Hrvatska je država u kojoj se podizanje kreditnog rejtinga iz smeća slavi kao nekakav napredak iako i dalje imamo najgoru ocjenu među svim državama Nove Europe i još nismo dostigli ni razinu iz 2007. godine. Ovdje se reformama naziva ono kad zatvoriš jednu agenciju i onda uhljebe iz nje premjestiš u drugu, kad smanjiš poreznu stopu jednima i onda povećaš cijene režija i porez drugima.
A što rade oporbeni političari? Čovjek bi pomislio da će vrištati zbog nepravde, nefunkcioniranja pravne države, izostanka reforme uprave, zdravstva, mirovinskog te poreznog sustava…Ali ne, to se ne događa. Oporbeni političari umjesto inzistiranja na promjenama politike i nužnim reformama, radije šire populističke fore o bauku neoliberalizma, zahtijevaju još veće državne intervencije i preraspodjelu tuđeg novca čak i od HDZ-a i povrh svega, uporno nas vraćaju u najmračnije dijelove hrvatske povijesti.
24sata je objavio video s nedavnog gostovanja samoborskih učenika u Saboru gdje su im prezentaciju održala dva oporbena političara – desničar Željko Glasnović i ljevičar Krešo Beljak. Njih dvojica su savršeno prikazala čime se bavi hrvatska oporba. Glasnovića neću ni komentirati, jer o njemu postoji konsenzus među gotovo svima (izuzev krajnjih desničara) da je klaun koji šuruje s neonacistima i optužuje sve za jugokomunizam. O njemu drugi pišu i dovoljno. Ali ni Beljak, kojeg mediji jako vole, nije propustio priliku da svoju mitomaniju podijeli s klincima:
“Nijedna škola niti bolnica nije izgrađena od 1990. godine, sve što imate napravio je bivši sustav.”
Osim što Beljak bezočno laže djeci, jer hrpa škola u Hrvatskoj je izgrađena nakon 1990. godine (vjerojatno ima i novih bolnica), riječ je o besmislenom zahtjevu. Zašto bi se danas uopće trebale graditi nove škole i bolnice? Ionako ih imamo previše, zato imamo probleme sa zdravstvom i nedostatkom novca u HZZO-u. Koji je smisao izgradnje novih škola i bolnica kada se stanovništvo smanjuje?
Sad bi gospodin Beljak rekao da se stanovništvo smanjuje jer više nismo u njegovom “bivšem sustavu” (nikada neće reći “režim” jer za njega jugoslavenski režim uopće nije bio režim nego samo drugačiji “sustav”). Ali stanovništvo je napuštalo državu i u bivšem sustavu, a natalitet Hrvata je u padu još od 1980-ih, dakle trend je započeo tijekom tog “bivšeg sustava”, a ne nakon njega.
U cijelom Zagrebu jedina novoizgrađena bolnica tijekom komunizma je KBC Dubrava, i to je trebala biti isključivo vojna bolnica. Posljednja civilna bolnica izgrađena u Zagrebu je KBC Rebro, i to je bilo 1942. godine, tijekom NDH. Po Beljakovoj logici koja kaže: koliko novih škola i bolnica izgradiš, to si bolji, ispada da je NDH više napravila za građane Zagreba nego SFRJ, jer je tijekom 4 godine NDH izgrađeno više civilnih bolnica u Zagrebu nego tijekom 45 godina komunizma. Ali budući da je Beljakova logika moralno pogrešna i bolesna, znamo dobro da nije tako. NDH nije donijela ništa dobroga ni Zagrebu ni ostatku Hrvatske, jer to je bio totalitaran i genocidni režim, bez obzira što nam je ostavio za sobom i jednu modernu bolnicu. Zašto se na isti način ne možemo riješiti i mitomanije o SFRJ?
Partizani i ustaše trebali bi biti spominjani samo u povijesnim udžbenicima i knjigama jer je riječ o jednoj vrlo ružnoj i tragičnoj epizodi koja nikome, osim pojedinim ratnim profiterima, nije donijela ništa dobroga. Forsiranje tema iz tog razdoblja i konstantno vraćanje na totalitarne režime koji se sa sjetom i nostalgijom uspoređuju čak i sa sadašnjošću postala je svakodnevica za oporbu. Ako se pitate zašto su mediji puni takvih priča, to je zato što pojedini političari ne mogu bez njih. Pokušava se napraviti danas, u 21. stoljeću, polarizacija Hrvata isključivo po pitanju: jeste li ustaša ili partizan?
Politički spektar u Hrvatskoj je uvjetovan isključivo stavom o bivšoj Jugoslaviji. Ako smatrate da je Jugoslavija bila nešto super, onda ste vjerojatno ljevičar. Takvi se danas čak smatraju i “progresivcima”, odnosno tako se sami nazivaju, a ja ne uspijevam shvatiti što je to “progresivno” u povratku u prošlo stoljeće. Čak i da je to stoljeće bilo za Hrvatsku puno cvijeća i obilja, opet u vraćanju nema ničega “progresivnog”. Baš suprotno, to bi se po svakoj logici trebalo zvati reakcionarstvo, nazadovanje i konzervatizam.
To konstantno nostalgično vraćanje na bivšu Jugoslaviju, koje se u pravilu opravdava nizom izmišljotina ili prilično friziranih, subjektivnih viđenja povijesti, proizvelo je kontrastruju koja nije ništa bolja, a potencijalno je još opasnija od jugonostalgije. Dovelo je do povratka davno pokopanih težnji i onih koji sad pokušavaju opravdati čak i ustaški režim kao nekakvu hrvatsku težnju za slobodom i samostalnošću (što je jednako smisleno kao i tvrdnja da je Jugoslavija bila napredna i moderna država). Političari su proizveli takvu atmosferu kao da smo u 1941. i primorani smo birati između dva mračna totalitarizma. Pokraj takve oporbe, mogu čak shvatiti i HDZ-ovce kad kažu da su oni “jedina ozbiljna politička stranka u RH”. Budimo realni, HDZ se najmanje trudi vratiti nas u WW2.
Je li konačno došlo vrijeme da partizane i ustaše, NDH i SFRJ, bacimo u povijesni koš i tamo ih ostavimo, za dobrobit naše budućnosti i naše djece?
wpDiscuz