Biti četnik u Sarajevu

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča anegdotu. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili kakvu anegdotu.

Elem, vratio se sin jednog našeg sarajevskog drugara iz škole i mrtav hladan za ručkom iznenada upitao roditelje: “Ko smo mi?” “Ko to ‘mi’?”, zbunio se otac. “Mi, naša porodica”, odgovorio sin sveudilj žvaćući klepe. “Ti, mama, ja, šta smo mi?” “Ne kontam, kako to misliš, drago dijete?”, upitala ga onda majka, a mališan pojasnio: “Jesmo li mi Bošnjaci ili Hrvati, ili Jevreji… šta smo?” “Mi smo, sine, Srbi”, odgovorio mu onda otac, a mali se lupio po čelu: “Jooj, samo to ne!”

Tako je bilo, živa istina, pitajte Kožu. Sve otada prepričavamo po kafanama tu obiteljsku pripovijest našega drugara, i svaki put nakon “Jooj, samo to ne!” kafana oplače od smijeha, iako je davno bilo kad je to bilo smiješno, ako je ikad uopće i bilo da je bilo. Posljednji put, što ja znam, smiješna je ta stvar bila onoga policijskog sata s početka rata kad su raja u kafani Pozorišta mladih nagovorila vojnu policiju da zajebava Kožu – “Ime?”, “Dragan”, “Prezime?”, “Kožović”, “Ime oca?”, “Mihajlo”, “Ime majke?”, “Rajka” – pa kad je policajac na koncu pitao “Adresa?”, ustravljeni Kožo promucao “Gruje Novakovića 6”, a ovaj podigao pogled s teftera, pa pitao: “Može li, majke ti, bar adresa Kaukčije Abdulaha efendije?”

Već sljedeći put, kada drugog jednog našeg drugara sarajevska vojna policija zaista bude ispitivala i pitala tko je i šta je on, a ovaj rezignirano odgovori “Srbin, jebo me otac!”, neće to više biti zajebancija, niti će biti smiješno. Dobro, kafana to i danas oplače – može joj se, jer je drugar preživio da ispriča – ali sve od toga vakta, biti Srbin u Sarajevu nije bila naročito smiješna stvar. Nije se mnogo godina kasnije sin našega drugara, koliko god to nama bilo smiješno, udario po čelu da razvedri i nasmije roditelje, zato dakle što je shvatio da je biti Srbin nešto pravo smiješno, već zato što je izvan roditeljskog doma – na ulici i igralištu, u haustoru, mahali i školi – naučen da je biti Srbin ili jako loše ili jako zajebano: u svakom slučaju, može li se ikako birati, “samo to ne”.

Birati se, međutim, ne može. Da može, izabrao bi sin našega drugara biti Betmen ili Pokemon, ili Noćni vilenjak iz World of Warcrafta, svakako nešto s čim se u Sarajevu može napraviti bolja karijera nego sa srpskim porijeklom, nešto s čim se u Sarajevu može napraviti išta, ili barem nešto s čim se u Sarajevu uopće može. Ovako, s imenom kakvo mu već jest, i prezimenom kakvo mu bolje da nije, mali će – jebo ga otac – shvatiti tek da biti Srbin u Sarajevu nije naročito smiješna stvar.

Ili barem da nije bila smiješna dok je Srba u Sarajevu još uopće bilo.

Po posljednjem popisu stanovništva, što su ga proveli zastupnici SDA i Bosanske stranke u kantonalnoj skupštini, u Sarajevu, naime, Srba više i nema. Ima samo – četnika. Fantastično otkriće plod je višegodišnjih istraživanja poznatih sarajevskih etnologa Safeta Mešanovića iz SDA i Rasima Smajića iz BOSS-a, koji su, eto, u skupštinskoj raspravi o izmjeni naziva sarajevske Osnovne škole “Mustafa Busuladžić” poslanika Naše stranke Predraga Kojovića hladnokrvno nazvali “četnikom”.

Ako je, naime, Kojović četnik – a nije mudro sumnjati u znanstveni autoritet SDA i BOSS-a – onda u gradu Sarajevu ne postoji Srbin koji to nije. Nema u cijelom kantonu Srbina koji je manje četnik od Predraga Kojovića, i ako je on taj, ako je on četnik, onda su Safet i Rasim u ozbiljnom problemu, jer ih u tom slučaju u Sarajevu još uvijek ima gotovo jedanaest hiljada: po prilici onoliko koliko ih je cijeli grad četiri godine držalo u okruženju. Cijela dakle jedna četnička divizija, i dan danas – samo ne više po brdima oko Sarajeva, već u samom gradu, dobro raspoređena po općinama, kvartovima i mahalama – u svakom je trenutku spremna Safetu i Rasimu nemilosrdno osporiti njihovo temeljno bošnjačko pravo da škole nazivaju po istaknutim sarajevskim ustašama.

Na stranu, naime, Kojovićev lik i djelo. Mnoga bi bošnjačka majka plakala od sreće da joj je onaj četnik na vratima bio Predrag Kojović, i da se devedesetih u Srebrenici, Prijedoru ili Foči njega pitalo tko će u kamion: da je barem Safetov i Rasimov dobrostivi Allah u svojoj beskrajnoj mudrosti dao, pa da je Kojović stvarno četnik, u sve četiri godine u Sarajevu ne bi palo krvi ni za analizu u Domu zdravlja. Na stranu, rekoh, to: mnogo je zanimljiviji i indikativniji razlog zbog kojega je on Safetu i Rasimu četnik – njegov glas protiv imenovanja jedne sarajevske osnovne škole po Mustafi Busuladžiću, osvjedočenom ustaši, antisemitskom ideologu i lojalnom “cvijetu hrvatskoga naroda” u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ukoliko, naime, SDA-u i BOSS-u nije problem Mustafa Busuladžić, ne dakle kolokvijalni nekakav “ustaša” iz skupštinske rasprave o nazivima osnovnih škola, nego baš pravi pravcati Pavelićev ustaša iz četrdeset prve; ukoliko rečeni Mustafa ne samo da nije problem, već je historijski heroj i uzor omladini, da im se škole po njemu nazivaju kao i po Maku Dizdaru; ukoliko nije problem da se škole i ulice nazivaju po pomagačima nacističkog okupatora i gubitnicima Drugog svjetskog rata – ukoliko je, najzad, Drugi svjetski rat Safetu i Rasimu ukrivo završio – u čemu je zapravo njihov problem s četnicima?

U čemu je, to mene zanima, problem s četnicima, koji s ustašama imaju dvije zajedničke stvari: mržnju prema antifašistima i mržnju prema Židovima, odnosno upravo ono zbog čega im je velik Mustafa Busuladžić? Koji bi onda točno problem bio to što je Kojović četnik?

Boris Dežulović l Oslobođenje