Prvo i osnovno što moramo znati, kada govorimo o BIH, i svojim pravima u njoj, je to da, ako želimo biti prihvaćeni kao misaone jedinke ove divne zemlje, u kojoj je privilegija čekati smrt, jeste da moramo biti protiv Trećeg entiteta.
Papa kad dolazi u Sarajevo, prvo što mora znati jeste da ni slučajno ne obiđe Hrvate, i da ne spominje Treći. Protiv Trećeg mora biti svaki biskup koji je naš pastir i koji ima u Sarajvu il Banjaluci stan.
I ti i ja moramo biti protiv Trećeg jer time pokazujemo koliko volimo hrvatski narod.
Treći je užasna, kakafujto, prijetnja Hrvatima.
Na stranu sad što su Hrvati opstali i nisu desetkovani samo tamo đe Trećeg nema, al nema veze. Takav je dogovor. Pričati o Trećem grijeh je velik gotovo ko seks na otvorenom.
Jer Treći smeta svima. Zamislimo stvarno, kako bi grozna bila BIH da se uspostavi taj ružni Treći, taj odvratni, nemogući Treći.
Država bi umjesto 14 Vlada, imala tek samo bijedne tri federalne i jednu državnu. Što je užasno i nedopustivo. Ta gdje bi radili svi ti silni Hrvati, Bošnjaci, Srbi koje plaćamo.
Tko normalan danas želi svojim stranačkim slugama kazati marvo mrš kući, više nema državne aparature preko koje ćete krasti narod. Trebalo bi to reći svima, Bošnjaci svojima, Hrvati svojima.
I što bi radili “nezavisni intelektualci” koji se za interes većeg nacionalizma bore protiv nacionane ideje vlastitog naroda? U koju tikvu bi duvali? U koju kameru gledali?
Uspostavom Trećeg groznog , gospodin Željko Komšić ne mi mogao od čeg vraćati kredit. Što je nedopustivo. Više ne bi imao šanse otimati funkcije narodu svog ćaće. Što je također nedopustivo.
Jer otkud pravo Hrvatima da Komšiću zabaranjuju da bude njihov predsjednik glasovima brojnijeg nacionalizma? To je njegovo pravo na dunjaluku koje mu jamči daytonska konvencija o kršenju kolektivnih prava naroda njegovog oca.
Kada bi se grozni Treći , oformio, došlo bi nužno do jačanja hrvatsko bošnjačkih odnosa. Do zajedničkih derneka, navodno bi se, kažu eksperti Hrvatice pucale s Bošnjacima, rađala bi se djeca mješanih brakova, i rahat bi bio jer više nikog ne bi zanimala nacionalna problematika.
Čak i kad Treći ne bi bio Treći nego jedan kanton unutar FBIH opet bi bilo bolje. Rasteretili bismo se straha jednih od drugih, što je nedopustivo. Jer strah je potreban ako se želi, u BIH ponovno raditi kaos. Neka nova Srebrenica, Ahmići, Trusine. Ne smije se dopustiti dijalog, i poštivanje. Zašto bi se Hrvati i Bošnjaci više voljeli i više poštovali ako možemo uraditi da se trajno mrze?
Posljedice bi platili tek vodeće nacionalne stranke u Hrvata i Bošnjaka. A i Srba.
Nikada , u državi rješenih međuetničkih pitanja one ne bi mogle strašiti jedne drugima istrebljenjem, jedinstvom, i srpskom kućom i nužno bi došlo do jačanja lijevih opcija. Onih stvarnih lijevih opcija. Ne ovih koje predvode nacionalisti poput Lagumdžije, Komšića i Nikšića.
Bez obzira na tu groznu pojavu, pojavu Trećeg, upravo su te “lijeve” opcije najviše protiv njega. I one pune strane goste u našoj zemlji protiv te ideje. Trpaju, točno kao što su to radili u komunizmu, narod na silu u svoju utopijsku ideju, umjesto da svoju ideju lijevog, prilagode trenutku u kojem žive, otužnoj BH realnosti koju udišu.
Umjesto da osmisle model ljevice koji je primjenjiv u BIH oni narodu kao avantgardu nude Tita. Istog onog, čija je vladavina, 90-ih dovela do pokolja među njegovim narodima i narodnostima. Onog, čije prve ubojice građana Jugoslavije danas dobivaju doživotne kazne, za svoje “humano postupanje”.
Ako čitate američki ustav, i amandmane na njega, vidjet ćete tamo kako je jako davno, taj američki narod, svrgnuo kolonijalistu, proglasivši nezavisnot države, donijevši nekakve deklaracije i povelje, u kojima govore o pravu na slobodu, na dostojanstvo, na samoodređenje, na svoju lisnicu u svom džepu i tako to. Tužno je da predstavnici tog naroda u našoj zemlji, danas Bosancima i Hercegovcima oduzimaju ono što su Amerikanci konzumirali krajem 18-og stoljeća, odbacivši kolonijalistu, donijevši prve zrake slobode Amerikancima, zrake koje su kasnije izrasle u povelje, koje su postale svjetski standard.
Sve to je kasnije nizom europskih revolucija, deklaracija, ustava, evoluiralo u cijelli niz demokratskih principa i pravila kojima se danas strogo jamče ljudska prava.
Eksperti ljudskih prava jako dobro znaju da je nekonzumiranje kolektivnih prava jednog naroda ili jednog kolektiva neodvojivo od kršenja njegovih individualnih prava. Ne može čovjek, kao jedinka, imati zaštićena individualna prava, ako se istovremeno krše i gaze prava kolektiva kojem on pripada. Ma koji kolektiv to bio. Etnički, rodni, politički bilo koji. Ne možeš kazati žene su ravnopravne u ovoj zemlji a onda donijeti zakon, prema kojem tu ženu diskriminiraš, ako je diskriminiran ženski kolektiv, diskriminirana je svaka žena ponaosob. Ne možeš kazati jamčimo prava LGTB zajednici, a onda donijeti pravilo prema kojem LGTB osoba bude izbačena iz igre. Time je svaki LGTB-ovac ponaosob diskriminiran. Isto je i s Hrvatima. Ne možeš kazati Hrvatima jamčimo ravnopravnost, a onda inzistirati na zakonu koji im onemogućuje da sami biraju svoje predstavnike, da im se nameću zakoni , da im se otima novac, i da ih se naprosto šikanira. Time je svaki Hrvat, individualno, kao jedinka pogažen, u konzumiranju svog ljudskog, građanskog i političkog prava.
Jednog dana povijest će pisati, kako je na tlu Europe, ne dakle Afrike il Azije, u jednoj zemlji, Stara Europa, dopuštala, da se iz godine u godinu, najmanjem narodu krše njegova prava, premda su europski standardi odvano utemeljili praksu zaštite kolektivnih prava naroda u svojim zemljama.
Jednog dana isto tako, pisat će povijest da su i u samom tom narodu, postojali otužni pojedinci, karikature, koji su ustajali protiv prava naroda kojem su navodno pripadali. Stotinu godina nakon pojave mađarona u Hrvatkoj.
Pisat će povijest i kako je BIH kao država, desetljećima gazila po pravu naroda koji ju je stvorio, koji joj je dao nezavisnot. Učit će pokoljenja BIH, o tom narodu, s crvenilom na licu. Bude li povijest slobodna od OHR-a, bude li slobode, i ne bude li OHR-a.
Prije par dana , jedan hrabar čovjek, iz Duvna, uzviknuo je Treći, kao odgovor na možebitnu urotu Prvog i Drugog protiv Trećeg. Kao da je viknuo zabranjenu riječ. Kao da je rekao što se govoriti ne smije.
Pojavi se šok, užas, zbunjenost na licima “pravednika”. Otkud sad nekome da se usuđuje reći Treći?
Vratišmo se u ropstvo misli, u komunizam, kad su nam dociranti demokracije danas, i onda, kao što to uporno rade i danas, pojašnjavali što smijemo govoriti javno a što ne smijemo, što nam je dano da mislimo a što ne, što je poželjna struktura misli, koju priželjkuje Centrala a koja je zabranjena. Vratišmo se u sistem pokoravanja. Postajemo Ouelbecova distopijska Francuska budućnosti. Zemlja pokorene volje. Zemlja kuhanih žaba. Zemlja u kojoj su streljali slobodu.
Jako dobro znaju , svi koji vole BIH, koji Bosni i Hercegovini žele dug život, a njenoj djeci mirnu budućnost, da je federalizam zemlje, i rješavanje međuetničkih prijepora, vjetar u leđa, i njen siguran put ka prosperitetnom društvu sretnih Bosanaca i Hercegovaca. Znaju to u OHR-u, znaju to u Vijeću Europe, znaju to u Sarajevu, zna to i većina dobrih Bošnjaka, Srba i Hrvata koji čine dvotrećinsku volju ove zemlje, no taj se glas ne može čuti, budući da buržoazija koja upravalja zemljom, bila ona domaća il strana, treba stalni konflikt kako bi se stalno održavala na vlasti. Zato nema zakona o referendumu, na razini BIH, niti će ga još dugo biti. Jer tko je narod da se pita?
Treći je nešto što naša napaćena zemlja Bosna i Hercegovina silno treba. Ne treba ona preglasavanje, ne treba mržnju, ne treba ISIL, ne treba četnike i ustaše i mudžahedine. Treba jeftin, federalni Ustav koji jamči vraćanje povjerenja među ljudima. Takav trofederalni ustav, Bosni i Hercegovini u budućnosti mogao bi dati prvu građansku vladu na razini države, i sustav s jednim predsjednikom, nakon što se prestanemo bojati jedni drugih.
Takav Ustav, ne treba više domove naroda, ni vitalne nacionalne interese jer bi komunikacijom između republike i državne vlade svaki prijepor bio daleko brže rješavan.
I to samo onima, koji doista mrze ovu zemlju, nije jasno, i ne žele da im bude jasno.
U to ime, i uz pljesak gospodinu Vladi, iz Tomislavgrada, kličem tom opasnom, zabranjenom riječi – Treći, Treći , Treći!
I dok kličem, to činim u skladu s Ustavom , manjkavim i tužnim kakav jest, a koji mi ipak jamči slobodu političke misli i slobodne volje. Koju žele ubiti. I meni i vama. Ne dajte im to.
Nikola Zirdum l Poskok.info
wpDiscuz