Krajem 386. godine Libanije, 72-godišnji učitelj retorike iz sirijske metropole Antiohije, napisao je govor upućen rimskom caruTeodoziju I. Ovaj govor jedna je od najsnažnijih kritika procesa u kojem je Rim postao kršćansko carstvo. Libanije je opisao Kinegija – rimskog prefekta koji je upravljao širokom oblasti istočnog Mediterana – kako vodi trupe vojnika i kršćanskih svećenika u nasilnim pohodima kroz sirijska, libanska, palestinska i egipatska ruralna područja.
„Ovo pleme u crnim odorama“, pisao je Libanije o svećenicima, „jede više od slonova.“ Pustoše polja, uništavaju hramove i napadaju sugrađane. „Potpuna pustoš ih prati“ na njihovom putu dok „skidaju krovove, uništavaju zidove, ruše statue i obaraju oltare.“ Ovo nije „ništa drugo do rat u vremenu mira vođen protiv seljaka.“ Šta je svrha vaše armije, Libanije je upitao cara, ako „dok udaljavate vanjske neprijatelje, jedna grupa vaših podanika napada drugu?“
Car nije dao odgovor. Niti je Libanije očekivao da će ga dobiti; znao je da je Teodozije morao odobriti Kinegijev marš terora. Ovo je predstavljalo samo posljednju fazu revolucije koja je preobrazila Rimsko Carstvo iz države koja je hapsila malu kršćansku manjinu u većinski kršćansku državu koja je koristila nasilje u napadima na pagane. Libanije je svjedočio čitavom ovom procesu.
Libanije je rođen za vrijeme vrlo drugačijeg Rimskog Carstva od onoga koje je opisao 386. godine. Bio je to svijet oko 60 miliona ljudi od kojih su 90% njih bili pagani. Nije da je taj naziv njima išta značio. „Paganizam“ je koncept koji su izmislili kršćani kako bi opisali svakoga ko nije bio ni kršćanin ni Jevrej. Ovih 54 miliona rimskih „pagana“ nisu mislili da njihove vjerske prakse imaju puno zajedničkog jedne s drugima.
Niti je postojao ikakav razlog za tu sličnost. Rimski pagani nisu imali ujedinjenu ili organiziranu crkvenu strukturu. Nisu imali zajedničke svete knjige ili rituale. Nisu se čak ni slagali oko toga koji su bogovi pravi. Mnogi pagani obožavali su bogove koje su zamišljali u ljudskom obliku; drugi su predstavljali svoje bogove u obliku životinja; a neki, poput osramoćenog cara Elagabala iz 3. stoljeća, su zamišljali svoje bogove u obliku džinovskog kamenja. Pagani su isto tako redovno ismijavali vjerske ideje drugih pagana. Na primjer, Lukijan, satirista iz drugog stoljeća, pisao je o fiktivnom kongresu bogova na kojem su olimpijski bogovi i ostala dobro poznata božanstva diskutirali o tome da li bi mogli izbaciti neke od novijih i egzotičnijih carskih božanstava, „navodnih bogova koji su ispunili nebesa“ iako „ni na koji način nisu bili dostojni“ te časti.
U gradovima, varošima i selima Rimskog Carstva tokom 310-tih bilo je oko milion građevina posvećenih različitim bogovima. Samo u egipatskom gradu Aleksandriji bilo je oko 2,500 hramova – oko jedan hram na svakih dvadeset kuća. U to su bili uključeni različiti hramovi – od malih svetišta do masovnih Serapeuma, hramova u centru ogromnih svetih područja smještenih na vrhu najvećeg brda u gradu.
Ti bogovi nisu bili vidljivi samo na horizontima i uličnim krajolicima grada. Njihovo prisustvo prožimalo je svakodnevni život. U Rimu u četvrtom stoljeću, u gradskom kalendaru je bilo 177 prazničnih dana ili svetkovina tokom kojih se slavilo više od 30 različitih bogova i božica. Slike bogova krasile su gotovo svaku rimsku kovanicu koja je bila u opticaju. Čak je dosta zaliha mesa u gradovima i naseljima carstva dolazilo od životinja koje su prinošene kao žrtve u tim hramovima. Rimsko Carstvo tokom ranog četvrtog stoljeća nije bilo samo pagansko carstvo. Bio je to svijet u kojem su preovladavale znamenitosti, zvuci, mirisi i okusi paganstva. Baš kao što je to bio slučaj hiljadama godina.
Jedna značajka rimskog svijeta iz ranog 4. stoljeća značajno se razlikovala od mediteranskih društava iz prošlih stoljeća. Početkom zadnje četvrtine 3. stoljeća, carstvo je sagradilo snažnu vojnu i građansku birokratiju koja se prostirala širom ogromnog područja pod rimskom kontrolom. Ovo je bilo ključno. Da danas postoji carstvo iz 310. godine, bilo bi peta ili šesta država po veličini i obuhvatilo bi kompletne ili dijelove više od 45 modernih država. Svi slobodni ljudi koji su živjeli na ovim područjima bili su rimski državljani koji su plaćali poreze državi i zauzvrat očekivali da ih država štiti i pruža usluge.
Kako bi država mogla ispuniti ove obaveze prema svojim građanima, carevi ranog četvrtog stoljeća stvorili su jednu od najefikasnijih i dinamičnijih administracija ikad viđenih u predmodernom svijetu. Carska birokratija na vrhuncu je imala čak oko 50,000 službenika. Na stotine hiljada profesionalnih vojnika punili su rimske vojske. Rimski pravni sistem bio je toliko odgovoran da je prosljeđivao molbe i upite o pravnim tumačenjima iz najmanjih sela sve do samog cara. Čak je i proizvodnja novca dosegla neprevaziđene nivoe efikasnosti. Sedamnaest regionalnih carskih kovačnica proizvodilo je na desetine miliona kovanica godišnje tokom 310-tih godina – kapacitet koji niti jedna mediteranska ili evropska država neće moći prestići gotovo narednih 1,500 godina.
Sve ovo bilo je moguće zato što se Rim oslanjao na talente i vještine svih sposobnih Rimljana koje su uspjeli pronaći. Pronalaženje tih ljudi predstavljao je izazov. Većinu prethodnih 300 godina, talentirane elite provincija najčešće su ostajale u blizini svojih domova. Zato su carevi četvrtog stoljeća morali naporno raditi kako bi pronašli i privukli te mlade ljude iz provincija da rade u carskoj službi. Sredinom stoljeća, carska vlada kreirala je spiskove studenata koje bi mogla zaposliti na administrativnim pozicijama, i nudila izdašne plate onima koji su bili spremni da uđu u carsku službu. Stari svijet nikad nije bio nešto meritokratski, no ova administrativna revolucija iz ranog četvrtog stoljeća približila je Rim meritokraciji bliže nego što će ikada biti.
Libanije i druga djeca rođena 310-tih godina bili su prvi Rimljani koji su odgajani i obrazovani posebno kako bi mogli iskoristiti prilike za bogaćenje i moć koje je pružao ovakav administrativni sistem. Dolazili su iz malih gradova sa juga Francuske, gradova iz Anadolije i čak iz velikih metropola kao što je Antiohija. Sve njih odgajali su roditelji čiji su se horizonti rijetko kad prostirali dalje od rodnog kraja, roditelji koji su u svojoj talentiranoj djeci vidjeli priliku da sagrade porodični ugled i steknu bogatstvo dostupno na najvećoj i najotvorenijoj sceni koju je stari svijet do tada pružio.
Sve ovo imalo je cijenu. Ovo nije bila meritokracija koja je nagrađivala ikonoklaste. Jedan čovjek (svi su bili muškarci) mogao je biti iznimno uspješan samo ukoliko je bio spreman vrijedno raditi i igrati po pravilima koja su postavili carevi. Tako su najuspješniji ljudi te generacije naučili izdašno hvaliti, rijetko kritizirati žive careve, i uživati u nagradama za opreznost. Bitno je shvatiti sve ovo zato što je, dok je generacija rođena 310. godine još uvijek bila podizana, car Konstantin odredio da Rim krene putem kojim će se preobraziti u kršćansko carstvo.
Konstantinove politike izgledaju haotično ljudima koji su navikli na monoteistički svijet u kojem Bog kojem se klanjaju vrlo često određuje lični identitet te osobe, ali Konstantin nije živio u takvom svijetu
Konstantin je rođen kao pagan, ali se preobratio na kršćanstvo 312. godine kada je započeo rizičan rat protiv Maksencija, teškog carskog protivnika koji se nalazio u Italiji. Priče carevih savremenika o njegovom preobraćanju oslikavaju vjerodostojnu sliku prema kojoj je zabrinuti car, kada je krenuo u vojni pohod zaiskao božansku pomoć nakon čega je ugledao božanski znak na nebesima. Jedan san potvrdio je da je Konstantinu viziju poslao kršćanski Bog koji je naredio da car stavi kršćanski simbol na svoje štitove. Konstantin je postupio po naredbi i porazio Maksencija u blizini Milvijskog mosta sjeverno od grada Rima.
Historičari su sedamnaest stoljeća smatrali da je Bitkom kod Milvijskog mosta Rim krenuo putem pokrštavanja države. No, ovo se nije desilo odmah zato što 312. godine niko nije mogao znati kako će izgledati kršćanska država.
Očigledno je da i sam Konstantin to nije znao. Pokazivao je da je izabrao put kršćanstva dajući novčanu pomoć crkvama, te poticanjem svojih podanika da prihvate Krista. No, Konstantin je u isto vrijeme nastavio starorimski običaj davanja novca za održavanje tradicionalne vjere. Platio je da se izgrade veličanstvene crkve kao što je Bazilika Svetog groba u Jeruzalemu, dok je u isto vrijeme utiskivao slike starih bogova na kovanice sve do kraja 320-tih godina. Srušio je neke paganske hramove i naredio svojim podanicima da prestanu sa žrtvom, ali je isto tako dozvolio da se u gradovima prave novi paganski hramovi i ponavljao zakonsku obavezu prinošenja žrtava kada javne zgrade pogodi grom. Konstantin je sazvao Prvi nikejski sabor – prvi kršćanski ekumenski sabor – ali je isto tako zadržao titulu Pontifexa Maximusa (vrhovnog pontifa), najvišeg svećenika u rimskom građanskom kultu.
Konstantinove politike izgledaju haotično ljudima koji su navikli na monoteistički svijet u kojem Bog kojem se klanjaju vrlo često određuje lični identitet te osobe, ali Konstantin nije živio u takvom svijetu. Dok su neki kršćani i Jevreju imali koncepcije vjerskog identiteta koji sliče modernim idejama, obožavanje i identitet nisu bili čvrsto usađeni kod većine Rimljana. Pagani su mogli štovati koliko god bogova su htjeli na gotovo svaki način koji je smatran prikladnim. Mnogi pagani čak su štovali Isusa, iako su to činili tako što su ga nekada svrstavali među božanstva kojima su se molili. Kršćanima su se Konstantinovi potezi mogli činiti kao razborito ponašanje kršćanskog vođe koji upravlja većinski nekršćanskim carstvom. No, Konstantinovo ponašanje bilo je razumljivo i paganima koji su nastavili javno hvaliti njihovog „najpobožnijeg“ cara.
Konstantin je umro 337. godine, baš kada su najstariji ljudi rođeni nakon njegovog preobraćanja započinjali profesionalne živote. Ova djeca Konstantinova doba gradila su karijere pod vodstvom Konstantinova tri sina, od kojih su sva trojica bili vatreni kršćani i ni jedan od njih nije se, poput njihova oca, kolebao da iskoristi moć države protiv tradicionalne religije. Konstancije II, koji će od sve braće najduže živjeti, pokazao se kao najagresivniji. Izdao je niz zakona kojim je zabranio žrtvovanje, zatvorio neke hramove, druge dao biskupima koji su ih pretvorili u crkve, i činio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi promicao kršćanstvo u javnom životu. Ove promjene bile su stvarne i materijalne, no sama količina paganske vjerske infrastrukture koja je preživjela značila je da Konstancije ne može ukloniti javni paganizam u samo jednoj generaciji. Ovo je bio specifičan problem s obzirom na to da su mnogi službenici koji su bili zaduženi za implementiranje njegovih naredbi išli sporo ili su zapostavljali provođenje carevih zakona usmjerenih protiv pagana.
Svi preživjeli spomenici, hramovi, statue i praznici posvećeni starim bogovima ohrabrivali su pagane kao što je Libanije i njegovi vršnjaci. Nije im se dopadalo ono što je Konstancije radio, ali je suprotstavljanje režimu predstavljalo rizik. Nije im bilo u interesu da ugroze svoj ugled i bogatstvo dižući glas protiv neprijatnih politika koje nisu predstavljale ništa. Ovi ljudi brzo su preinačili samozadovoljstvo u opreznost kada je Konstancije iznenada preminuo u 44. godini. Zamijenio ga je njegov rođak Julijan koji je odmah izjavio da je pagan.
Snažne kritike prema nepravdi i vjerskom fanatizmu Konstancija dolazile su iz usta sredovječnih muškaraca koji nisu smjeli dići glas tokom careva života. Isto tako su uzdizali Julijana nazivajući ga, ni manje ni više, carem-filozofom koji je upravljao obnovom tradicionalnog vjerskog života. Inercija rimske administracije zadržala je stari tempo rimskog vjerskog života pod vladavinom kršćanskih careva. Sada je paganski car mogao ispraviti štetu koju su ovi nanijeli.
Julijan je imao velike planove o tome kako bi ova paganska obnova mogla izgledati. Zamišljao je integrirano, hijerarhijsko pagansko svećenstvo koje bi organiziralo vjerski život širom carstva i pružalo dobrotvorni rad, baš kao što je to činila kršćanska crkva. Vratio je vlasništvo hramovima, sponzorirao projekte rekonstrukcije i počeo raditi na trećem jevrejskom hramu u Jerusalemu. Tokom pothvata koji je uznemirio gotovo svakog u carstvu, Julijan je čak pokušao preoblikovati rimski obrazovni sistem. Pod njegovim vodstvom, škole koje su služile kao ulazna tačka u carsku elitu stavile bi podučavanje o starim bogovima u fokus nastavnih planova. Kršćanima je zabranio da podučavaju u ovim školama zato što bi, Julijan je tvrdio, ovi odbili podučavati „o tome da Homer, Heziod i drugi autori o kojim podučavaju nisu krivi ni za kakve grijehe“ i da su kršćani lažljivci koji ne mogu pružiti dobre moralne primjere svojim učenicima.
Ove reforme tek su bile na početku kada je Julijan umro u ljeto 363. godine. Ubile su ga perzijske trupe u borbi u blizini današnjeg iračkog grada Samare. Tokom gotovo čitava naredna dva desetljeća, njegovi nasljednici fokusirali su se na pitanja koja se nisu doticala pokrštavanja carstva. Ti carevi bili su kršćani, ali su posvećivali malo vremena ili energije kako bi uništili paganstvo ili istrijebili njihove prakse. Pagani poput Libanija vraćali su se na stare, ulizivačke prakse. Dok su javno hvalili careve, privatno su mumljali o njihovim autokratskim sklonostima, sve vrijeme sretno gomilajući plate javnih službenika.
Tek 380-tih godina, kada su Libanije i njegovi vršnjaci dosegli duboku starost, stigao im je račun za cjeloživotno ulizivanje i samozadovoljstvo. Teodozije je došao na vlast 379. godine, obećavajući da će smrviti armiju barbarskih Gota koji su ubili njegovog prethodnika, cara Valensa. Međutim, 380. godine Teodozije je prvo izgubio bitku protiv Gota na ponižavajući način, nakon čega je zaključio mirovni sporazum 382. godine. Sve je ličilo na predaju. Očajnički je želio da promijeni sliku o sebi kao o neuspješnom caru.
Bez obzira na njegov moćan zahtjev za reformu, Libanije je vjerovatno shvatio da je već bilo prekasno da spasi svijet koji je štovao
Ovo je razlog zašto je nedugo nakon povlačenja od gotskih snaga 380. godine, Teodozije odlučno prihvatio ideju o vođenju Rima ka novoj, kršćanskoj budućnosti napadajući paganske prakse. Prvo je izdao niz zakona kojima je ograničio paganske aktivnosti. Žrtvovanja su bila kažnjavana smrtnom kaznom, hramovi su bili zatvoreni, a carski službenici koji su zanemarivali provođenje ovih zakona bili su žestoko kažnjavani. Mnogi od ovih ranih zakona uspostavili su zabrane koje je Konstancije prvi uspostavio tokom 350-tih. No,Teodozije je vladao carstvom koje je bilo drugačije od Konstancijevog – za razliku od Konstancijevog carstva u kojem su pagani bili većina,Teodozijevo carstvo bilo je gotovo većinski kršćansko, i većina mladih Rimljana bili su kršćani. Car je znao da bi mu ovi gorljivi kršćani mogli pomoći da ubrza ritam pokrštavanja ukoliko bi im se dozvolilo da rade van ograničenja carske administracije koja je osmišljena da se pomjera sporo i promišljeno.
Ovo je bio razlog zašto je Kinegije krenuo u nasilne pohode širom rimskog istoka sa grupom vojnika i svećenika. Kinegije je bio carski službenik, no većina onih koji su putovali uz njega nisu bili zaposleni u carskoj službi. Bili su to kršćanski borci koji su pratili prefekta upravo iz razloga kako bi mogli nasilno napadati paganska svetišta na način na koji je Teodozije mogao izbjeći direktnu odgovornost za njihova djela. Država ih nije osnaživala, ali su ih štitili rimski prefekt i njegove trupe, neustrašivi saputnici koji su se pobrinuli da spriječe veći otpor ljutih pagana.
Stariji ljudi poput Libanija nisu baš znali kako učinkovito odgovoriti. Proveli su čitav životni vijek učeći kako da se takmiče i uživaju u geografski i vjerski raznolikom carskom sistemu koji je nagrađivao odanost i sprečavao najgore efekte korjenitih promjena carskih politika. Nisu bili navikli da rade van tih pravila, te su se sada borili da daju odgovor caru koji je želio ojačati paravojne postrojbe kako bi uništio pagansko vlasništvo i živote koje je Rimska država navodno trebala štititi.
Zato je Libanije uputio svoj govor Teodoziju 386. godine. Nije mogao zamisliti nikakav drugi slijed događaja, te je uputio žalbu caru koji je bio na vrhu administrativnog aparata u kojem je Libanije naučio raditi. Ali ono što na prvi pogled izgleda kao prezirna osuda nepravednog političkog poretka, sada izgleda kao očajnička molba starca koji je konačno prepoznao stvarno značenje transformacijskih događaja koji su se dešavali tokom čitava njegova života. Bez obzira na njegov moćan zahtjev za reformu, Libanije je vjerovatno shvatio da je već bilo prekasno da spasi svijet koji je štovao.
Paganski svijet još uvijek nije bio mnogo drugačiji od onog od prije nekoliko decenija. Mnogi hramovi su još uvijek bili tu, iako je nezainteresiranost vjernika i propadanje zgrada značilo da je broj onih koje su se mogle koristiti stalno opadao. Statue bogova ostale su na javnim mjestima i ljudi su im se i dalje molili u svojim domovima, ali kako su godine prolazile sve manje njih je to činilo. Vjerske procesije i javna žrtvovanja nastavili su se u gradovima gdje su lokalne paganske vlasti i dalje bile jake i u bogobojaznim gradovima koji su bili toliko daleko da nisu privlačili puno pažnje, ali sve više i više mjesta prestajalo je ispunjavati ove kriterije.
Ostaci starih bogova koji su krasili rimske gradove, varoši i sela nekada su bili ohrabrujući. Sada su izgledali kao sablasni tragovi gotovo iskorijenjene paganske prošlosti. Država se okrenula protiv paganizma i sa ulaskom u peto stoljeće, ograničenja paganima su se sve više povećavala. Isto je bilo slučaj i sa brzinom zatvaranja paganskih hramova sve do sredine petog stoljeća, kada je bilo tako malo paganskih hramova u upotrebi da nije bilo potrebe ulagati napore da se zatvore. Atenski Partenon, jedan od zadnjih glavnih hramova koji se otvoreno koristio, zatvoren je 440. godine. Božica Atina pobjegla je u kuću filozofa Prokla, koji je do svoje smrti 485. godine tvrdio da je živjela s njim.
Proklo i drugi poput njega bili su pobožni pagani – mnogo pobožniji nego što su Libanije i mnogi njegovi vršnjaci ikada bili. No, više nije bilo paganske zajednice u punom smislu te riječi koja bi ih povezivala, čak i nakon što je napad na paganstvo postao jasan. Umjesto toga, pagani su često povlađivali ili izrabljivali jedni druge. Obrazovani pagani iz gradova, poput Prokla, putovali su u seoske krajeve, obavještavali „seljake“ da su otkrili kako su se oni stoljećima nepravilno molili i pokušavali ih natjerati da promijene svoje prakse. Seljaci koji su živjeli u krajevima u kojima se prešutno dozvoljavalo klanjanje starim bogovima uzvraćali su unovčavanjem naivnosti pobožnih gradskih, paganskih turista.
Država se okrenula protiv paganizma i sa ulaskom u peto stoljeće, ograničenja paganima su se sve više povećavala. Isto je bilo slučaj i sa brzinom zatvaranja paganskih hramova sve do sredine petog stoljeća, kada je bilo tako malo paganskih hramova u upotrebi da nije bilo potrebe ulagati napore da se zatvore
Ne bismo trebali kriviti arogantne i beskrupulozne pagane petog stoljeća za pad paganstva. Ono je već je bilo u zadnjoj fazi propadanja, koju su omogućili pagani iz četvrtog stoljeća koji gotovo ništa nisu učinili kako bi spriječili preobrazbu rimskog društva. Oni su bili posljednji pagani koji su imali priliku da možda spriječe pokrštavanje Rimskog Carstva, ali nisu organizirali nikakav kontinuiran paganski otpor pokrštavanju. Bilo je izdvojenih slučajeva kada su se pagani iz jednog grada skupili da odbrane određeni hram, ali niti jedan od ovih događaja nije aktivirao veće proteste pagana širom carstva. Nekome ko se molio Atini u Atini ili Jupiteru u Rimu možda je istinski zasmetalo kršćansko uništavanje aleksandrijskog Serapeuma 392. godine, no nisu bili čvrsto privrženi tom bogu da bi se borili na njegovoj strani u svojim gradovima. Niti se očekivalo da će to učiniti. Pagani u četvrtom stoljeću bili su ujedinjena zajednica samo u glavama kršćana.
Šta bismo onda trebali misliti o ovoj generaciji koja nikako nije mogla predočiti budućnost? Stvari su se možda mogle odviti drugačije da su Libanije i njegovi savremenici proveli život boreći se protiv pokrštavanja s istim žarom kojim su svećenici uz Kinegijaširili kršćanstvo. Ali, kršćanstvo je bilo novo i na mnoge načine bilo je privlačnije od starih kultova. Kršćani su tražili konvertite, podučavali ih o onome što im vjera obećava i podržavali ih duhovno, i ukoliko je bilo potrebe, i novčano.
Zadnja paganska generacija mogla se boriti protiv promjene s kojom se načelno nije slagala. Umjesto toga ona se bogatila
Paganski kultovi su posebno bili nespremni da odgovore monoteističkoj religiji koja je aktivno radila da okrene vjernike od starih bogova. Paganizam nije funkcionirao na taj način. Nije bila rijetkost da pagani dodaju nove bogove na listu božanstava kojima su se molili, no većina tradicionalnih kultova nije zahtijevala od njihovih sljedbenika da prestanu obožavati druge bogove kada su se molili novima. Ova tolerancija imala je mnogo smisla u raznolikom rimskom paganskom, vjerskom tržištu, no to je u isto vrijeme značilo da paganski kultovi nisu imali iskustva u borbi za odanost svojih sljedbenika kada je kršćanska crkva rekla Rimljanima da moraju birati hoće li štovati Krista ili stare bogove. Kada je sa državnom podrškom naglo uvećana moć crkve da dosegne do krajeva širom carstva, mnogim Rimljanima prirodno su se više svidjela obećanja novog kršćanskog carstva od tradicija iz prošlosti. Kada su im rekli da se odluče, Rimljani su većinski izabrali kršćanstvo.
Kratkovidost zadnje paganske generacije i dalje se ističe. Šutke su prihvatili vladavinu kršćanskih careva koji su nastojali istrijebiti paganstvo u zamjenu za par decenija službeničkih plaća i prestižnih titula. Ovi ljudi mogli su se boriti protiv promjene s kojom se načelno nisu slagali. Umjesto toga oni su se bogatili. Svi oni kojisu dovedeni u iskušenje da vjeruju da će buduće generacije imati vremena da se pozabave teškim pitanjima koje mi sebično guramo pod tepih trebaju se sjetiti ovog gorkog nasljedstva.
Edward Watts je profesor iz Vizantijske grčke historije na Univerzitetu u Kaliforniji, San Diego. Autor je sljedećih naslova: Posljednja paganska generacija: Neočekivani rimski put ka kršćanstvu (2015), Smrtonosna Republika: Kako je Rim zapao u tiraniju (2018), i Vječita propast i pad Rima; Historija opasnih ideja (2021), među ostalima. Živi u Karlsbadu u Kaliforniji.
wpDiscuz
