinom (ali i pokrajinama u državama u susjedstvu Bosne i Hercegovine), ali ju ne spominje u naslovu, pa se stječe dojam da Halilović Hercegovinu smatra dijelom Bosne, a ne dijelom države ili zemlje Bosne i Hercegovine.
_______ piše: Viktor Matić | blog.vecernji.hr
To je zanimljivo staviti u kontekst takozvanoga bosanskoga, a zapravo bošnjačkoga proljeća iz 2014. godine, kada su prosvjednici iz dijela Mostara koji je pretežno naseljen Bošnjacima, došli u dio Mostara koji je pretežno naseljen Hrvatima i, između ostaloga, uzvikivali „ovo je Bosna!“. To je jednako zanimljivo staviti u surječje nedavnih izbora u Mostaru u kojima su se, prema nekim uglavnom bošnjačkim političarima ili (pro)bošnjačkim komentatorima, natjecale „probosanske“ i sve druge, dakle „anti-bosanske“, opcije. Probosanske opcije u srdcu Hercegovine!? Uz sve ovo nije nužno spominjati i pokojnoga akademika ANU BiH Ibrahima Bušatliju i njegovo notorno djelo Neum i bosansko primorje. O izbjegavanju naziva „Hercegovina“ za južni dio Bosne i Hercegovine u sklopu bošnjačkoga nacionalističkoga diskursa pisali su hrvatski povjesničari Ivo Lučić i Mladen Ančić u tekstovima “Ima li Hercegovine?”, odnosno “Što je Bosna bez Hercegovine”?
Bošnjački (rekao bih po imenu i prezimenu) i bosanskohercegovački stručnjak za srednji vijek Dženan Dautović s pravom je kritizirao faktografske greške i reprodukciju nacionalističkih mitova koji izbijaju na površinu već pri prvim minutama prve epizode Halilovićeva serijala, dok se je mladi lav bošnjačko-bosanskohercegovačke medievistike Emir Filipović javno (na Twitteru) ogradio od sudjelovanju u serijalu. Obojica su povjesničara, međutim, sasvim opravdano zaključili da za puko nabrajanje faktografskih grešaka, a nekmoli obrazlaganje mitova i manipulativnih interpretacija, serijala treba puno više prostora (i vremena).
Čini mi se da profesionalni povjesničari nerijetko nemaju vremena ni volje baviti se razbijanjem pseudo-povjesničarskih mitova, toliko prisutnih u javnom diskursu ne samo Bosne i Hercegovine. Podrobno argumentirano i znanstveno reagiranje na mitomaniju iziskuje puno više vremena i rada nego li reproduciranje mitova. Zato su pseudopovjesničari i mitomani vazda korak ispred povijesne znanosti. Naime, svaki je historiografski mit, koliko god kompleksan bio, tek simplifikacija dalje ili bliže prošlosti.
Prema tomu, kada bi svakomu mitomanskomu loncu bili poklopac, ozbiljni povjesničari vjerojatno ne bi imali vremena (ozbiljno) raditi svoj posao, a upravo su plodovi njihova mukotrpna rada, npr. članci i knjige, neophodni prilikom raščlanjivanja mitova o daljoj ili bližoj prošlosti. Slikovito rečeno, kada se suoče s velikim valom historiografskih mitova mnogi ozbiljni povjesničari radije ustuknu umjesto da „na glavu“ uskoče u taj val i probiju ga, baš kao što djeca u Dalmaciji uskaču u valove koje stvara jugo. Premda nisam povjesničar, ovdje (na Blogosferi Večernjega lista) bih se, koristeći se relevantnom historiografskom literaturom i zdravim razumom, htio (po)zabaviti mnoštvom historiografskih mitova koji su prisutni u serijalu Bosna – sudbina prekrojene zemlje (u nastavku BSPZ). Pa krenimo redom.
Prve se sekunde serijala BSPZ, uz snimke prekrasna krajolika Bosne (i Hercegovine) i vrlo moćnu glazbu, doimaju obećavajuće. Obećavajuće je i što se odmah navodi kako je zemlja Bosna dobila ime po istoimenoj rijeci, a ne po nekakvom slavenskom ili pred-slavenskom, ilirskom, plemenu bosanskoga imena, kako inače u svojim radovima tvrde neki govornici Halilovićeva serijala, npr. bošnjački i bosanskohercegovački arheolog i povjesničar Enver Imamović. Zatim se navodi kako je „pretežno brdovita s krajolicima prašuma u Bosni, odnosno kamenjarom u današnjoj Hercegovini, ova zemlja…“ zbog svojega reljefa bila nekakva drevna europska „Švicarska“ u kojoj se je „tražilo utočišta … zaštita od ratničkih država koje su nemilice progonile drugačije od sebe“. Koja zemlja? Bosna i Hercegovina? Ako je odgovor potvrdan, zašto se puno ime te zemlje ne pojavljuje u naslovu serijala? Ako je, pak, riječ samo o Bosni, onda bolje da je Halilović ostavio Hercegovinu na miru baš kao što čini i u naslovu svojega diletantskoga i nacionalističkoga dokumentarca. Postavlja se i pitanje koje su to „ratničke države“ od kojih su stoljećima kroz povijest mnogi bježali i utočište pronalazili u bosanskim Alpama?
Je li i Osmansko Carstvo jedna takva „ratnička država“? Je li Bosanski pašaluk ili elajet, koji je prema bošnjačkim nacionalnim djelatnicima-povjesničarima bio nastavak bosanske srednjovjekovne „državnosti“, nudio utočište onima koje su proganjale osmanske vlasti, npr. katolicima? Umjesto odgovora na ova pitanja, narator čita kako Bosnu obilježava devet stoljeća neprekinuta kulturnoga i povijesnoga identiteta. Možemo li, dakle, na temelju te tvrdnje zaključiti da je u sklopu „miroljubiva“ Osmanskoga Carstva „Bosna“ sačuvala svoj drevni identitet utočišta za sve one koje proganjaju „ratničke države“? Ipak mislim da bi o kontinuitetu povijesnoga i kulturnoga identiteta Bosne trebalo ponajprije pitati bosanskohercegovačke franjevce.
Tako Ančić u svojoj polemičnoj knjizi Tko je pogriješio u Bosni [kasnije je shvatio pogubnost svojega prijašnjega inercijskoga nespominjanja Hercegovine u nazivu države BiH] piše da je osmansko osvajanje Bosne i Hercegovine te nova, osmanska, ustrojba „lomila … stare tradicije i ukorjenjivala nova shvaćanja. Sve je to rezultiralo potpunim lomom kontinuiteta sa svijetom srednjovjekovlja, pa i s tradicijama srednjovjekovne Bosne. Jedini društveni okvir gdje su se te tradicije kako tako čuvale bila je franjevačka provincija Bosna Srebrna, jedna od nasljednica srednjovjekovnog bosanskog vikarijata“ (2001: 181-182). Je li prerano dodati kako Ančić podsjeća i „da nakon 1463. godine i propasti srednjovjekovnoga kraljevstva [Bosne] nestaje bilo kakva traga ne samo države već i ideje državnosti (uspomena na bosansku srednjovjekovnu državu blijedi čak i kod franjevaca, koji su sa svojom provincijom jedina društvena institucija kontinuiranog sedmostoljetnog trajanja), a Bosna se svodi na običnu provinciju Otomanskoga Carstva“ (239)?
Sljedeći je govornik BSPZ-a akademik Rusmir Mahmutćehajić koji ponosno i državotvorno zaključuje kako je Bosna „u kasnom srednjem vijeku uobličila svoj subjektivitet u nešto što je bilo politički, kulturno, religijski izvan direktne vlasti podčinjenosti susjednih zemalja“. Kako Mahmutćehajić definira i opisuje taj subjektivitet? Kako on, primjerice, objašnjava da su bosanski vladari, banovi i kraljevi, bili u vazalnom odnosu prema ugarsko-hrvatskim kraljevima, odnosno da se je Bosna nalazila u sklopu političke strukture koju povjesničari nazivaju Archiregnum Hungaricum? Spomenuti vazalni odnos, između ostaloga, pobliže opisuje Ančić u svojoj knjizi Putanja klatna: Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XV. stoljeću i u eseju/poglavlju “Politička struktura kasnosrednjovjekovne Bosne” svoje knjige Na Rubu Zapada: Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne.
Što je s Mahmutćehajićevim kulturno-religijskim subjektivitetom kasnosrednjovjekovne Bosne? Je li taj subjektivitet definira samo postojanje dualističke „Crkve bosanske“ ili i činjenica da je „150-godišnje djelovanje franjevaca bosanskoga vikarijata u predturskome razdoblju dovelo … proces kulturne integracije na širokome prostoru od hrvatskih obala Jadrana do Podunavlja gotovo do kraja?“ (Ančić, 2001: 177). Je li bosanska vikarija svoje nadređene imala izvan bosanskoga prostora? Je li se arhitektonska obilježja srednjovjekovnih katoličkih crkava i samostana u Bosni nahodila i izvan Bosne? Je li dualističko učenje došlo u Bosnu iz dalmatinskih priobalnih gradova s kojim je Bosna bila intenzivno komercijalno povezana ili je to isključivo „made in Bosnia“ pojava?
Sljedeći govornik, stanoviti prof. dr. Senadin Lavić tvrdi da je nužno razbiti „orijentalistički i autoorijentalistički koncept“ (kojega valjda reproduciraju i Srbi i Hrvati „zemlje Bosne“), te u punini svojega nacionalističkoga naboja zaključuje da je ime „Bosna“ zapravo „najstarije i najstabilnije ime … u ovoj regiji … starije i od Srbije i od Hrvatske“. (Nije još ni šesta minuta prve epizode!). Osvrnut ću se na ovo pitanje protupitanjem: je li „Bosna“ kao ime starije od Huma? Odgovore na ovo i mnoga druga pitanja gledatelji u ovom trenutku, a čini mi se ni kasnije, ne mogu dobiti jer izgleda da se Halilovićev serijal ne bavi poviješću cjelokupna prostora (i stanovništva) države Bosne i Hercegovine, prostora koji se u ranijim ali i kasnijim stoljećima srednjega vijeka u svojem sjeverozapadnom, zapadnom i jugozapadnom dijelu nalazio u sklopu Kneževine/Kraljevine Hrvatske (i nakon 1102. kada Hrvatska ne „nestaje“).
U njegovu južnom i jugoistočnom dijelu tim su prostorom, u različitim razdobljima, vladale sklavinije Hum (kasnije Humsko Kneštvo), Zahumlje (istočno od Huma, ako dobro shvaćam Ančića (2001: 143)), Travunija. Također u jugoistočnom, istočnom i sjeveroistočnom, dijelu prostora današnje BiH svoju je vlast širilo i Dukljansko Kraljevstvo te Kneževina, kasnije Kraljevina Srbija. Jesu li i Bugari i Bizant također držali dijelove današnje BiH?
No, svakomu se gledatelju već sada stvara dojam da serijal nije o Bosni i Hercegovini, nego o „Bosni“ (a kasnije će se pokazati da je zapravo o Bošnjacima), a da se pod Bosnom ne misli čak ni na onaj dio Bosne i Hercegovine koji se Bosnom zove. Dakle tu je riječ o nekoj teško uhvatljivoj ali ipak sveprisutnoj Bosni. Upravo se ta Bosna, u svojem „renesansnom“ stilu nastavlja Lavić, „može pratiti kao povijesna, geografska, kulturna i antropološka činjenica i da na ovom prostoru život koji je osmišljen, da taj život … nastaje kao … lijepo spajanje različitih etničkih i religijskih momenata kroz povijest“. Na kojem prostoru? Koji život je na njemu osmišljen? Lavić poetski završava „pojašnjavajući“ koju „činjenicu“ i koji „etno-religijski moment“ ima na umu zaključujući da „iz svega toga“ proizlazi – „Bosenicus“ (ako sam dobro čuo), tj. „Bošnjak“. Bolje da nam je rekao da su rode donijele Bošnjake nego da ovako vrijeđa pamet i Bošnjaka i Srba i Hrvata i Ostalih. No sad je barem jasno da se BSPZ prvenstveno, ako ne i isključivo, bavi zamišljenom poviješću „temeljnoga naroda“ (kako bošnjački nacionalisti vide najbrojniji od tri konstitutivna naroda BiH) koji polaže pravo na svoju „nacionalnu državu“ – „Bosnu“.
Halilović, kojega držim autorom teksta serijala, zatim tvrdi da su „dijelovi današnjih nezavisnih republika Crne Gore, Srbije i Hrvatske bili sastavni dio srednjovjekovne države Bosne čiju su zemlju uglavnom naselila plemena Ilira i Slavena“. Kakav je ovo izričaj? Ako zanemarimo naglasak na „današnje nezavisne republike“, kao da se je Miloševićeva Jugoslavija (ili možda Tvrtkova Bosna?) jučer raspala, sporno je to što se zaziva „proširena Bosna“ (koja, k tomu, nije bila dugoga vijeka) u vrijeme kralja Tvrtka I. Kotromanića da bi se zatim ustvrdilo da su tu „državu“ naselila plemena Ilira i Slavena. „Kroz višestoljetne historijske procese ova dva naroda [Iliri i Slaveni] bit će upamćena pod imenom ‘bosanski krstjani’, ‘dobri Bošnjani’, odnosno kasnije ‘Bošnjaci’. Bili su to“ – nastavlja narator – „starosjedioci Bosne, koji su, kako je to ustvrdila genetika, ovu zemlju naseljavali hiljadama godina ranije“. Drugim riječima, dodajte malo (onako odokativno) „bosanskoga“ razvijenoga i kasnoga srednjega vijeka, nekoliko kapi antike, pedesetak grama Ilira, tridesetak grama (ranosrednjovjekovnih) Slavena, miješajte jedan sat na laganoj vatri i dobit ćete – Bošnjake!
Šalu na stranu, ovaj diletantizam možda najviše vrijeđa upravo Bošnjake ili barem ozbiljne bošnjačke povjesničare i intelektualce. Tako Dautović s punim pravom kritizira to što serijal spaja Ilire i Slavene, kao da ih ne dijele duga stoljeća rimske vlasti ili to što cijelu srednjovjekovnu populaciju Bosne (i Hercegovine) svodi samo na jednu vjersku zajednicu (krstjane). Osim toga, dodaje Dautović, naziv „dobri Bošnjani“ odnosio se je samo na najviše velikaške slojeve. Doista, kako tvrdi hrvatski povjesničar Tomislav Raukar, „Izričaj ‘dobri Bošnjani’ ima staleško obilježje.
On označava ‘plemenite ljude’, vlastelu, a ne općenito stanovnika Bosne, pripadnika bosanske države … To je bila državna, staleška razina bosanske pripadnosti koja je spajala samo tanki sloj ljudi na vrhu feudalnog društva“ (Budak–Raukar, 2006: 357-358). Izlišno je, k tomu, napomenuti da nam genetska istraživanja na koje se Halilović poziva kako bi perpetuirao Blut und Boden mit o bošnjačkoj starini, može jako malo reći o srednjovjekovnim etničkim identitetima. Kako tvrdi Raukarov kolega Neven Budak, „na današnju su europsku populaciju tu vrstu tragova ostavile migracije koje su se odigrale prije više tisuća godina, pa nemaju veze s pojavom ranosrednjovjekovnih etničkih identiteta, kao niti s nastankom suvremenih nacija“ (Budak–Raukar, 2006: 39).
Za kraj ovoga teksta postavlja se pitanje je li povijesni izvori potomke romaniziranih pa slaveniziranih Ilira, odnosno ranosrednjovjekovnih Slavena na prostoru Bosne i Hercegovine poznaju i po drugim imenima, a ne samo po imenu „’bosanski krstjani’, ‘dobri Bošnjani’, odnosno kasnije ‘Bošnjaci’“, kako tvrdi Bosna – sudbina prekrojene zemlje? Je li bilo Humljana, Travunjana, Srba, Hlevnjana, Dlamočana, Ramljana, Hrvata, Vlaha, Slavena? Hoće li „kroz višestoljetne historijske procese“, kako ide naracija Halilovićeva serijala, dio Slavena Bosne i Hercegovine biti upamćen i pod imenima „Srbi“ i „Hrvati“?
Nastavit će se …
wpDiscuz
