Hrvatska nogometna reprezentacija pokazuje da je svjetska klasa na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Ali i jugoslavenska voodoo reprezentacija u Hrvatskoj ne miruje. Čak štoviše, iznimno je aktivna ne bi li spriječila i umanjila taj uspjeh. Možda ne znate što je to jugo-voodoo reprezentacija u Hrvatskoj? Naizgled to jest neobična pojava: reprezentacija države koje nema već više od četvrt stoljeća, u državi koje formalno ima više od četvrt stoljeća, u specifičnom magijskom sportu bockanja i eliminacije onog najboljeg u formalno postojećoj (hrvatskoj) državi.
______________piše: Višnja Starešina I SlobodnaDalmacija
Jugo-voodoo reprezentacija se u Hrvatskoj uobičajeno razigra kada se osjeti neko novo buđenje hrvatskog pozitivnog zajedništva, onog osjećaja „mi to možemo“. A ova nogometna reprezentacija, od koje je izbornik Dalić napravio istinsku hrvatsku državnu momčad, definitivno pokazuje da oni mogu, da sadržajno jesu svjetska klasa, a da ih kao momčad povezuje duboko usađeni hrvatski identitet. Oni ne moraju glumiti kad svira hrvatska himna. Ta eksplozija nacionalnog identiteta i pozitivnog zajedništva, koje nogomet može stvoriti i prenijeti na društvo mnogo uspješnije negoli jednako vrhunska istraživanja u biokemijskom laboratoriju, uvijek je zvono za uzbunu jugo- voodoo borcima i vračevima, ugrađenim u sve sfere hrvatske države i društva. Jer jugo-voodoo borci su ugroženi i ranjivi izvan jugoslavenskog okvira. To je njihovo neprežaljeno državno utočište, u kojem su bili odabrani da budu mjera prema kojoj će se ravnati društvo, da proglašavaju što je uspjeh, a što ne, što je umjetnost, a što ne, što je humor, a što ne, što je gol, a što ne.
Da budu gospodari svih državnih blagajni, da budu budni nadzornici nacionalnih identiteta i drugih neprijateljskih pojava… I još se uvijek sjećaju kako je izgledalo kada su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća na nekoliko godina izgubili svoja državna i društvena lena, kad su osjetili da gube kontrolu nad sustavom i narodom. I sjećaju se koliko se to bujanje nacionalnog identiteta i zajedništva, taj raspad jugoslavenskog sustava, najprije i najjasnije vidio na – nogometu.
Jugo-voodoo reprezentacija – sastavljena od polupismenih i nepismenih pisaca i drugih umjetnika s partijskim certifikatom izvrsnosti, sociologa iz komunističke škole, povjesničara koji preziru činjenice, tvoraca javnog mnijenja s partijskim atestom, komesara prerušenih u NGO zaštitnike ljudskih prava, novostasalih politbiroovaca u svim hrvatskim strankama i partijama, certificiranih od struktura stare komunističke duboke države – već više od dva desetljeća je ulagala iznimne napore kako bi zagadila i ogadila onaj polet iz devedesetih i spriječila novo nacionalno buđenje, novi polet, novo „mi to možemo“. Koristili su pritom sve naučene metode crvene voodoo magije, bockajući iz tame potencijalne i stvarne protivnike, eliminirajući ih s javne pozornice, zatvarajući prostor svima koji ne pripadaju njihovoj klijentelističkoj hobotnici, tjerajući izvrsne da potraže šansu izvan Hrvatske, kako pozicije polupismene samoproglašene elite ne bi bile ugrožene.
I jugo-voodoo borci su uspijevali: početak višestranačja i demokracije proglasiti mračnim devedesetima, oslobodilački rat upakirati u zločinački pothvat, HDZ kao simbol hrvatskog višestranačja upakirati u košulju zločinačke organizacije i naposljetku proglasiti hrvatsku državu promašenim projektom. Najnovije iz jugo-voodoo laboratorija: Hrvatska država može opstati jedino ako se uveze nekoliko desetaka tisuća Sirijaca i vrati nekoliko desetaka tisuća Srba… Podrazumijeva se da pritom valja zadržati na svim važnim pozicijama jugo-voodoo hobotnicu.
A onda im se dogodila Dalićeva nogometna reprezentacija. Dečki koji su profesionalno stasali u najboljim europskim klubovima, čiju milijunsku tržišnu vrijednost određuju svjetske nogometne burze a ne mišljenja jugo-voodoo sociologa, koji su čak potpuno imuni na te partijske prosudbe, vratili su se kao emocijama nabildana hrvatska momčad. Koja pokazuje – mi to možemo. Uz to, koje li drskosti, svoj natjecateljski elan ne dižu fućkanjem Chopinovih etida, kao svi drugi nogometaši, a niti poticajnim antifašističkim koračnicama poput „Po šumama i gorama“ ili „ Spremte se spremte četnici“, već na užas jugo- voodoo boraca – oni se bodre pjevajući „Čavoglave“.
Baš čudno, zna li se da je polovica ove hrvatske reprezentacije u ranoj dječjoj dobi morala bježati od kuće (Modrić, Lovren, Vrsaljsko, Subašić) ili bila ugrožena u kući (Mandžukić, Vida) upravo ovim antifašističkim koračnicama. Nije da nisu naši voodoo borci pokušali zaustaviti taj nogometni populizam, tu pošast: crtanjem svastika, aranžiranjem huligansko-fašističkih ispada koje policija nikada nije uspjela riješiti.
Nije da i dalje intenzivno ne pokušavaju, pravosudnim vježbama na Modriću i Lovrenu baš uoči Mundijala…. No premreženosti unatoč, voodoo-borci gube prvo poluvrijeme. Utakmicu bi mogli izgubiti ako hrvatska reprezentacija uspije potaknuti buđenje samosvijesti nacije. Ako i drugi povjeruju: pa mi stvarno možemo poslati u ropotarnicu povijesti tu anakronu razarajuću jugo-voodoo hobotnicu. I drugi put osloboditi državu.