Lider Južne Koreje Moon Jae-in je, kad se počelo pričati o njegovoj kandidaturi za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir, najkompromitiraniju od svih Nobelovih nagrada, rekao da bi ona trebala pripasti Donaldu Trumpu, a mediji su ostali u šoku. No, zašto?
____________piše: Marcel Holjevac I Narod.hr
Nisu li tu nagradu dobivali ratni zločinci i bivši teroristi poput Anvara El Sadata, Shimona Peresa, Yasera Arafata, Yitzaka Rabina, i Menahema Begina, potom Nelson Mandela koji je u terorističkim napadima podmetanjem bombi u Johannesburgu pobio masu prije svega crnih ljudi, civila – a usto maloljetnike spaljivao omotane u auto gume ako je posumnjao na izdaju crnačke stvari? Dodjeljivana je i mutnim likovima poput Kissingera, i nekolicini američkih predsjednika, pa i organizacijama poput EU i UN-a, “za promicanje mira”.
Kimovo popuštanje nije došlo samo od sebe
Kad sam prije devet mjeseci napisao kako je Trump zapravo već pobijedio “brata Kima” i to bez ispaljenog metka, i kako Kim zna da je atomsko razoružanje na korejskom poluotoku pitanje vremena ,a jedina alternativa potpuno uništenje Sjeverne Koreje, ta moja tvrdnja je – kao i većina Trumpovih poteza – naišla na skepsu, nerazumijevanje i podsmjeh.
No, Trump je sve svoje bitke dobio na retorici, pa tako i onu sa Sjevernom Korejom. Primjer: Dok su liberali pokušavali pod svaku cijenu zaustaviti gradnju zida prema Meksiku, obzirom da su imigranti bitan izvor glasova za Demokrate na jugu, promaklo im je da je sama Trumpova retorika o ilegalnoj imigraciji praktički riješila problem – i da zid više nije potreban! Jer, dok su graničnari pod Obamom uglavnom bili prometni policajci koji su usmjeravali ilegalne imigrante iz latinske Amerike prema najbližem mjestu gdje mogu dobiti papire, markice za hranu i ček socijalne službe kojeg će nastaviti primati do smrti, pod Trumpom su jednostavno počeli raditi svoj posao i vraćati ilegalne imigrante natrag u Meksiko. Ilegalna imigracija je pala za 70% i bez zida!
A kad je Trump Sjevernoj Koreji obećao “vatru i oganj” i upozorio ih da je američko oružje spremno i napunjeno, mediji su ga proglasili luđakom. Zanimljivo, kad je Obama pokretao rat za ratom na Bliskom istoku, nitko nije u tome vidio ništa spornog! Iako je svima bilo jasno da je “arapsko proljeće” organizirano iz veleposlanstava SAD-a. Nitko od establishmenta njih ne želi priznati da je Trumpova retorika potpuno redefinirala cijeli konflikt, i to u korist SAD: Trump je podigao ono što se zove “cijena rata”, povećao uloge do razine koju “brat Kim” više jednostavno nije mogao pratiti.
Opći je stav o atomskim ratovima da bi oni doveli do potpunog uništenja obje strane u ratu, i da ih zato ne treba niti razmatrati. No, u stvarnosti, Sjeverna Koreja nema kapacitete kojima bi mogla izravno naštetiti SAD-u ili probiti njihov antiraketni štit – najviše što bi mogla je gađati ciljeve u Južnoj Koreji ili Japanu, čime ne bi naštetila SAD-u, ali bi sama nakon toga, iako planinska zemlja, izgledala kao Nizozemska, s najvišom točkom dva metra iznad površine mora. Trump je igrao na tu kartu, i jasno dao pijanom i agresivnom Kimu do znanja da se neće dati ucjenjivati. A zna se da nasilnici maltretiraju onog tko se maltretirati da.
Trump je sam rekao, “Uz sve te “eksperte” čije su politike propale, vjeruje li itko stvarno da bismo sad imali razgovore između dviju Koreja da nisam bio čvrst, odlučan i spreman upotrijebiti svu silu koju imam na raspolaganju protiv Sjevera”?
Maherovo obećanje
Bill Maher, poznati američki TV komentator i veliki protivnik Trumpa je tada rekao: “a što ako Trumpova strategija stvarno upali i Sjeverna Koreja se počne denuklearizirati!?”, i obećao kako će on sam predložiti Trumpa za Nobelovu nagradu ako mu to upali.
Evo, upalilo je. Naravno, on to obećanje nije ispunio, kao što Madonna nije ispunila svoje obećanje svakom tko glasa za Hillary (znate koju) i obećanje ostatka Hollywooda da će odseliti u Kanadu ako Trump dobije izbore. Jasno je da Trump za prekid velikog sukoba koji traje preko pola stoljeća neće biti nagrađen – iz Nobelovog komiteta poručuju da davanje nagrade aktivnim predsjednicima nije dobar ideja i da to rade “samo iznimno” – očito, Obama je bio iznimka – a novinarka Masha Gessen kaže, cinično, “Ma hajde, protvitao je par uvreda i sad bismo trebali misliti kako je to dovelo do stvarne promjene u svijetu? Koliko idiotski je o tome pričati?”
Obama poput misice
Pravo je pitanje međutim koliko je idiotski bilo dodijeliti tu nagradu Baracku Obami 2009. godine – svega nekoliko tjedana nakon što je preuzeo vlast. Nitko, pa ni sam Obama, nije imao racionalno objašnjenje zašto ju je dobio, jer do tog trenutka nije uradio apsolutno – ništa. A svi su znali, iako se nitko nije usudio reći, da je Nobelovu nagradu dobio zato jer je – crnac. Odnosno, crnac u Bijeloj kući.
Crnac koji nije imao veze s Afroamerikancima – majka mu je bila potomak najbogatije robovlasničke obitelji na Američkom jugu, otac je došao iz Kenije na studij u Ameriku i vratio se u Keniju gdje je postao ministar, a djed po ocu je bio crni vojnik u službi britanske krune u kolonijama – ali je svejedno postao simbolom pravde za “potlačene” potomke crnih robova.
Za njegova mandata policija i dalje ubijala crnce u kriminalom i drogom razorenim crnačkim predgrađima američkih gradova kao zečeve, i za Obame je nastao BLM i skoro je došlo do rasnog građanskog rata. Obama je dobio Nobelovu nagradu jer je, poput misice, rekao da želi mir u svijetu – a potom sudjelovao je u izazivanju nekoliko ratova, i stvarima koje ga više kvalificiraju za međunarodni sud za ratne zločine nego za Nobelovca za mir.
Jedna od tih stvari je davanje podrške “freedom fighterima” u arapskom svijetu, “borcima za slobodu”, iako je od početka bilo jasno da su ti “borci za slobodu” likovi s dugim bradama odani stvaranju Alahove države i spremni klati i ubijati žene i djecu, a tu je i puč u Ukrajini koji su pokrenule SAD a koji je doveo do ruske vojne intervencije, što su SAD trebale predvidjeti, tu je pokretanje rata u Siriji kako bi se smijenilo Asada uz milijune žrtava, i tu je sukob u Tunisu od kojeg je sve i počelo. Da stvar bude gora, upravo su lideri “Arapskog proljeća” u Tunisu dobili Nobela za mir nakon Obame.
Bitni su ishodi, ne namjere
Kao što je Obama bio pokazni primjer da u Americi multikulturalnost i multietničnost i rasna integracija funkcioniraju, pa je zato dobio Nobelovu, iako ništa od toga ne funkcionira, tako su i lideri Arapskog proljeća nagrađeni kao primjer da je ta revolucija potaknuta od SAD-a mogla funkcionirati, ali nije.
No, ljude i političare treba suditi po ishodima njihovih politika, ne po željama i namjerama, jer o njima nismo kvalificirani suditi i o stvarnim namjerama možemo samo nagađati. Ishodi politika su međutim neupitni. Nebitno je što je Trump uradio da bi doveo do ovog do čega je doveo – bitno je do čega je doveo. Doveo je do mira između dviju Koreja. Obama je doveo do masu ratova na Bliskom istoku i drugdje. To je ono što je neupitno, a sve drugo su puke spekulacije i nagađanja.