Ako bi se u nekoj hipotetskoj mogućnosti i otvorila mogućnost izmjene imena RS-a ona bi bila moguća samo u Parlamentu BIH. U nekoj novoj ustavotvornoj sjednici na kojoj bi se donio novi Ustav.
Na takvoj sjednici moglo bi se predložiti i to da RS dobije za ostatak BIH pogodinije ime.
Čak i kada bi postojala načelna podrška svijeta, suprotna Mirovnom ugovoru i međunarodnom pravu, ako bi saudijski petrodolari izlobirali da građanska većina u Parlamentu BIH bez podrške Doma naroda, može izmjeniti ime RS-a, nužni glasovi za tu izmjenu bili bi glasovi Hrvata.
Hrvata, koje je politika SDA i ostalih nacionalšovinističkih stranaka izbacila iz Sarajeva.
I čak i kad bi se u toj hipotetskoj situaciji dala mogućnost Hrvatima da izmjenu ime RS-a, ne bi se mogao pronaći Hrvat na svim razinama BIH koji bi to podržao.
Zašto? Zašto što je Hrvatima danas daleko jasnije, nego Srbima, s kakvom politikom imaju posla.
Ista je to politika koja bošnjački narod iz dana u dan nastoji uvjeriti da su uspješni onoliko koliko ponize Hrvate i Srbe. Pa fašizam ide to takvih granica da se sve bošnjačko u BIH naziva “probosanski blok” a svaka politika koja nije bošnjačka doživljava se neprijateljskom po ideju države. Fašizam koji se posve slobodno govori na ulici, medijima, znanstvenim časopisima, historijskim čitankama. Mediji i elita najbrojnijeg naroda uvjeravaju svoj narod da je probosanstvo bošnjaštvo a neprijatelji BIH da su dva sina Bosne i Hercegovine. Dva njena naroda.
Ovo je privi primjer ovakvog fašizma u povijesti. Fašizmi, koji bi s vremenom prerasli u nacizme, obično su se obrušavali na manjinske skupine koje i nisu bile stupovi države. U BIH se potpuno etatizirao fašizam koji tvrdi da su polovica ljudi u ovoj zemlji, suosnivači ove zemlje neprijatelji države i da su hrvatske i srpske politike u BIH stalna prijetnja Bosni i Hercegovini. Čak se beogradski nacionalizam 90-ih čuvao takvih definicija. Metu bi personalizirali, ne bi išli na cijele narode. Za taj govor mržnje za uporno huškanje Bošnjaka protiv Hrvata i Srba nikada nitko od bošnjačkih medija, javnih intelektualaca i političara nije odgovarao. Pa ni najrigidniji među njima Željko Komšić.
I to je još jedan detalj u prilog potpunog oslikavanja autarkije (samodovoljnosti) u koju je zapala bošnjačka nacionalistička matrica i politika Sarajeva. Koja ne uništava Bošnjake samo huškanjem protiv Srba i Hrvata, nego je načinila i unutarbošnjačko klasno društvo.
Tako se danas razlikuju Bošnjaci Cazinske krajine koji su žnj kategorija unutar bošnjaštva, i koje je Prijestolnica gurnula da se brinu sami o sebi, Bošnjaci Hercegovine koje tretiraju kao graničare i gotovo su ih izdali, Bošnjaci Zenice i Tuzle koje Sarajevo ekonomki iscrpljuje, Bošnjaci Sandžaka koje koriste kao biološki bazen i popunu stotina tisuća iseljenih zadnjih godina i na kraju begovat – uski krug u Sarajevu naslonjen na jasle Duboke Države koju je do sada suvereno držao SDA i njegova povlaštena klijentela.
S jedne strane gaziti komšiju, i na primjeru Komšića pokazivati kako doživljavaš konstitutivnost a s druge u RS-u se pozivati na istu tu konstitutivnost, te se čuditi što Hrvati u zaštiti imena RS-a štite osnovne postulate Daytona, naprosto je nećemo sad reći glupo, ali idiotizam svakako jest.
Očekivati od naroda kojem si ubio ministra, kojem sudiš selektivno, čijem se iseljavanju veseliš, kojeg nazivaš UZP-om, ustašistanom, kojem na dnevnoj bazi zazivaš sječu kadrova, kojem otimaš dom naroda, predsjednika, da te podrži, kako bi svoj šovinizam nastavio na širem području, i sve to nazivati građanskim i bosanskohercegovačkim, naprosto ne ide. To možda može iti prihvatljivo gđi. Doris Pack. Europi ne.
Pretužno. I prekobno za BIH.