Anto Nobilo odgovara na tvrdnje da ga je poznati hrvatski nacionalist i ubojica ambasadora SFRJ pobijedio na borilačkom turniru prije 36 godinaNije to bilo natjecanje u karateu, nije trijumfalno svirala hrvatska himna, nije bilo nikakve hrvatske zastave, nije me pobijedio Miro Barešić. Ispao je iz natjecanja prije nego se pružila šansa da se borimo. Ta je legenda sročena posljednjih decenija, po klasičnim mitološkim mjerilima za nove političke heroje, kaže Ante Nobilo komentirajući nastupe Jelene Barešić, kćeri Mire Barešića koja se, posve razumljivo, opire svim negativnim kvalifikacijama navaljenim na njezinoga oca.
Riječ je o 26-godišnjoj vilinskoj ljepotici koju znamo sa modnih pista. U posljednjem Expressu izložila je svoju predodžbu o ocu kojega nikada nije upoznala, okružena samo epskim kazivanjima o njegovoj povijesnoj ulozi „revolucionara“, kako je samoga sebe nazivao, provodeći život u emigraciji i bijegu, između otmica, atentata, zatvora, skrivanja, lažnih identiteta po Švedskoj, SAD-u i Paragvaju.
Poginuo je u dalmatinskom zaleđu 1991., na izdisaju geopolitičkoga svijeta 20. st. U Hrvatsku se, naime, vratio nakon višedecenijskoga izbivanja, da bi na početku Domovinskoga rata sudjelovao u oružanom finalu svoga emigrantskoga sna o samostalnoj hrvatskoj državi.
Jelena Barešić tada je bila beba od sedam mjeseci, danas lišena svake osobne uspomene na oca. Dvadeset godina prije njezinoga rođenja likvidirao je Vladimira Rolovića, ambasadora SFRJ u Švedskoj.
Nakon toga, u svim vladajućim nomenklaturama, svrstan je među teroriste, ništa drukčije od IRE, PLO, „Baader- Meinhoff“. Tih decenija širili su užas na Zapadu, ništa manji od današnjeg ISIL-a.
Prikupljali su se dokazi da, u krajnjoj instanci, uživaju logističku potporu Sovjetskoga saveza koji nije odustao od rata protiv ideološki suprotstavljenoga kapitalističkoga bloka.
Uostalom, Jugoslavija je prvi put nazvana“tamnicom naroda“ u lenjinističkoj Moskvi.
Kako se Rolovićevo ubojstvo dogodilo 1971., Barešićev čin pripisan je veleizdajničkim grijesima „hrvatskoga proljeća“ čiji su lideri, navodno, održavali urotničke veze sa terorističkim organizacijama među hrvatskim emigrantima.
Bio je to jedan od argumenata za masovna hapšenja u Hrvatskoj po instrukcijama „udbe“. Učestalu konfuziju u svijesti novih naraštaja – kojima pripada Jelena Barešić – proizvodi krajnje tanka, vrlo relativna granica u političkom shematizmu između zločinačkoga terorizma i slobodarske revolucije: sam Josip Broz u mladosti je – zajedno s ustašama – bio komunistički bombaš i terorist protiv Kraljevine Jugoslavije, sve dok nije osvojio međunarodno priznatu vlast, kao idealizirani i mistificirani državnik svoga doba…
Ništa čudno da znanje danas 26-godišnje Jelene Barešić o njezinom ocu ne ovisi o realnoj povijesnoj konstelaciji, nego o naknadnoj usmenoj predaji.
Anto Nobilo, vršnjak Mire Barešića (obojica su rođeni 1950.) tih je godina bio gorljivi promotor taekwondoa, još nove borilačke vještine u Jugoslaviji.
Štoviše, iza sebe je imao status europskog prvaka i svjetskog viceprvaka. Na sportskim natjecanjima nastupao je kao međunarodna zvijezda.
Kako je Jeleni Barešić danas poznato, s njezinim ocem doista se 1978. sreo u Oklahoma Cityju. Nakon raznih peripetija koje su uslijedile poslije smaknutoga Rolovića – koje svjedoče da doista nije bio emigrantski marginalac – Miro Barešić postao je potajni državljanin Paragvaja.
Skrivajući se od reputacije terorista, koristio je lažno ime Toni Šarić.
Zaposlen u osiguranju paragvajskoga ambasadora u SAD, u Oklahoma Cityju nastupao je kao jedan od članova paragvajske taekwondo reprezentacije.
Nobilo je, pak, predvodio skupinu od desetak mladića koji su predstavljali elitnu sportsku silu SFRJ. No, u njegovim sjećanjima, Barešićev pokušaj da javno iskaže svoje nacionalističke osjećaje nisu bili tako demonstrativni kako se vjeruje nakon raspada SFRJ.
Nisam imao pojma da se među natjecateljima nalazi hrvatski emigrant, još manje nacionalist i separatist koji je sedam godina ranije ubio Vladimira Rolovića.
No, preko razglasa se u jednom trenutku čula riječ Croatia. Kakva Croatia, pitao sam za zapisničkim stolom, u prvi mah misleći da govore o nama.
Iako smo gotovo svi dolazili iz Hrvatske – jer dok je Srbija prednjačila u karateu, mi smo bili jači u taekwandou – Hrvatska je bila jedna od republika u Jugoslaviji koju je predstavlja naša ekipa.
No, zatekao se tu jedan Amerikanac koji je posjetio Jugoslaviju, pa se stvar zemljopisno i državno razjasnila.
U toj raspravi pojavio se Toni Šarić i tako se dogodio incident, ali isključivo verbalne prirode, kaže Anto Nobilo, sjećajući se da je na istom mjestu, u isto vrijeme upoznao Chucka Norrisa, već proslavljenoga karate-majstora koji je koračao stepenicama uzlazne filmske karijere.
Zajedničku fotografiju objavit će nekoliko kasnije u jednoj od svojih knjiga posvećenih promociji borilačke vještine.
„Ne samo da smo raspravu vodili pred novinarom Večernjega lista koji je snimio Tonija Šarića, nego pred cijelom reprezentacijom. Koliko se još mogu sjetiti, Šarić, odnosno Barešić, tvrdio je da ne možemo biti Hrvati, jer su svi Hrvati zarobljeni u jugoslavenskim logorima. Pitao sam ga je li ikada bio u Hrvatskoj i otkud njemu te informacije, nabrajajući hrvatske gradove iz kojih smo doputovali. Muljajući oko svoje biografije, rekao je da su njegovi roditelji hrvatski emigranti, da su mu ispričali istinu o Jugoslaviji i da meni ne vjeruje. To nije istina, uzvratio sam pokušavajući ga razuvjeriti. Jugoslavenski državljani imaju pasoše, mogu putovati po svijetu. Problem je što nemaju za to previše novaca… To je otprilike bilo sve. Do kraja natjecanja više se nismo sreli.“
Ipak, incident je dodatno zakomplicirao ilegalni život Mire Barišića.
Pošto je njegovom fotografijom u ovdašnjim novinama ilustriran konflikt u Oklahoma Cityju, netko u jugoslavenskim tajnim službama, posve predvidivo, prepoznao je fizionomiju Mire Barešića.
Pošto je jugoslavenska diplomacija digla uzbunu, pala je krinka Tonija Šarića pod kojom je uživao zaštitu paragvajskog režima.
Uhićen je na američkom teritoriju i izručen je Švedskoj da bi nastavio sa zatvorsku kaznu zbog Rolovićevoga ubojstva.
Uoči raspada Jugoslavije opet je protjeran u Paragvaj, gdje je rođena njegova najmlađa kćer Jelena.
U Hrvatsku se vratio, navodno u srpnju 1991., sam, inkognito, u organizaciji Hrvatskoga državotvornoga pokreta i uz znanje tek stvorenih tajnih službi SZUP-a i SIS-a kojom su u tom trenutku, u najvećem skladu, rukovodili Jerko Vukas i Josip Perković pod političkom kontrolom nekadašnjega titoiste i komunističkoga disidenta Franje Tuđmana.
Tek kada su se špijuni međusobno posvađali, počelo je sa uzajamnim optuživanjem za pogibiju Mire Barešića u njegovoj prvoj vojnoj akciji.
Zato još ni danas ne postoji suglasnost hrvatskih vlasti spada li Jelenin tata u herojske revolucionare ili teroriste.
Jasna Babić l Express.hr
wpDiscuz
