U Ustavu Bosne i Hercegovine u Članku 5 Ustava, koji govori o ovlastima Predsjedništva u točki 2 stavak (d) -stoji:
Član Predsjedništva koji se ne slaže sa odlukom, može odluku Predsjedništva proglasiti destruktivnom po vitalni interes entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana po njenom usvajanju. Takva odluka će biti odmah upućena:
Narodnoj skupštini Republike Srpske, ukoliko je tu izjavu dao član sa te teritorije;
bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ukoliko je takvu izjavu dao bošnjački član;
ili hrvatskim delegatima u istom tijelu, ukoliko je tu izjavu dao hrvatski član.
Ukoliko takav proglas bude potvrđen dvotrećinskom većinom glasova u roku od 10 dana po upućivanju, osporavana odluka Predsjedništva neće imati učinka.
Postavlja se pitanje, što sa članom Predsjedništva koji nema pravo na crpljenje svojih ovlasti? I nije ih u stanju provesti? Nije li takav član predsjedništva protuustavan? Zamislimo člana Predsjedništva koji želi postrojiti svečano vojsku a vojska mu pokaže srednji prst? Zamislimo člana Predsjedništva, koji nigdje nema nikakav utjecaj, i naprosto ga nitko ne šljivi? E pa takvog člana Predsjedništva BIH je imala 8 godina. Njega nitko iz njegovog naroda šljivio nije. On je postavljao diplomaciju mimo volje tog naroda. Recimo suprugu Senada Avdića, gđu Danku, koja je o hrvatskom trošku trošila pare i slala džeparac Senadu. Valjda. O čemu on također neće.
Vidi li netko direktnu, neodvojivu vezu između ovog članka Ustava i svakog člana Predsjedništva ponaosob?
Primjetimo da je član predsjedništva i njegovo pravo na veto čak i ustavno “teritorijaliziran”. Ne spominje se srpski član, nego član sa te teritorije, dok su bošnjački i hrvatski članovi “nacionalizirani”. I oni se obraćaju nacionalnim klubovima u Domovima naroda na teritoriji Federacije.
Bošnjački bošnjačkom klubu a hrvatski hrvatskom. Što će reći da klub Ostalih, ili Srba u FBIH nisu , prema važećem Ustavu uopće važni, kada neki član Predsjedništva obara odluku druge dvojice. Tako je to propisao Ustav.
Dakle kod obaranja odluke od strane predsjednika iz RS-a svi zastupnici skupštine jednako su važni. Dok kod obaranja odluke iz FBIH važan je nacionalni klub pojedinog naroda.
Uzmimo da je Komšić, dok je bio član Predsjedništva, krenuo osporiti odluku, koju bi Radmanović i Izetbegović donijeli mimo njegove volje.
Komšić proglasi tu odluku destruktivnom po “vitalni interes za teritoriju s koje je izabran”.
S koje teritorije je Komšić izabran? Izabran je prvenstveno s teritorije Tuzle, Sarajeva, Bihaća, Zenice. Da bi osporio odluku potrebna bi mu bila potpora 2/3 zastupnika u hrvatskom klubu naroda, koja dolazi iz potpuno drugih krajeva – teritorija FBIH. I tu imamo lijep dokaz što je neustavnost Izbornog zakona.
Ustav pretpostavlja da pojedini član Predsjedništva iz FBIH ima bliskost, vezanost uz nacionalni klub u Domu naroda FBIH, i da im se teritorije preklapaju. Upravo je to osnova koja opravdava HNS-ov prijedlog. Ukoliko se teritorij s kojeg je izabran član Predsjedništva, ne preklapa s teritorijom koja je delegirala 2/3 zastupnika u Dom naroda, takav član Predsjedništva ne može crpiti ustavnu ovlast veta. Jer je naprosto nelegitiman,
Ustav dakle ne smatra tog člana Predsjedništva kao neprijatelja klubu vlastitog naroda, kao nelegitimnog, nego kao nekog tko je u stanju obratiti se tom klubu i od njega dobiti potporu.
Ako član Predsjedništva nema osjećaj zajedništva s narodom iz kojeg dolazi, ako je izabran preglasavanjem, drugog naroda, on je simpatičan tek klubu većeg naroda, naroda koji ga je nametnuo, a odbojan klubu manjeg naroda. Stoga takav član Predsjedništva ne suosjeća s pravima tog naroda, ne podiže nacionalni vitalni interes kada su ugrožena prava tog naroda, niti ima snagu, provesti taj veto, ako mu se recimo ne svidi neka odluka druge dvojice ćlanova predsjedništva.
Ako je klubu naroda, dana tako jaka ovlast, da ruši odluku dvojice članova predsjedništva iz drugih naroda, skupa s vetom trećeg predsjednika, što se istom tom klubu naroda naprosto ne bi dalo da potvrdi legitimitet člana Predsjedništva odmah poslije provedenih izbora. I eto rješenja za preglasavanje, bez nekih posebnih pretumbacija Ustava.
Izborni zakon stoga bi morao biti upravo takav, da osigura dva člana Predsjedništva iz FBIH od kojih će jedan imati realnu političku težinu u bošnjačkom a drugi u hrvatskom klubu Doma naroda. Bez obzira kojoj naciji oni pripadali. Makar oba bili Bošnjaci ili oba Židovi. Realno Komšić je imao veću političku težinu u bošnjačkom klubu Doma naroda dok u hrvatskom nije imao niti jednotrećinsku. Budući da su u taj dom SDP glasači uspjeli ubaciti tek 5 malih Komšića. Kao što je rekao Ustavni sud, protuustavno.
Ovaj članak ustava, najljepše tumači tko treba biti član Predsjedništva BIH.
U ovom dijelu Ustav BIH, čana Predsjedništva BIH, usko vezuje uz političku naciju koju predstavlja, a vezivanjem njegovog prava uz klub predstavnika njegovog naroda u Domu naroda, neumitno povezuje s teritorijem i s izbornim jedinicama iz koji ti predstavnici dolaze. Kako županije s hrvatskom većinom daju više predstavnika u hrvatski klub Doma naroda, tako je pravo na isticanje veta, hrvatskog člana predsjedništva, usko vezano s onim teritorijima FBIH iz kojih dolazi više hrvatskih zastupnika u federalni dom naroda.
Nema nikakve logike da bi Ustav povezivao Komšićevo pravo na veto s dvotrećinskom većinom s područja RS-a ili dvotrećinskom većinom vijećnika iz Kalesije i Konjica. Gradova gdje Hrvata ima jako malo. Ustav, Komšićevo pravo na povlačenje vitalnog nacionalog interesa usko povezuje s političkom voljom upravo određene teritorije. Ustav pretpostavlja da je i sam Komšić izabran pravdeno, i da je Dom naroda popunjen pravedno.
Ustav ne vidi Petritscha. I ne vidi protuustavne izmjene Izbornog zakona po volji većinskog nacionalizma.
Petristch je srušio Izborni zakon i nametnuo neustavni. Ustavni sud je dokinuo Izborni zakon.
Većinski nacionalizam prijeti manjem i kaže – Bez nas ne možete promijeniti Izborni zakon.
I primjenjuje osnovno načelo hegemonije.
OHR šuti. No upravo bi OHR ovdje morao zaprijetiti. Zašto? Zato što je OHR glavni, neupitni, ultimativni i vrhovni krivac dvadesetgodišnjeg međunacionalnog trvenja između Bošnjaka i Hrvata. I ujedno vrhovni tumač tih nacionalizama. Koji mu jako odgovaraju.
Nitko toliko nije potakao nacionalizme u FBIH kao OHR, upravo ona licemjerna, odvratna instutucija koja se predstavlja kao borac protiv nacionalizama.
I nitko danas, kao OHR, nema dužnost reagirati. I to istim onim Bonskim ovlastima, koje je crpio Petritsch.
I da nakon što većinski nacionalizam odbije pristati na izmjene Izbornog zakona, što je nesporno da hoće, i da će odbiti odluku Ustavnog suda, nametne pravedan Izborni zakon, sukladno odluci Ustavnog suda BIH.
I to takav – da Dom naroda u FBIH doista jest reprezent pojedinog konstitutivnog naroda.
I da svaki član Predsjedništva ima, nakon izbora, pun kapacitet vršenja svoje dužnosti. U smislu, da ne smije postojati tako izabran Član Predsjedništva koji nema snagu crpiti ovlast povlačenja veta, i zaštite vitalnog interesa.
To kada bi Inzko uradio, možda bi iz ove zemlje, koju je toliko unesrećio, otišao s nešto više dostojanstva i poštovanja. No za čovjeka čiji je gospodarski doseg Jerko Lijanović, a antifašistički dosezi HSP Jurišić-Pavelić, bilo bi to teško očekivati.
*Čestitka g. Inzku na utrženih još 25.000 eura netto. Danas. Lijepo je tebi s nama jel da?
haman_konzul l poskok.info
wpDiscuz