Donald Trump je prošlog tjedna Nijemce nazvao “vrlo lošima”, ali ne kao narod, nego je mislio na njemački izvoz u SAD. No, problemi između dviju ključnih zemalja Zapada su stvarni i svake godine postaju sve ozbiljniji. Nije Trump bio taj koji je unio s krizu u američko-njemačke odnosi, nego je samo ubrzao tijek stvari piše Logično.
Osim toga, primjetan je i latentni sukob između Angele Merkel i Trumpa, jer je njemačka kancelarka vidno nezadovoljna njegovim ponašanjem na summitu skupine G7 u Taormini i odbijanjem američkog predsjednika da se drži Ugovora o klimatskim promjenama iz Pariza.
Tijekom sastanka s čelnicima EU u Bruxellesu u četvrtak je američki predsjednik Donald Trump izrazio nezadovoljstvo zbog njemačke trgovinske politike.
“Nijemci su loši, jako loši. Obratite pozornost na milijune njihovih automobila koji se prodaju u Sjedinjenim Državama. Strašno. Mi ćemo to zaustaviti”, rekao je Trump
Njegove riječi je prenio časopis Der Spiegel, pozivajući se na neimenovane sudionike u pregovorima. Trump se sastao s predsjednikom Europskog vijeća Donaldom Tuskom i predsjednikom Europske komisije Jean-Claudeom Junckerom, a onda su im se pridružili predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani i visoka predstavnica EU za vanjske poslove Federica Mogherini. Ali čak i nije bitno što su prenijeli novinari, jer Trump stvarno misli tako. Ne o Nijemcima kao narodu, nego o njemačkoj politici.
Europski i američki dužnosnici su morali pobijati ove navode i “izrazili su sumnje da se Trumpu Nijemci ne sviđaju”. Juncker je rekao da si izvješća o ponašanju američkog predsjednika bila pretjerana.
“On nije rekao da su se Nijemci ponašali loše i nije bio agresivan prema Njemačkoj u pregovorima”, rekao je Juncker.
No, savjetnik američkog predsjednika za ekonomiju, Gary Cohn, objasnio je “kako Trump ne osuđuje Njemačku u cjelini, nego je rekao da su jako loši za trgovinu, ali da on nema problema s Njemačkom”.
“Trupov otac je Nijemac i to je zadnji argument da je on protiv njih. To je istina, kao i činjenica da Trump nema problema s Nijemcima, ali postoje problemi s Njemačkom”, rekao je Gary Cohn, čime je zapravo potvrdio napise Der Spiegela.
SAD njemačku trgovinu i ekonomiju vidi kao konkurenciju, a Trump je sebi zadao cilj da će ojačati američku poziciju na svjetskom tržištu i provesti program reindustrijalizacije Amerike. U tome će vršiti pritisak na sve konkurente.
Ali, ako krene vršiti pritisak na Peking, čak i u ekonomskim i trgovinskim pitanjima, to će se smatrati sporom s teškim geopolitičkim suparnikom. S druge strane, pritisak na Njemačku, koja je geopolitički ovisna o Sjedinjenim Državama, prilično je iznenađujući.
Kako to da su se zemlje okupile “za izgradnju svijetle kapitalističke budućnosti”, odnosno jedinstvenog transatlantskog partnerstva, a na kraju je stvoreno američko i europsko tržište, dvije ekonomije unutar NATO pakta i sada Bijela kuća mijenja stav? Zašto svi vrše pritisak na SAD, kada kaže da ne želi sudjelovati u zajedničkim planovima za globalističku budućnost? To radi dio njemačke i cijela atlantistička elita od New Yorka do Berlina. Što se događa u odnosima između Sjedinjenih Država i Njemačke? Je li moguće da se SAD s Trumpom na čelu u Njemačkoj više ne vide vazala, nego ozbiljnu konkurenciju?
Trgovinski deficit iznosi 65 milijardi dolara. Naravno, u korist Berlina. Ali to je samo dio problema. Trump želi ustupke od Njemačke, ali ne samo u trgovini nego i politici. Trump želi staviti da NATO sredi pitanje troškova, te da i Europljani plaćaju za svoju njihovu sigurnost, dok europske članice tvrde da 2% izdvajanja za obranu nije obveza, nego preporuka.
U međuvremenu, Njemačka će teško podići razinu proračunskih izdvajanja na 2% ukupnog BDP-a, a obični Nijemci to kategorički ne žele. Stariji Nijemci također ne žele te troškove i ne nalaze opravdanja za njih. Sada čak kažu “kako ih Washington napada, a oni za to još moraju i plaćati”.
Nijemci se moraju oštro suprotstaviti Trumpu ili se barem pretvarati da će provesti odluku NATO pakta.
Isto tako, Trump želi na Njemačku prebaciti rješavanje europskih problema, a to znači njemački nadzor u “Atlantističkom projektu” ne samo na Balkanu, nego i Ukrajini.
Stav Berlina je također čudan. Prvo je, po nalogu Washingtona, Njemačka ušla u sukob s Rusijom zbog Ukrajine, nametnula je Moskvi sankcije, a sada nova vlada u Washingtonu gubi interes za ukrajinsko pitanje i Nijemci se sami moraju nositi s “ukrajinskim problemom”.
Ali kako? Za Berlin nema nikakvog smisla uzeti Ukrajinu pod svoju zaštitu posvađati se Moskvom. I Ukrajina to neće prihvatiti, jer ako ukrajinsko pitanje budu rješavali Rusija i Njemačka, to znači završetak neprijateljstva i mnogi u Kijevu razumiju da tada šansi za “atlantizaciju” Ukrajine više jednostavno nema. Naime, za Ruse i Nijemce je previše da se po treći put od prošlog stoljeća sukobljavaju zbog tuđih interesa.
Osim toga, Trumpu se ne sviđa ideja o daljnjem jačanju Europske unije. Američki predsjednik, kao i mnogi koji se bave geopolitikom, kaže da je EU samo paravan za Njemačku. To jest, Sjedinjene Američke Države podupiranjem jačanja Europske unije zapravo jačaju svoju konkurencija, a to Trump, naravno, ne želi učiniti.
Dakle, Trump će igrati na slabljenje EU, jer je to u interesu Amerike, ali će se u tom slučaju početi razilaziti s Njemačkom. Sve zajedno stvara paradoksalnu situaciju za njemačke elite i sada se čini da se Velika Britanija “Brexitom” i nije baš tako “slučajno” i “neočekivano” izvukla iz cijele ove priče.
Ali, Njemačka je i dalje zemlja s ograničenim suverenitetom u geopolitičkom smislu, ali s vrlo jakim gospodarstvom. To je zemlja koja je jezgra i motor najvećeg projekta europskih integracija, ali on u ovom slučaju ovisi o nadnacionalnom projektu atlantističke anglosaksonske elite, a ona odluke donosi izvan Njemačke.
U Washingtonu su ranije na vlasti nisu bili oni koji su dovodili u pitanje “atlantističko jedinstvo”, Nijemci su mogli biti zadovoljni sa svojim ograničenim suverenitetom i više se posvetiti izgradnji EU. No, Europska unija je od početka bila samo dio slagalice u velikom američkom globalnom projektu.
Nakon pobjede Trumpa se sve dovodi u pitanje. U Washingtonu sada prevladavaju stavovi koji nisu usklađeni s politikom Berlina i Bijela kuća u Njemačkoj više ne vidi poluvazala, nego jakog konkurenta. Što će učiniti Berlin?
Za Njemačku postoje dva načina. Mogu se nadati je Trumpove ovo samo sanja i da će se uskoro sve vratiti u normalu ili pokušati tražiti mogućnosti da nastave dalje kako su zamislili, ali s ovom novom i nepoznatom Amerikom. Angela Merkel još uvijek pokušava sjediti na dvije stolice, što se jasno vidjelo po njenom ponašanju prošlog četvrtka.
U prvoj polovici dana je u Berlinu razmjenjivala komplimente s Obamom, a na skupu u večernjim satima odletjela u Bruxelles na sastanak s Trumpom. Međutim, za Berlin postoji i nada da će nadnacionalna atlantistička elita brzo riješiti “iznenađena predsjednika”, čija se uloga u vladajućoj strukturi smanjuje svakim danom.
No, Angela Merkel griješi ako misli da trenutni problemi s Washingtonom mogu biti riješeni dijalogom s “predsjednikom u egzilu”, kako Baracka Obamu naziva The Washington Times, jer će time samo još više iritirati Trumpa i pogoršati situaciju.
Tako će Merkel, ili njezin nasljednik nakon izbora u rujnu za Bundestag, morati graditi odnose po logici koju nametne Trump. Bilo kakvu mogućnost bitke na dva geopolitička fronta, s Rusijom i sa Sjedinjenim Američkim Državama, Njemačka si sigurno ne može priuštiti. Pogotovo u situaciji u kojoj će Vladimir Putin i Donald Trump uskoro svoj prvi sastanak održati upravo na njemačkom tlu.
wpDiscuz