Kao kod riba, i kod tema veća tema jede manju. Koronavirus je ovih dana prožeo i obuhvatio sve. Kao u utrobi kita, ili u unutrašnjosti najveće babuške, teme i temice su podređene globalnom megadogađaju koji, sve ako je većim dijelom i napuhan i fiktivan, već ostavlja goleme, stvarne posljedice.
Da mi nije propao put u Ameriku, vjenčanje nećaka u Trevisu, nekoliko predstavljanja knjige Kratki espresso i da mi nije upitna nastava sljedećeg tjedna, mogao bih odmahnuti rukom kako me se to ne tiče. Ali život mi je ovog proljeća već promijenjen, kao i velikom broju još nezaraženih ljudi. Srećom, imamo samo jednu i to minijaturnu aviokompaniju pa nas katastrofa u tom sektoru neće pretjerano dotaknuti. Ali hoće strmoglav turizma. Bilo izravno, ako kućni proračun nas ili bliskih nam ljudi dijelom ovisi o nekom apartmanu, restoranu, sezonskom poslu, građevinskim radovima ili montaži kuhinja na moru, bilo posredno, ako primamo plaću iz proračuna koji će se zbog turističkog pada izvjesno manje puniti.
Nino Raspudić I Večernji List
Sada se najbolje vidi krhkost globalne ekonomije i egzistencije, kao i koliko stvari mora biti savršeno naštimano da bi mogao funkcionirati život kakav je većina ljudi u razvijenom svijetu do jučer smatrala samorazumljivim. Činilo se kao prirodna stvar živjeti u miru i blagostanju, moći obići sve na svijetu što te zanima, imati pred nosom trgovine pune svega i svačega. Prirodno je bio da nema nikakvih zaraza, da se možeš normalno rukovati s ljudima, otići bezbrižno na utakmicu i koncert. Ako te nešto zaboli bez strepnje otići u bolnicu i dobiti uslugu.
Danas se već sve to čini kao dragocjenost, a nadajmo se da neće biti i gore.
Sportski kalendar je možda najbolji simbolički prikaz mirne životne rutine. A sad je izvjesno da će se prekinuti Liga prvaka, Serie A je već stala, upitna je olimpijada u Tokiju, a visi i Euro, kojeg smo čeznutljivo iščekivali kako zadnji pohod generacije predvođene Modrićem. Može li u svemu tome biti i zrno dobroga?
Budući da sportsku strast više nećemo moći zadovoljavati posredno, autsorsajući drugima trčanje i zabijanje za nas, možda se više ljudi aktivira na svježem zraku.
Izostanak uobičajene razonode i prikovanost za dom, možda ljude vrati čitanju klasika i obiteljskom druženju. Tko je prošao skloništa, zna da je rat je bio velika čitaonica i pričaonica.
Iščekujući nekoliko ključnih tjedana u kojima će nam se ili dogoditi talijanski scenarij ili će priča polagano ići kraju, s tugom razmišljam o temama koje samo već propustio zbog korone.
Da nije bilo novog virusa pisao bih to tome kako bi totalitarni umovi progonili karneval i ušutkivali narod i na području koje je valjda samo odabranima otvoreno kao „umjetnička sloboda“. Prvo predstave da su Imoćani, kao suvremeni Herodovi sljedbenici, spalili neko nevino dijete i njegovu „duginu obitelj“, kad ispade da nije obično dijete, već vječni saborski zastupnik Nenad Stazić, inače poznat po širenju ljubavi i tolerancije, u instalaciji prikazan kao usvojenče homoseksualnog para.
U nastavku sage Stazićev drug Bauk, u staroj denuncijantskoj maniri, maškare tuži dektivi, točnije podnosi kaznenu prijavu policiji, pojačan sveopćom grmljavinom oligarhije koja bi ustrašila narod gore nego njihovi djedovi. Rado bih pisao i o tome kako Relković peti put prepakirava Daliju Orešković u musaku od stranke koja nema ni imena ni prezimena već se zove „Stranka s imenom i prezimenom“.
Ili kako je Milanović uklonio sve biste hrvatskih velikana iz Ureda. Neki kažu da bi bilo poštenije da je u ured demokratski izabranog hrvatskog predsjednika vratio bistu doživotnog jugoslavenskog diktatora, neki da bi bilo bolje da je maknuo sve a stavio svoju. Sljedeći predsjednik će ionako nanovo uređivati taj interijer pa bi u tom smislu bilo bolje u sljedećoj kampanji, umjesto priča naširoko, tražiti od kandidata da kao najvažniju stvar slože svoju postavu 4-4-2 bista zaslužnika.
Pisao bih o tragikomediji unutarstranačkih izbora u HDZ-u koji se već dvadeset godina predstavlja kao neki demokršćanski orkestar koji se stalno uštimava, a nikako da prosvira.
Pisao bih o Plenkovićevom ministru okoliša i energetike koji se na društvenim mrežama kao vrhuncem karijere hvali time da ga je u Bruxellesu primila švedska srednjoškolka, koja inače već drugu godinu ne ide u školu.
Pisao bih o tome kako su se rabijatne AFŽ-ovke okomile na druga Beru jer se spetljao objašnjavajući zašto među koordinatorima za izborne jedinice u SDP-u nema nijedne drugarice. To je pitanje svih pitanja na temu ravnopravnosti žena, jer je vrhunac ženske emancipacije i uspjeha u životu biti terenski koordinator izborne jedinice stranke sljednice Saveza komunista, koja se danas, rame uz rame s plenkistima, bori za dugine obitelji i rodne politike. Siroti Bernardić je, u grčevitoj obrani, valjda deset puta spomenuo „rodnu ravnopravnost”.
Spol, izgleda, sve više postaje tabu – kakvi kromosomi, hormoni i organi, bitan je osjećaj! Na tom tragu, dovoljno je da pet drugova izjavi kako se rodno osjećaju kao žene i s kvotama u SDP-u će odmah sve štimati. Ili da se sam Bernardić sljedećeg četvrtka rodno identificira kao žensko pa da tako prvi put žena dođe na čelo partije i prekine neobičnu situaciju u kojoj je ljevica puno patrijarhalnija od „desnice“ koja je dala i predsjednicu i premijerku.
Slično rješenje je već ponuđeno u pogledu činjenice da muškarci imaju veću vjerojatnost podleći koronavirusu nego žene – dovoljno je da se identificiraju kao žene i sve je ok. A ako koronavirus i dalje bude rodno diskriminatoran srednjovjekovno se držeći spola u izboru žrtava Bauk ga uvijek stigne kazneno prijaviti.
wpDiscuz