„Quo Vadis, Aida?“ – novi film Jasmile Žbanić

„Quo Vadis, Aida?” je film o genocidu u Srebrenici i prvi igrani film na ovu temu. Jasmila Žbanić je napisala scenarij i režirala film a u glavnim ulogama su Jasna Đuričić, Izudin Bajrović, Boris Ler, Dino Bajrović, Emir Hadžihafizbegović i Boris Isaković. Za kamerom je stajala Christine A. Maier, a montirao ga je Jaroslaw Kaminski. Film traje 103 minute.

„Ovo je najveći projekt koji smo mi, iz produkcije Deblokada, do sada radili”, kaže redateljica Jasmila Žbanić, koja već nekoliko godina živi i radi u Berlinu. “Film je koštao više od četiri milijuna eura, što je za BIH visokobudžetni film. Imali smo preko 6.000 ugovora sa statistima, 53 govorne uloge, radili s dvije kamere. Film je koprodukcija devet europskih zemalja i na setu se osim bosanskog i engleskog moglo čuti još 10 različitih jezika”,  kaže Jasmila Žbanić.

Deblokada je filmska produkcija koju su 1997. godine u Sarajevu osnovali Jasmila Žbanić i njezin suprug Damir Ibrahimović s prijateljima. Za svoj prvi igrani film „Grbavica” (u Njemačkoj prikazivan pod naslovom „Esmas Geheimnis“), Deblokada je 2006. godine na Filmskom festivalu u Berlinu dobila najvažniju nagradu, „Zlatnog medvjeda“. „Quo Vadis, Aida?” peti je po redu igrani film Jasmile Žbanić, a deveti u produkciji Deblokade.

“S filmskog stanovišta raditi ovakav film u Bosni je izgledalo kao nemoguća misija”, kaže redateljica. “Bosna je zemlja koja proizvodi jedan film godišnje. Industriju gotovo da nemamo i naš Filmski fond je zaista mali. Bosna je nekada bila dio veće priče s Jugoslavijom i njenom jakom filmskom industrijom, ali nakon rata u kojem je sve bilo uništeno i veze s drugim republikama postale limitirane – ostali smo u pustinji filmske produkcije”.

Jasmila ukazuje na to kako su mnogi ljudi htjeli da se ovaj film napravi i uistinu su ga podržavali.

“Damir Ibrahimović, glavni producent, napravio je izuzetno hrabre, mada rizične poteze, bez kojih ovog filma ne bi bilo. Da smo čekali još godinu dana da se steknu svi uvjeti za realizaciju, kako bi svaki oprezan producent radio, nikada ga ne bismo snimili. U korona krizi bilo bi nemoguće snimati s preko 400 ljudi u jednom prostoru. Odlučiti se za snimanje bila je odluka bazirana na nevjerojatno točnom instinktu.”

Predvidive i nepredvidive teškoće

“Statisti padali u nesvijest”

Kada je rat u BiH 1995. godine završen i kada se zemlja podijelila po novouspostavljenim etničkim granicama, Srebrenica je ostala u sklopu Republike Srpske. S obzirom na to da mnogi, uključujući političke čelnike kao i aktualnog gradonačelnika Srebrenice, negiraju da se u tom gradu dogodio genocid i na ovakav filmski projekt nisu gledali sa simpatijama, film je bilo nemoguće snimati na autentičnim lokacijama. Ekipa filma se neprestano suočavala s predvidivim i nepredvidivim poteškoćama.

“Zašto sam se i pored svega odlučila na ovaj projekt – to zaista ne mogu racionalno objasniti”, kaže dalje Jasmila Žbanić. „Naravno da me sudbina tolikog broja nevino ubijenih ljudi i bol žena koje su ostale patiti za svojim najmilijima, motivirala da učinim sve što je u mojoj moći da njihova priča ne ostane neispričana. Dugo sam priželjkivala da netko drugi napravi ovaj film, ali, dok sam to mislila, zapravo sam se podsvjesno sama pripremala”, kaže Jasmila.

Tragedija koja se nastavlja

Tragedija Srebrenice počinje 1992. godine, kulminira 1995., a nastavlja se i danas, jer se 1.700 ljudi još uvijek vode kao nestali. “Svaka faza ove tragedije je film za sebe. Moj umjetnički izbor je bio da govorim o tri dana u kojima se puno stvari moglo drugačije odviti da je bilo više solidarnosti i empatije“, naglašava redateljica.

„Quo Vadis, Aida?” je duboko emotivan film o užasnoj tragediji i najvećem zločinu u Europi poslije Drugog svjetskog rata, ali istodobno djeluje i kao precizna, gotovo dokumentaristička rekonstrukcija stvarnih događaja.

„U tijeku pisanja scenarija a posebno u tijeku pripreme s ekipom imali smo internetsku platformu na kojoj je za svaku scenu bila izdvojena gomila linkova iz srpnja 1995., arhiva, te ono što je inspiracija iz drugih filmova, fotografije, i opis kako ja zamišljam svaku pojedinu scenu“ – objašnjava redateljica svoj postupak. „Htjeli smo ostati vjerni biti, znajući da radimo fikciju, umjetničku interpretaciju onoga što se događalo. Recimo, u stvarnosti Mladić se sastao s UN pukovnikom Karremansom u hotelu Fontana nekoliko puta. U našem filmu je to samo jednom, jer zakoni filma ne dozvoljavaju da realnost pratite doslovno, ponavljanja postaju dosadna i onda ljudi napuštaju kino.”

Aktiviranje starih trauma na filmskom setu

Jasmila Žbanić

Priča filma je vezana uz sudbinu Aide, nekadašnje profesorice, koja radi kao prevoditeljica za Nizozemski bataljun, odnosno mirovne snage UN-a, čiji je zadatak bio čuvanje takozvane sigurnosne zone – Srebrenice. Kada su Mladićeve trupe ušle u grad, Aidin muž i dva sina traže spas u UN-ovoj vojarni u Potočarima. Aida pokušava da ih tu zadrži i da ih spasi.

„Čim sam s Damirom Ibrahimovićem, producentom počela razgovarati o glumcima, bilo nam je jasno da je Aida – Jasna Đuričić. S njom smo surađivali i ranije, na filmu “Za one koji ne mogu da govore”. Jasna ima izvanrednu energiju i u stanju je dočarati najdublje emocije. Bilo je prelijepo raditi s njom. Ona je glumica koja uvijek od sebe zahtijeva najbolje.

Što se tiče Mladića, kojeg igra Jasnin muž Boris Isaković, glavno pitanje je bilo: kako ga pokazati, jer je osoba za koju svi znaju kako izgleda. Malo ljudi zna kako izgleda UN pukovnik Karremans, ali za Mladića, svi u našoj regiji točno znaju kako izgleda, kako govori, kako se ponaša. Razmišljali smo o drugim metodama – poput one da ga ne prikažemo, da ga snimamo samo s leđa, ali nismo htjeli od njega napraviti misterioznu figuru. On je ljudsko biće. Da, on je ratni zločinac, ali ne mitska figura, već čovjek od mesa i krvi. Odlučili smo se za Borisa Isakovića jer on ima ogroman glumački domet i energiju. Analizirali smo mnogo video-snimaka Mladića, ali Boris je pronašao svoj, originalan i snažan način da ga odigra.

Izudin Bajrović igra Aidinog muža Nihada. Sjajni su i Dino Bajrović koji igra Nihadovog i Aidinog sina Seju, a koji je Izudinov sin i u realnosti, te Boris Ler koji igra starijeg sina Hamdiju.

Emir Hadžihafizbegović je klasika. Kad smo snimali njegovu scenu, gdje on kao srpski vojnik ulazi u bazu punu izbjeglica, toliko je bio uvjerljiv da su se dvije statistice onesvijestile i morali smo zvati hitnu pomoć. Te žene su bile djevojčice tijekom rata. Emirova gluma aktivirala je stare traume. Bilo je veliko iskušenje, veliki rizik i vrlo emotivno i za Emira i sve ostale igrati ove uloge.”

Produkcija u doba korone

Kako na filmskom platnu prikazati užase Srebrenice?

Premijera filma je bila planirana za 11. srpnja 2020., na 25. godišnjicu zločina u Srebrenici. Zbog korona krize, međutim, to je bilo neostvarivo i film je završen više od mjesec dana poslije tog datuma.

„Mi smo još u ožujku bili u zadnjem tjednu montaže, ali se onda zbog korone

sve pomaknulo za nekoliko mjeseci“, kaže Jasmila Žbanić. „Film smo završili tek u drugoj polovini kolovoza. Korekciju slike i miks tona smo radili tako što smo komunicirali pomoću kompjuterskog programa koji je spojio nekoliko gradova – i kolorist i mikser su bili u studiju u Rumunjskoj, dizajner tona je bio u Sarajevu, a snimateljica Christine Maier i ja u Berlinu.

Nismo imali obavezu kada film trebamo pokazati, mnogo važnije je bilo da ga završimo onako kako smo htjeli. Njemački koproducent, Razor film, učinio je sve da u tome uspijemo.”