Prije koji tjedan u javnosti se pojavilo prosvjedno pismo protiv javnog linča Vuka Bačanovića, Nenada Veličkovića i Borke Rudić. Pismo je u javnosti jadno popraćeno. Po broju potpisnika sigurno je „najtanje“ pismo u obranu „multikulture“ u povijesti sarajevskih obrana „multikulture“. Recimo kada je zbog političkih stavova trebalo javno odstrijeliti Ivana Šušnjara s mjesta konzula na koje je imenovan u skladu sa zakonima svoje države, „multikulti“ doajeni su pokazali zavidnu disciplinu i brojnost.
Da se prije nekoliko godina pokrenula opća hajka na profesora na Filozofskom fakultetu (nemuslimana), na novinara (nemuslimana), i na predsjednicu novinarskog udruženja (nemuslimanku) broj potpisnika bi premašio dvije stotine, a sigurno bi netko nagovorio Bernarda Henri Lévy da se i on upiše u potpisnike. Ovako danas, otužnoj slici protestnog pisma s 12 potpisnika dozu bizarnosti dodaje i potpis duhovnog oca totalitarizma javne televizije, koja je u zadnjih deset-petnaest godina imala više minuta huškačkih hajki na političke i ideološke neistomišljenike nego obrazovnog programa. Smiješno je da Vosla Kićku potpisuje peticiju protiv otkaza Bačanoviću kojem su otkaz dali njegovi puleni vođeni totalitarizmom koji su zajedno godinama njegovali.
______piše: Matan Nižić l poskok.info
Znači li tanašnost ovoga pisma kraj obrane iluzije o „multikulti“ Sarajevu? Zar „multikulti“ mit nema više tko da brani?
Vratimo na početak stvaranja mita koji se danas tako teško brani. Ništa „Sarajevo“ nije toliko rabilo i do neslućenih granica raubalo kao mit o vlastitoj multikulturi i toleranciji i njihovim lokalnim varijantama koje pokriva široki pojam „bosanskog merhametluka“.
Mit „multikulti-merhamo-tolerancije“ je dvadeset i pet godina bio svepristutan. Romani, filmovi, priče, novinski izvještaji, izjave važnih pojedinaca, popularni eventi, kulturni događaji…sve je bilo začinjeno dozom „multikulti“.
Naravno, mitovi i stereotipi ne nastaju slučajno i nisu prazni od sadržaja. U Sarajevu kao trgovačkom središtu ovoga dijela Otomanskog carstva mjesto su nalazile i vjerske manjine. Miletsku tradiciju dodatno je multireligijski, a posebno multikulturno, „zašarenila“ urbanizacija i modernizacija pod Austro-ugarskom monarhijom s kojom su doputovali i doseljenici iz drugih dijelova carevine. Masovna proleterska urbanizacija pod Titovom Jugoslavijom Sarajevo je konačno pretvorila u „europski Jeruzalem“.
Iako je rat devedesetih i razdoblje od nekoliko godina nakon rata nagovijestilo kraj „europskog Jeruzalema“, mit o „multikulti“ Sarajevu pokazao je nevjerojatnu žilavost.
Pitanje je zašto se taj mit, izgrađen na toliko stereotipa koje ismijavaju i same Sarajlije, toliko dugo održao na životu. Stariji se sjećaju kako se u prvim mjesecima rata u Sarajevu se formirao neki privid održanja multikulturnog i multireligijskog društva. Sam početak „multikulti“ mita nije neka namjerna i smišljena konstrukcija. Bio je prirodna posljedica nacionalno-vjerskog šarenila karakterističnog za svaki veliki grad i urbanu kulturu, po naravi tolerantniju prema manjinama i različitima. Kako je opsada odmicala i rat dobivao je sve nesmiljenije oblike, Srbi i Hrvati su curili iz Sarajeva na sve strane. Unatoč tomu uspostavljeni mit o „europskom Jeruzalemu“ pod opsadom je rastao. Filmovi, reportaže svjetskih medija, apeli intelektualaca svjetskog glasa, tragične priče ljubavima i emocionalne priče o skladnom životu pod granatama zločinaca s brda.
Jedan dio sarajevskih Srba i Hrvata (nakon što bi kakvim otvorenim pismom vlastitim sunarodnjacima iskazali lojalnost ideji dede Alije) raspoređivan je na nevažna i dobro osvjetljena mjesta u vladi, veleposlanstvima, medijima itd. Negdje gdje su mogli biti glasni i vidljivi stranoj javnosti, bez ikakve utjecaja na stvarnost u kojoj su živjeli njihovi sunarodnjaci koji su izmakli svjetlima reflektora CNN-a.
Druga važna prepostavka trajnosti i snage mita o „multikulti“ Sarajevu je u njegovoj korisnosti svima koji su ga stvarali.
Prijatelji Sarajeva iz cijeloga svijeta su trebali mjesto u kojem će njihove maštarije o multikulturi i nevažnosti razlika preživjeti pod granatama, kad već nisu preživjele po europskim slamovima i na rijekama socijalne pomoći.
Vrhuški SDA i njezinim političkim parastrukturama koje su stvarno vladale „Republikom BIH“ i „Armijom BIH“, mit „multikulti“ je donosio ogromnu političku korist u osnaživanju vlastitog vanjsko-političkog položaja u ratu. Tih godina na Borku Rudić se nije smijelo podignuti ton a ne pokrenuti hajku. Nekog neopreznog propitivača njezinog imena i prezimena ubrzo bi posjetio kakav operativac AID-a i objasnio mu šta su „viši ciljevi“.
„Multikulti“ mit je Srbima i Hrvatima uključenim u strukture Republike BIH omogućavao je da prežive dvojbe koje su im stvarali „tračevi“o Kazanima i zločinama nad manjinama u gradu pod opsadom.
Nadalje, intelektualnoj i medijskoj eliti stasaloj u okvirima društveno-politikih organizacija Saveza komunista mit o „multikulti“ Sarajevu produžavao je vjeru da ideja „bratstva i jedinstva“ nije mrtva, nego je privremeno ugrožena povampirenim uvezenim nacionalizmima.
Vrijeme nakon rata nije smanjilo upotrebnu vrijednost mita „multikulti“ Sarajeva nego je svima omogućio da nekako naplate godine opsade (unutarnje i vanjske). Održavanje „multikulti“ mita postalo je najveći biznis na Balkanu devedesetih godina. Desetci tisuća stranaca su se slijevali u Sarajevo, milijarde dolara su uložene u rekostrukciju multietničkog društva, pomirenje i tranzicijsku pravdu. Za približiti se tom beskrajnom koritu lakog novca trebalo je samo biti na strani „multikulti-merhamo-tolerancije“ i osnovati kakav NVO. I sam profesor Veličković, danas žrtva hajke, dao je ogroman doprinos uklanjanju mrziteljskih sadržaja iz školskih udžbenika i bio je važan dokaz da centralizacija obrazovanja nije samo politička želja bošnjačkih stranaka iz Sarajeva, nego civilizacijsko pitanje koje ima podršku i viđenijih Srba.
I danas, doduše puno tanje, sarajevski NVO biznismeni grickaju prilične novce na slične teme. Ipak financijski motivi za održanje „multi-kulti“ mita više nisu dovoljno jaki da nadjačaju stvarnost.
Ispod već iznemoglog mita o „multikulti-merhamo-toleranciji“ izvire stvarno Sarajevo. Živi pulsirajući grad. Grad koji je u apsolutnim brojkama doživio najveću migraciju stanovništva na Balkanu u ratu i poslije rata. Vjerojatno etnički najhomogeniji glavni grad u Europi. Grad koji doživljava turističku renesansu zahvaljujući radničkoj klasi iz bogatih petromonarhija Bliskog istoka koja je u Sarajevu našla svoj Pariz i London. Grad u kojemu je upotreba tri jezika i dva pisma politički propis, a jelovnici i reklame na arapskom stvarna potreba. Grad u koji su u ratu i poslije rata doselili desetci tisuća Bošnjaka prognanih iz istočne Bosne i drugih dijelova BIH sa dubokim traumama masovnih zločina koji su nad njima počinjeni. Grad dvadesetogodišnjaka kojima više simboli mita „multikulti-merhamo-tolerancije“ na znače ništa. Odškolovani su na udžbenicima bošnjačkih pseudohistoriografa u kojima nema Srba i Hrvata nego su to BH pravoslavci i BH katolici. Grad magistara Fakulteta političkih nauka u Sarajevu koji kad pri upoznavanju čuju „vlaško“ ime kažu da nisu nacionalisti i da nemaju ništa protiv katolika i pravoslavaca. Samo im nije jasno što oni za sebe tvrde da su Srbi i Hrvati kad je činjenica da njih u BIH nema. S istog tog Fakulteta se otužno brani „multikultura“ dok se s katedre propovijeda unitarizam, centralizacija i jedinstvena „bosanska nacija“.
Ako netko danas u Sarajevu želi javno djelovati mora uvažiti stvarnost. Nakon dvadeset godina podgrijavanja mita o ratnoj povijesti bez mrlje, merhametluku, zločinačkoj povijesti Vlaha (uz časne vlaške iznimke koje samo dokazuju moralno-političku superiornosti političkog nasljeđa Alije Izetbegovića jer su mu sjedili po institucijama) ne ostavlja puno prostora za kritiku ni onima koji su tu iluziju stvarali.
Prostor u kojemu se možeš šprdati s pretjeranom sarajevskom autoviktimizacijom, propitivati bošnjačke nacionalne mitove na Fejsu i primati plaću na FTV-u jednostavno ne postoji. Iznemogli „multikulti“ mit nema više snagu koju je imao i kojom može zaštititi „manjine“ jer „većini“ koja diktira pravila igre nije koristan kao što je nekad bio.
Da se razumijemo ovo nije kritika Sarajeva. Ekonomski i političke promjene ne ovise o Sarajlijama i njihovim željama. Sarajevo nije grad u kojemu se „inovjerac“ treba osjećati loše. Stranci, Srbi i Hrvati, koje posao dovede u Sarajevo imaju svoj svijet u kojemu se osjećaju komotno. Ne mislim da se svećenik u habitu na ulicama Sarajeva treba osjećati nesigurnije nego u Briselu. Ispuhani mit o „multikulti“ Sarajevu više je briga elita koje su ga uspješno koristile za vlastite probitke nego običnih Sarajlija koje žive svoj život opterećen egzistencijalnim brigama.
Danas pod propalim „multikulti“ mitom živi stvarni „nemultikulti“ grad koji ne plaća „intelektualne boračke penzije“ za puhanje „multikulti“ mita u prošlosti. Ako je nekome teško uvažiti činjenicu da je Sarajevo, bez obzira na ostatke „multikulti“ mita, vrlo homogena politička, akademska, vjerska i intelektualna zajednica nek ide hvatati Pokemone.
wpDiscuz