Ako ćemo humanizam logikom povijesnog iskustva definirati kao težnju za nasljedovanjem antike odnosno grčke i rimske kulture onda ćemo teško pronaći većega humanista od Radoslava Dodiga. Ukoliko bismo taj pojam sveli na vjeru u ljudski razum i dostojanstvo čovjeka, ni tada on neće puno zaostajati, makar to traži i kraće objašnjenje.
Ne mogu se sjetiti nikoga tko je poput Radoslava kontinuirano, strpljivo, bez prigovora i s beskrajnom ljubavlju brinuo o svojim bližnjima, o onima koji su doista trebali pomoć. Ali, isto tako rijetko bi tko tako odlučno i otresito odbijao svako prenemaganje, neutemeljenu kuknjavu i glumatanje žrtve iza čega su se obično krili lijenost i prizemnost.
Koristio je talente koje mu je Bog dao na najbolji mogući način. Golemo znanje koje je stekao na školama i sveučilištima od Prologa, Vrgorca, Splita, Skopja, Zagreba i Zadra, pa do onih na kojima je i sam predavao od Teslića, do Metkovića i Mostara, nesebično je dijelio svima kojima je znanje trebalo. Pisao je znanstvene i stručne članke, dopisivao za novine i portale.
Tijekom vikenda satima je strpljivo i uz neskriveno zadovoljstvo na jutarnjim ili popodnevnim kavama (uz mali kompletić) objašnjavao sugovornicima specifičnost pridjeva treće deklinacije u latinskom jeziku, opisivao insignije rimskih legija i sastave kohorti, napise s rimski stela i s humskih biliga ili uz zarazni smijeh i neskriveno oduševljenje prepričavao zgode poput one o posebnom keltskom „kultu kobile“ koju razumiju samo privilegirani pripadnici njegova najužeg društva, koji su s njim obilazili brda i doline našega zavičaja u potrazi za slovima i crtežima, za porukama koje su nam naši davni predšasnici ostavili.
Lišen oholosti, ali i s jasnim osjećajem za red, svakoga je poštovao i nikome nije podilazio. Bio je kritičan. Posebno osjetljiv na nekompetentnost, nered, površnost, nametljivu glupost i šarlatanstvo. Bio je do dirljivosti dobrohotan i susretljiv prema raznim „kulturno-umjetničkim“ diletantima, sanjarima, Božjim stvorenjima, zaljubljenicima u lijepo, ali i nemilosrdan prema tumačima „apsolutnih istina“, otkrivačima „neotkrivenih tajni“, ignorantima, krivotvoriteljima – „bosanskim“ stećcima i piramidama, „hercegovačkim“ trojama, prema „prodavačima magle“ kako ih je obično zvao.
Kritičan prema društvenim i političkim eksperimentima, prema vlastima i autoritetima, uglavnom je bio u njihovoj nemilosti. Čak i onda kada je i sam tu vlast ili autoritet na neki način predstavljao. Osuđivao je dominantnu političku praksu donošenja nepromišljenih i ishitrenih političkih odluka – nazivajući to „politikom na što se umetne“ – koja se vodi „hladnih nogu i vrućih glava“, umjesto da bude obrnuto. Zapravo se u politički ambijent nikada nije uklapao, baš kao što se ni masivni antički (ili antikni) komad namještaja ne može uklopiti u ubožni provincijski ured.
Sklopio je Radoslav knjigu ovoga svijeta. Sve je vidio što se ovdje imalo vidjeti. Ako je i ostala neka tajna koju nije dokučio ili neko slovo koje nije pročitao, pročitat će ih i otkriti oni koje je iza sebe ostavio. Oni na koje je prenio žar koji nikada neće malaksati, plamen koji se nikada neće ugasiti.
Vale et salve amice
Večernji list (izdanje za BiH), 19. lipnja 2016.
Ivo Lučić
wpDiscuz