— hercegovka klo (@HercegovkaKlo) February 28, 2021
Draga Martina,
Vrijeme je da i ja izađem iz sjene ovoga teškog zastora i pokažem svoj lik. Vrijeme je da odbacim ulogu nekoga koje svih ovih godina stajao po strani i šutio, čekajući moment kada ćeš pucnuti svojim prstima. Taj čin se nije desio nikada.
Scenarij je, u međuvremenu, modifikovan tako što mi je namjenjen tragičan kraj. Plitak gob mi je iskopan. Namjenjen.
Ali ja u njega neću leći tek tako.
The devil popped around today,
selling promises and potions
that could take a memory away;
help forget I’d ever met you.
Yeah, štovani FB audutorijumu, od najbliži do najdaljih, od poznatih do sasvim stranih, ja sam taj čovjek kojem je Martina Mlinarević posvetila svoje dvije knjige.
Ako ste imali dilemu kome se ovih deset godina obraćala kroz svoje pisanje – taj sam.
Da, ja sam taj zbog koga je Martina prestala pisati za Poskok i za Index. Ja sam taj zbog kojega je revidirala sve svoje dotadašnje stavove i ideološke predođbe.
Ja sam bio neka vrsta literarnog fikusa kojeg je Martina nosila naokolo i pokazivala svima, zaljevala ga svim mogućim čarolijama ljubavi, tkala mu najllepše rečenice.
Ako vas je morila sumnja ili ste radoznali kome pozira Martina u t-shirtu na kom stoje stihovi Elvisa J. Kurovića:
“Ko te kara neka ti piše pjesme”, koliko već puta do sada, taj sam.
Ja sam taj koga je nazvala na telefon i rekla da se rastaje, da je svojim rekla da voli drugog čovjeka, da je sve gotovo.
Da jedva čeka da se vidimo.
Ja sam isti taj kojem će, samo dva ili tri dana kasnije, javiti da mora na pretrage jer je uočila kvržicu na desnoj dojci.
Ja sam taj kome je obećala da će sve izdržati, baš kao i ja njoj, bez obzira šta će biti.
Ja sam to i još mnogo više.
Nakon što se desila taj prokleta mastektomija postao sam kolateralna šteta.
Neko do koga se Martina oprostila sa tri prosto-proširene rečenice.
Jedna od njih je bila da mi daruje u posvetu svoje dvije knjige.
Kasnije će taj SMS izbristi, tako da više nisam siguran da li je to još uvijek tako.
Kada mi je Martina javila za svoje zdravstveno stanje manijakalno sam googlao o simptomima raja dojke, prevenciji, načinima lječenja.
Jednom prilikom sam naletio na svjedočanstvo žene koja je pobjedila kancer, ali je ostala sama bez porodice.
Muž je napustio čim je saznao za njeno zdravstveno stanje.
Prvo što sam pomislio, u datom momentu, jeste kakav je to čovjek, kakva je to savjest koja ostavi ženu u tako bespomoćnom stanju?
Sve što sam u tom momentu htio biti jeste dio njene lavovske borbe protiv raka dojke na bilo ji način.
No, ona nije željela.
Udaljavala se od mene postepeno, držeći me na distanci.
Nakon što joj je odstranjena dojka, nije tu bilo više riječi o distanci, već o ekvidistanci.
Kratak SMS za rastanak, dugu post na njenom FB profilu kojim je srušila sve mostove koji su vodili prema meni.
Sve incognito, sve bezimeno.
Mučno je bilo sve to čitati, užasan je bio taj osjećaj od kojega mi se i sada ježi koža.
Osjećao sam strašan pritisak nevidljive, ali teške krivice zbog toga svega, kroz glavu mi je prolazilo bezbroj luđački misli, i ta psihoza nikada nije ni popustila do sada.
Svaku večer sam išao sa misli “Zašto?” u krevet, isto tako se budio se sa njom. Prestao sam razmišljati o vlastitoj budućnosti, sve mi to nije imalo smisla, živio sam u potpunoj izolaciji od svih onih koji su me okruživali – taj bol sam pretvorio u grumen plastelina i konstantno se igao sa njim duboko u sebi, zaukupljen poput dijeteta koje nije svjesno ničijeg prisustva oko sebe. Bilo je to pisanje po vodi.
Tanka skrama nade je blijedila poput nečijeg imena napisanog školskom kredom na asfaltu po kojem prokapljuju prve kapi ljetnog pljuska. Da, nada je najveća kurva. Nema veće kurve od nade.
I faced my destroyer
I was ambushed by a lie
And you judged me once for falling
This wounded heart arise
Prije nekih mjesec dana sreo sam Martinu. Sasvim slučajno. Prvi put nakon smrti moga oca. Ona će kasnije reći kako je to za nju bilo sudbonosno, ja sam proturiječio da je u pitanju koncidencija. Ništa drugo.
Sreli smo se na jednoj od sarajevskih ulica. Prva me je prepoznala, jer ja sam, po običaju, bio prekupiran nekim svojim mislima. Zagrlila me je. Bio sam zbunjen. Nisam znao kako da reagujem. Tek kada me je mala Una zagrlila – slomio sam se. Stisnuo sam je jako. Odveli smo skupa Unu u igraonicu koja se nalazila u SCC-u.
Cijelo vrijeme sam bio zbunjen, ali sam hinjio hladnokrvnost na svom licu. Započela mi je priču o sebi. O svemu što je prošla. O tragičnim stvarima koje joj se dešavaju u životu.
Cijepao sam se na proste faktore iznutra dok mi Martina priča kako su je zajedno sa Unom istjerali iz neke hercegovačke pekare, a, sa druge strane, osjećao sam mješavinu bijesa i razočarenja prema svoj toj hladnoći koja izvire iz nje dok joj pričaš o svemu što se dešavalo u predhodne dvije godine.
Potvrđuju se svi moji strahovi, pogotovo nakon njenog slabašnog “Nemaš ti ništa sa tim”, koje je izgovorila tako bezvoljno. U glavi ti bubnja, spominjem Boga, dakako, u negativnom kontekstu, pitam se da li sve ovo mora završiti ovako….i zašto, jebo te? Zašto?
Tako plemenita stvar. Tako plemenita misija. Bilo je to vrijeme kada su padale mrtve glave po Širokom, u Stocu se demolirali objekti, po Mostaru ratovali “navijači Brazila i Hrvatske”, pred sarajevskom Katedralom se naveliko “turčilo”, a ja i ona smo odlučili da sve to zajebemo i dokažemo sebi, ne drugima, da je sve moguće.
No, nije tako. Sve je ubrzo postalo iluzija. Jedna po jedna šovinistička barikada je nicala na tom putu, umarala nam tijela i duh, ali se nije odustajalo. Nekada bi se ona povuci iz svega, nekada ja . Na kraju tog puta me je dočekalo Martinino priznanje:
“Nisam imala muda za tebe.”
Nakon svega prođenog zajedno, nakon dvije godine psihičkog haosa, teških udaraca koji su se uzastopno smjenjivali – od očevog raka pluća do Martninog raka dojke, stojički sam podnio još jedan.
Nije imala muda za mene, ali ima muda za nekog drugog. Meni stvarno nebitnog tipa. Siguran sam da se nije pojavio u ovom komadu kao “deux ex machina”. Čisto sumnjam. Prosto ne vjerujem.
Opet, sve je to nebitno. Bitna mi je jedna druga stvar – Martinu sam ispoštovao do kraja. Nije mi padalo na pamet da se vežem za bilo koga drugog osim nje, cijelo ovo vrijeme.
Mogao sam, ali nisam htio. Riječ je riječ. Bez obzira ne sve.
Spremao sam se, istovremeno, i za najbolju, ali i za najgoru moguću opciju.
Ono što znam jeste da sam bolji od nje.
Može napisati još sto knjiga, može pored sebe imati buljuk tih propagandista i promotora od raznih puhala, bursaća, dežulovića i koga više ne iz ešalona manekena “prigovora savijest” ovdašnje društvene tranzicije koja je otišla u kurac, već odavno, ali znam da za jednu stvar u životu nikada nije imala muda se suoči – sa stigmom koju ja nosim.
Stoga neka vida rane petog stepena, neka se suosjeća jednako sa njim, meni je jasno da nema te dioptrije na svijetu koja će joj pomoći da bolje vidi ove moje, jer ih, jednostavno, nije ni željela vidjeti.
Zašto ovo pišem? Da se svetim? Ne, to nije razlog.
Što se osjećam razočaranim? Ne. Nisam razočaran.
Nisam ni ljut. Ravnodušan sam. Oslobođen.
Pišem iz jednog jedinog razloga – da se obračunam sa samim sobom.
Da spalim sve iluzije, svu tu naivnost, svaku nadu, i krenem dalje.
I onako kasnim dvije godine za Martinom, jer dok je ona prolazila kroz sav lični haos i pakao, nije to bilo etički i moralno, nisam mogao biti takva životinja u ljudskom obliku.
Ipak smo se voljeli.
“Nema priče kao ove” – reče jednom Martina.
Na kraju našeg rastanka, u ogromnom prostoru SCC-a, u kojem sam imao osjećaj da postojimo samo nas dvoje, i da nas svi ostali gledaju i slušaju, držeći se manira da ne bi neko pomislio šta ružno, zadnje što mi je Martina rekla jeste:
“Vidjećemo se. Poslaću ti kartu iz Praga”.
Nisam ništa odgovorio. Mislim da joj je moj pogled bio dovoljan. Ni šta mi se od nje nije učinilo tako isprazno kao te riječi.
Nećemo se vidjeti više nikada, Martina.Znaš kako je ovo sve moglo završiti. Na jedan jedini mogući način.
Sudbinski se sreću samo ljudi koji imaju razloge. Mi ih više nemamo.
Nema potrebe da više strepiš nad vremenskom prognozom – – da li u Olovu pada kiša duže od dva dana ili čiji se automobil sudario na putu Tuzla – Sarajevo.
Ne traži ni pogledom krov moje kuće. Vodi računa hoće li grad u Čapljini sjebati plastenike ili će bura povaljati nasade agruma.
Leaving hope.
Za kraj, negdje na Martininom fb profilu postoji naša zajednička slika. Ja i ona, slikani sa leđa. Iz daleka.
Mamagića stijena iznad Olova. Sliku je napravila njena sestra Matea.
Cura ima dara za fotografiju. Možda je Martina i izbrisala, nemam pojma više. Ta slika mi je bila oduvijek draga.
Nažalost, ako postoji u još uvijek u prostranstvima virtelnog svijeta, predstavljat će sve ono što što smo nekada bili.
Vrijeme koje je zauvijek izgubljeno.
And I descend from grace
In arms of undertow
I will take my place
In the great below.
wpDiscuz
