Azijski film danas je sveprisutan na bjelosvjetskoj festivalskoj sceni. Ne samo na specijaliziranim manifestacijama fokusiranim na njegove hororske i borilačke žanrovske izdanke, već i na festivalima A-lige koji preferiraju njihovu arty armadu. No naša festivalska i distributerska svakodnevnica sustavno ga ignorira, ne računajući na poneku iznimku (šifra: »Sluškinja«). I najnovije izdanje zagrebačkog Fantastic Film Festivala nudi ga na kapaljku, s tek dva japanska naslova u programskom segmentu nazvanom Orient Express (Kitano, Hosoda).
Identično koncipirani International Fantastic Film Festival u švicarskom Neuchatelu, koji se održava od 30. lipnja do 8. srpnja, kao glavnog gosta pak najavljuje radoholičara Takashija Miikea. Tamo će se predstaviti s čak tri filma, među kojima je i svjetska premijera njegova najnovijeg djela »JoJo’s Bizarre Adventure: Diamond Is Unbreakable«. Tako je i ovogodišnji 70. Cannes bio snažno polariziran između njegovih korejskih arthouse zvijezda poput Hong Sang-sooa (»Dan poslije«) i njegovih brutalnih igrača poput Jung Byung-gila (»The Villainess«) i zabavnih ekologa poput Bong Joon-hoa (»Okja«). No iako Sang-soo po radoholičarskom nervu može stati rame uz rame s Miikeom, njihovi su prosedei krajnji antipodi.
Budući da Weerasethakul, Kar-wai i Tsai Ming-liang preferiraju autorsku hibernaciju od nekoliko godina pa i duže, kritika je otkrila svog novog miljenika u Sang-soou koji je u stanju snimiti i tri filma godišnje. No Sang-soo je sve samo ne autorski štancer i svaki njegov novi film gotovo je bolji od prethodnog. U Berlinu je prikazan njegov sjajni film »Na plaži noću sama«, s Kim Min-hee koja je osvojila Srebrnog medvjeda u kategoriji najbolje glumice. A na ovogodišnjem Cannesu je uz »Dan poslije« u kojem je također angažirao neizostavnu Min-hee, prikazan i njegov impresivni doks s Isabelle Huppert »Claireina kamera«, u kojem se, pogađate, nanovo ukazuje Min-hee, u nas poznatija po senzualnoj ulozi u »Sluškinji« Park Chan-wooka.
Hong i Kim
Korejski mediji, naročito oni žuti, poklonili su doduše puno veći prostor autorovoj ljubavnoj vezi s tom iznimnom glumicom, nego njegovu iznimnom opusu. Doduše, i sam Sang-soo dao im je dovoljno materijala za turbo tračeve, jer priča njegova recentnog komada »Right Now Wrong Then« o oženjenom filmašu koji se zaljubljuje u naočitu slikaricu (u filmu je glumi tko drugi nego Min-hee), ustvari aludira na njegovu stvarnu intimnu vezu s tom iznimnom glumicom. Oglasila se i Sang-soova žena, koja je također pružila tabloidima sočni materijal za turbo naslove u stilu »Min-hee mi je pretvorila život u pakao, ali ne želim razvod«. Već sam taj naslov je i više nego dovoljan za neki novi Sang-soov komad koji vječno balansira negdje na pola puta između Rohmera i Cassavetesa.
Japanski filmovi
I dok su naši festivali totalno ravnodušni na azijske filmske ludorije, Far East festival u Udinama je ujedno i najbliža adresa koja nam donosi relevantni uvid u ono što se tijekom protekle godine zbivalo u njegovoj zoni. Riječ je valjda o jedinoj priredbi takve vrste koja gostima nudi vježbe iz joge u atriju Teatra Nuovo Giovanni u kojem se ona održava. A kad se vježbe okončaju, njihovi zenom opušteni sudionici ulaze u dvoranu u kojoj će im najnoviji film sumanutog hongkonškog sineasta Hermana Yaua »The Sleep Curse« (Prokletstvo spavanja) opasno poremetiti unutarnji mir. Naročito scena u kojoj autorov junak u osveti kastrira kineskog kolaboracionista koji je regrutirao lokalne cure za redaljke s japanskim okupatorima. Potom će žrtvino kastrirano spolovilo… Ne, ostatak scene nećemo detaljnije opisati.
Naravno, Yau u tom prokleto realističnom i krajnje eksplicitnom klimaksu tek prekopava po slavnoj prošlosti gorea, ali i po vlastitim korijenima, kad je u ranim devedestima snimao doista šokantne filmove (»The Untold Story«) s CAT III pečatom. Nju priziva i autorov glumac fetiš, genijalni Anthony Wong, koji u filmu ima dvostuku ulogu neuroznanstvenika koji istražuje poremećaje ‘atipične nesanice’ i njegova oca koji je tijekom japanske okupacije Hong Konga radio kao prevoditelj, nakon što su Japanci otkrili njegovu strast prema romanima Ryunosukea Akatugawe. Iako Yau koristi motiv paranormalnog u diskursu političke parabole.
Što se Japana tiče, tu ostaje sve po starom, iako su tvrdi fanovi japanskog filma došli na svoje s najnovijim Hitoshijem Oneom (Scoop) koji se nanovo vraća medijskim temama, samo što redakciju kultnog manga časopisa iz »Bakumana« sada zamjenjuje redakcija tokijskog tabloida. U njoj su okončali autorovi vrhunski novinari nakon što je njegove analitičke, investigativne i seriozne tekstove pokopala era infotainmenta. Neki su se iz očaja odali heroinu. Drugi počeli ganjati političare u roza gaćama u seksu s eskort damama i pop celebrityje po tokijskim trendy kvartovima.
Queer Azija
I dok festivali s ‘fantastic’ predznakom, od Sitgesa do Neuchatela, otkrivaju nove adute u kambodžanskoj borilačkoj školi čiji autori poput Jimmyja Hendersona (šifra: »Jailbreak«) puno duguju školi Garetha Evansa (autor je u filmu angažirao i francusku porno zvijezdu Caline Tran umjetničkog imena Katsumi, koja je u dosadašnjoj karijeri snimila više od 300 pornića među kojima su najpoznatiji »Anal Showdown« i »Great Wall of Vagina«), Udine su ostavile veliki prostor Queer Aziji. Možda i zato da bi filmski najavili prvi Udine Gay Pride koji se održao paralelno s onim zagrebačkim, a koji je trebao biti organiziran u Trstu, ali ga je njegov desničarski gradonačelnik Dipiazza zabranio. To dokazuje i njegov genijalni japanski laureat »Close Knit« koji je već osvojio Teddyja na Berlinaleu, te neodoljiva filipinska transrodna komedija »Die Beautiful«.
Snažna queer nota prisutna je i u nadnaravnom estetiziranom hororu Filipinca Erika Mattija (Seclusion) o četvorici prelijepih đakona koji se doimaju poput članova nekog gay boy benda. Uoči zaređenja oni bivaju izolirani u jedan samostan, gdje će Sotona inkarniran u liku djevojčice koju su smatrali »božjom glasnicom« zbog njenih navodnih čudotvornih izlječenja, testirati njihove žudnje i napasti, kad ih u njihovim ćelijama počnu posjećivati žrtve njihovih svjetovnih seksualnih, pedofilskih i inih »izopačenosti«.
A u političkoj satiri »Teiichi – Battle of Supreme High« Nagaia Akire, snimljenoj prema istoimenoj kultnoj mangi Usamarua Furuye, autor promatra učenike elitnog koledža kao oživjele manga kreature (femini romantičari, ambiciozni vođe s dugim plavim uvojcima, Mr Populari) u spletkama i krvavoj borbi za titulu predsjednika studentskog zbora. Ona im osigurava povlašteno mjesto u ešalonima političke moći. No njihove šanse prije svega ovise o političkom pedigreu očeva.
wpDiscuz