Jovan Nikolić, Soba s točkom:
„Suza“
Kad se otvori sanduk,
ti ćeš mu staviti sat na ruku i novčanik u unutrašnji džep sakoa.
Šta će mu sat?
Nisam te ništa pitala i radi kako ti se kaže!
Gospode mili, kad otvore kovčeg i kad ugledam svoga oca mrtvog,
daj mi snage da se onesvestim.
Žut kao voštanica.
Oko temena i donje vilice vezana mu bela marama.
Na stomaku ukršteni, dugi lepi prsti.
Tresem se i plačem iznutra.
Zubi mi cvokoću dok mu na ruku vezujem sat.
Hrabrim se: Ovo nije moj otac, ovo je njegovo odelo.
Bog mu dao za života.
Donose saksofon na crvenom jastuku od svile.
Prislanjaju mu pisak na usne.
Sviraj Dragiša! Sviraj! – ženski glas vrisnu iz gomile.
Mnogi se zaplakaše.
Razleže se lelek i ču bubanje o prsa.
Očeve modre usne dodiruju pisak, nečujno, poslednji put.
Sestra ga blago pomilova po licu.
Njemu se utom otvori jedno oko.
Vrisak! Stade strka.
Ustuknuše i popovi.
Sestra i ja se pogledasmo.
Iz toga otvorenoga oka, niz ugašen obraz skotrljala se krupna suza.
Vodnjikav trag presijava se na suncu.
Povodom Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve ustaškog režime NDH, objavljujemo kolumnu prof.dr.sc. Mile Lasića ” O Romima” iz 2009. godine.
U jednom broju zemalja se već skoro četiri decenije obilježava 8. april ili travanj kao Svjetski dan Roma. Tog su se datuma, naime, prije 38 godina okupili predstavnici romskog naroda iz 14 zemalja u Engleskoj i osnovali Međunarodnu uniju Roma (IRU). Devetnaest godina kasnije, isto 8. aprila ili travnja, prigodom svojeg 4. kongresa u Varšavi, IRU je usvojila i zajednički standardni alfabet romskog jezika, pojasnio nam je Marcel Courtiade iz Pariza, najveći živući romski lingvista, koji predaje romski jezik na orijentalistici, na Sorboni.
Od tada se ovaj datum polako i uvodi u kalendar podsjećanja civiliziranih naroda i koristi, u pravilu, kako bi se skrenula pažnja javnosti i na težak položaj romskog naroda u vlastitom društvu, ali i na visoku vrijednost njihove kulture i doprinosa u Europi i u svijetu. I ovo sa podsjećanjem, međutim, ide krzmavo i šlampavo, kao i sve što je vezano uz probijanja nevidljivih zidova koji onemogućuju ravnopravnost Roma. U Europi itekako već poznati romski književnik Jovan Nikolić znade gorko konstatirati: «Osmi april ti dođe kao prvi april»!
Potcjenjeni i uvrijeđeni
Ilustracije radi, u zemlji koja trenutno predsjedava Europskom unijom, Republici Češkoj, 08. april se obilježava tek od 2001. godine. U njoj je, istini za volju, položaj Roma nešto bolji nego u Slovačkoj, u kojoj Romi žive u pravilu u ghettoima, izoliranim i izopćenim naseljima, bez ikakvih izgleda na skori boljitak. I u drugim zemljama EU položaj Roma je težak ili vrlo težak, pri čemu se ne radi samo o Rumunjskoj i Bugarskoj, najsiromašnijim zemljama u EU. Nažalost, smije se zaključiti da su Romi i dalje i skoro posvuda suočeni s općom ignorancijom, prećutnim prezirom, koji boli više nego udarac biča…
Istini za volju, od kada se 08. april iliti travanj kako tako etablirao u europskim društvima, položaj Roma se popravio u zakonskoj ravni, dakle na papiru. U stvarnosti su, međutim, i dalje suočeni s nevidljivim i brojnim preprekama, koje se moraju nazvati tihom diskriminacijom. Zašto je tako i u tzv. društvima obilja, nije lako objasniti. Naglašena indiferentnost većine spram konkretnog položaja i teškog povijesnog usuda ovog naroda postaje se tek svjesno kada u pojedinim društvima nahrupi potmula eruptivna agresija prema Romima, dakle otvoreni pogromi. Tada tu i tamo ponetko i stane u njihovu zaštitu…
Verbalna i fizička agresija potječe vjerojatno iz totalnog nepoznavanja povijesti i kulture ovog naroda. Vjekovima usađivane predrasude o njima kao neradnicima i lopovima ubiru i danas i posvuda svoje plodove. Ovde se opet suočavamo s diskriminacijom u samom tretiranju romske istorije: umjesto činjenica, već dosta precizno poznatih, još se uvijek ponavljaju različite legende. Primjerice, kako su nekoć davno poslani iz svoje pra-postojbine da uveseljavaju narode koji im se nađu na njihovom putovanju.
Uvaženi Marcel Courtiade s tim u svezi nam je objasnio da su pra-Romi bili kulturna i umjetnička elita indijskog društva, deportirana 1018. godine iz svoje prapostojbine, grada Kanaudža u dolini Ganga, zato što su bili potrebni sultanu Mahmudu za kulturno-umjetnički procvat njegovog grada Gaznija u Avganistanu. Mnogo toga je, dakako, još uvijek nejasno u svezi s Romima, ali je sigurno da su zanatstvo, smisao za pripovjedanje, muziku i ples, umjetnost uopće, ono što su sačuvali s mukom kao obilježja svojeg identiteta. Sama riječ „Rom“ potječe od sanskrita Rromba i znači „sveti umetnik hramova“.
Kad su Romi dosli u Europu, dobro su znali za svoje indijsko poreklo, ali ih nitko ovdje nije tretirao ozbiljno, logično je objašnjenje koje nam je dao Marcel Courtiade. Tek mnogo kasnije, prije dva stoljeća znanstvenici su „otkrili“ otkuda su se nekoć zaputili Romi na svoje neobočno putovanje kroz vrijeme i prostor.
Kratka povijest doseljavanja u Europu
Znalo se, dakako, da su posvuda u Europi prisutni od Srednjeg vijeka. U mnogim zemljama se pretpostavljalo njihovo egipatsko podrijetlo, o čemu svjedoče i imena za Rome u Španjolskoj (Gitanos), u Engleskoj (Gypsies), u Francuskoj (Gitans), koja su nastala povezivanjem ovih ljudi s egipatskom garnizonom, pod kojima su služili pra-Romi 1099. godine (zvani tada Angulani ili Gulami), u vreme njihovog prvog kontakta s Europljanima u Jeruzalemu. Na Balkanu su Romi, pak, označeni pojmom koji je prvotno neutralno označavao neku sektu (Athiganoi-Atsiganos), prisutnu u Bizantu odnosno Vizantiji vjekovoma prije Roma, da bi protokom vremena ovim pojmom bili «žigosani“. Iz tog pojma se inače oformilo i pejorativno ime za Rome – prvo «Ţigani» u Rumunjskoj – gdje su bili Romi robovi preko 500 godina, pa «Zingaro» na italijanskom, «Tsigane» na francuskom, «Zigeuner» na njemačkom, ili, pak, «Cigani» na slavenskim jezicima, s tim da se na češkom za Rome kaže «Cikáni».
Ako je vjerovati europskim historičarima do «otkrića» stvarne romske pra-postojbine došlo je u Europi 1763. godine pukim slučajem. Izvjesni student teologije u Utrechtu, po imenu Stefan Valyi (ili Waali), podrijetlom iz Mađarske, upoznao je u Leydenu u Nizozemskoj kolege studente Induse iz Sri-Lanke (Cejlona), koji su se predstavili da su iz „Malabara“, jer se tada i time označavala cijela Indija. Valyi je, pak, bio prvo iznenađen njihovom sličnošću s Romima iz svoje mađarske domovine, a bio ubijeđen da imaju isto podrijetlo kad im je pričao o „Cinganima“, što su oni razumijeli kao „Sinhalima“. Oni su inače govorili latinski međusobno, tadašnjim «jezikom obrazovanih» i rekli su da se njihov otok tako zove. Poslije toga je uslijedio njegov daljni kompleksan studij ovog fenomena, praćen prije svega od strane slovačkog učenjaka Samuela Agostinusa ab Hortisa, kao i Peter Pallasa, Johanna Rüdigera, William Mardsena, Christiana Büttnera i Jacoba Bryanta, objasnio je Marcell Courtiades. Naravno, time su se nastavili baviti i brojni drugi stručnjaci – lingvisti, historičari, etnolozi. Indijsko podrijetlo Roma je bilo i definitivno potvrđeno.
U međuvremenu se smatra općeprihvaćenim da su Romi na putu od Indije za Europu duže vrijeme proveli u azijskim dijelovima Turske, gdje su se brojne romske skupine zadržale sve do danas. Njihov potonji dolazak u Europu povezan je, pak, s ekspanzijama Seldžuka na prostore Male Azije, u vremenima kad se tamo govorilo grčki, armenski i kurdski, a službeni jezik je znao biti i perzijski, o čemu svjedoče brojne perzijske i grčke riječi u njihovom vokabularu. U svakom slučaju, već u 15. stoljeću Romi su bili raspršeni po cijeloj Europi, pa, čak, i po Engleskoj i Škotskoj.
Ne baš od tada nego od malo kasnije (početak 16. stoljeća) traju nesporazumi između domorodaca i doseljenika, za što glavnu krivicu ne može da snosi narod čiji je simbol «točak koji se okreće», dakle vječito putovanje u nepoznato. Nego, domicilno, većinsko stanovništvo, koje je od romskog doseljeničkog naroda zahtijevalo da se prilagodi strogim sopstvenim pravilima, kako bi se utopili u jedinstveni obrazac života, ili je Rome prosto stavljalo izvan zakona. Tek se u novije vrijeme Romima počelo pomagati da se integriraju u društva u koja su došli, uz mogućnost da njeguju svoju kulturu i identitet. Zbog toga su i ostali tako dugo i posvuda na rubovima društva…
«Približno točno vrijeme iseljavanja iz Indije se inače ustvrdilo daljnjom usporedbom jezika, jer u romskom jeziku nema onih promjena koje su se desile posle njihova odlaska u indijskim jezicima, odnosno posle 11. stoljeća, kazao nam je Marcel Courtiade. Dokazi indijskog podrijetla Roma nisu pronađeni inače samo u jeziku, nego i u sličnim običajima, u očuvanim društvenim strukturama, izboru poziva, sličnosti metoda obrade željeza, ustvrdili su etnolozi i povijesničari.
Stručnjaci vele da se najtočnija putanja seobe Roma od Indije za Europu može rekonstruirati baš na osnovu raznovrsnih romskih dijalekata, objasnio je Marcel Courtiade. Na osnovu činjenice da razvoj jezika slijedi izvjesne zakonitosti, mogli su lingvisti priličito precizno rekonstruirati vremena i mjesta boravka Roma na njihovom putu iz Indije u Europu. Ovo se pravilo ili zakonitost ima zahvaliti engleskim jezikoslovcima Ralph Turneru i John Sampsonu, dok je povjesničar Martin Bock već 1936. godine ustvrdio: «Broj pozajmica, to jest posuđenih riječi (Lehnworter) u jeziku Roma korespondira s dužinom njihova boravka u različitim zemljama. Na osnovu ovog objašnjenja možemo s velikom preciznošću odrediti migracijske pokrete Roma na putu iz Indije za Europu».
Grassova “Stiftung zugunsten des Romavolkes”
«Za nas Rome i Sinti je današnji dan historijski dan», kazao je romski književnik dr. Rajko Đurić 28. septembra 1997. godine u Vijećnici u Lübecku, povodom osnivanja prve zadužbine iliti zaklade u Njemačkoj i Europi, a možda i u svijetu, u korist Roma (“Stiftung zugunsten des Romavolkes”). Ovu je zadužbinu osnovao veliki njemački pisac, nobelovac Günter Grass, onaj isti komu bi ovovremeni notorni srpski fašisti Dobrica Ćosić i Vasilije Krestić da oduzmu Nobelovu nagradu za književnost.
G. Grass nije inače romskog etničkog korijena, kako bi se moglo pomisliti, nego je putem majčinog mlijeka manjinskog podrijetla, pa možda i time senzitiran za manjinske nevolje. Grassova baka je bila pripadnicom kašubske slavenske manjine u Poljskoj. Tko se sjeća one scene iz Grassovog Limenog bubnja, to je ona krupna žena u širokoj suknji, kotuli, rekli bi u Hercegovini, koja sjedi na ivici velike njive u okolici Danzinga i ljušti luk ili čisti krompir od zemlje, a mali Günter se skriva pod njenu široku suknju, gdje se osjećao zaštićenim.
Prema Đurićevim riječima, Romi su došli u Njemačku već 1407. godine, a u kronici sjevernonjemačkog grada Lübecka prvi put su spomenuti 1417. godine. Od tada je, međutim, nemjerljivo mnogo više «investirano» u ono što je po nas loše, nego što je po nas dobro, mnogo češće su podržavane i poticane one snage koje su nam otvarala vrata smrti, nego one koje bi i nama Romima pokušavale – u duhu i smislu moralnih imperativa i humanističkih zahtijeva – otvoriti put ka životu u ljudskom dostojanstvu, sukladno ljudskim pravima, kazao je dr. Đurić. Oni koji su odlučivali o pravu, istakao je i tu istinitu i bolnu činjenicu dr. Đurić, proglasili su upravo Rome «slobodnim za odstrijel» (“vogelfrei”). I zbog toga su Romi više od 500 godina diskriminirani i brutalno progonjeni. Da bi sve vrhunilo i u holocaustu za Rome. Samo za vrijeme nacista je više nego 500.000 Roma i Sinta pretvoreno u prah i pepeo, na što će uskoro podsjećati jedna fontana s obeliskom u srcu Berlina, s odgovarajućim natpisima na mermernim pločama.
«Kada bi se htjele pobrojati sve romske žrtve u ovom stoljeću», precizirao je dr. Đurić, «nastala bi, bojim se, užasna enciklopedija smrti»! Romi su – na kojima je svako u povijesti ispobao moć zla – ponovno kao crv, nekažnjeno ih može svatko zgaziti, progoniti, korisiti kao topovsko meso, deportirati u logore, nadahnuto je zborio dr. Đurić. On inače barata s cifrom od 12 milijuna pripadnika romskog naroda u Europi, dok drugi izvori govore o osam milijuna pripadnika raznih romskih skupina.
«Dvanaest milijuna Roma i Sinta u Europi, 12 milijuna ljudi i građana su uskraćena za elementarna ljudska i građanska prava», kazao je dr. Đurić u Lübecku. I dok je u Južnoj Africi ukinut apartheid, Romi su još prisiljeni živjeti u ghettoima – od Soluna do Bukurešta, od Roma do Madrida, od Beograda do Berlina – patiti od gladi, trpjeti nasilje i zlobu, ćutati i tada kada im gore kuće ili kada se ubijaju njihovi sinovi, a njihove kćeri bivaju silovane – gorčio se dr. Đurić – pa se potom nerijetko proglase čak i krivim i za zlo koje im je naneseno. Po njegovom više nego zaoštreno kazanom mišljenju, na koje ima pravo, naravno, pod krovom europskih institucija i organizacije za zaštitu životinja uživaju bolji status nego organizacije Sinta i Roma.
Günter Grass je osnovao zadužbinu koja je jedinstvena u svijetu, istakao je na kraju potresnog govora dr. Đurić, a njen cillj je pokrenuti nešto dobroga u korist Roma. Ona če i omogućiti da se proširi istina o ovom narodu i da se njegova kultura i literatura mogu razvijati. Zbog toga je Grassov angažman vrijedan poštovanja. «Günter Grass je nama, parijama u Europi, pružio ruku kao prijatelj», poručio je dr. Đurić, «…za mene je ova gesta od neprocjenjive vrijednosti, zahvaljujem Grassu i njegovoj familiji…»
Ravnopravnost na papiru
U proteklih 12 godina, od Đurićevog govora, mnogo se toga promijenilo u cijeloj Europi nabolje, barem u korist načelne ravnopravnosti Roma i drugih manjinskih skupina. Antidiskriminirajući zakoni u pravilu štite manjince svih boja, od etničkih do političkih ili rodnih, pa tako i Rome i Romima srodne etničke skupine. Gledajući ih u njihovoj ukupnosti Romi i nisu više zanemarujući politički faktor u EU.
Od kada su 01. 05. 2004. g. punopravnim članicama Europske unije postale i zemlje poput Mađarske, Češke i Slovačke, s velikim romskim zajednicama unutar sebe, i u EU živi između tri i četiri milijuna Roma, dakle skoro polovica sveukupnog europskog romskog naroda. No, Romi su i danas nedovoljno organizirani, ni sami ne znaju koliko ih ima. Nitko, nažalost, ne zna niti u EU posve točno njihov broj, što je dodatno alarmirajuće. Ako je takvo što moguće i u sređenoj državno-pravnoj tvorevini kakva je EU, utemeljenoj na zakonima i ugovorima, vladavini prava i čuvene «četiri slobode», kako li je tek drugdje? Recimo, kod nas?
Istini za volju, formalno-pravno Romi i nisu više diskriminirani u zemljama i regijama Europske unije, jer su sve članice EU morale prilagoditi svoja zakonodavstva visokim standardima zaštite ljudskih, uključivo manjinskih prava. U praksi je međutim i ovdje prisutna tiha diskriminacija, počev od mogućnosti dobijanja mjesta u dječjem vrtiću, pa do izbora boljih škola i dobijanja radnih mjesta na tržištu rada. Nije problem u tomu što je najveći dio ovlasti za prevladavanje pojava diskriminacije i izopćenja romskog naroda, i svih manjina uostalom, ostao u rukama nacionalnih, regionalnih ili lokalnih vlasti. Tako funkcionira EU. Problem je, međutim, što niti oni koji oličavaju pravnu državu, na različitim razinama, nisu uvijek oslobođeni predrasuda prema Romima (strancima, manjincima, et cetera)…
Pa, ipak, bilo bi i nužno ukazati da na razini Europske unije postoji danas čitav niz političkih strategija i programa, koji su direktno ili indirektno u funkciji borbe protivu diskriminacije, pa i diskriminacije Roma. Unutar Komisije EU, primjerice, koordinira jedna stručna radna skupina za romska pitanja (Fachgruppe für Roma-Fragen) svih 14 različitih odjeljenja koja se bave pitanjima zapšljavanja, socijalnih neprilika i jednakosti u šansama, dakle različitim političkim strategijama i programima integracije Roma u društva u kojima žive. Prošle, 2008. godine se u EU učinilo više nego ikada prije u korist Roma. Prvo je sačinjen specijalan izvještaj o položaju Roma u EU na 50 stranica, obznanjen javnosti 2. 07. 2008., u kojem se govorilo kako se «milijuni Roma osječaju još uvijek diskriminiranim i u osobnoj i institucionalnohh ravni». Nešto ranije, 20. 05. 2008., je na istu temu u Europskom parlamentu govorio povjerenik EU Vladimír Špidla. Potom se 16. 09. 2008. godine – pod zajedničkim pokroviteljstvom Komisije EU i Francuske, kao tadašnje predsjedateljice EU – upriličio i prvi «Roma summit» (njem. EU-Roma-Gipfel) u povijesti Europe i svijeta, nažalost skoro neregistriran u europskoj javnosti…
Već godinama u EU postoji i Akcijski program za borbu protivu svih vidova diskriminacije (njem. Das Aktionsprogramm der EU zur Bekämpfung von Diskriminierungen), dakle diskriminacija rasnog ili etničkog, religijskog ili svjetonazororskog karaktera, starosti ili seksusalne orijentacije, invalidnosti, itd. I Akcijski program financira Komisija EU i njime želi osigurati da se postojeći pravni propisi o jednakopravnosti i počnu sprovoditi u život.
Čitav je niz i tzv. prekograničnih projekata izniklih iz Akcijskog programa, koji imaju za cilj otvoriti dijalog na temu anti-diskriminacije, te izgraditi diljem EU mrežu protivu diskriminacije. Od 2005./2006. godine, primjerice, se šest projekata u okrilju Akcijskog programa bavi i pitanjima integracije Roma u oblastima obrazovanja i zapošljavanja. U tijeku je i izgradnja antidiskriminirajuće mreže na europskoj razini, koja bi uvezala sve antirasističke organizacije u zemljama EU i Europi.
U Komiisji EU smatraju nužnim izgraditi i specijalnu mrežu za ad-hoc podršku Romima (njem. Roma-Netzwerk Ad-hoc-Unterstützung). Ne treba, ipak, imati iluzija, sve ove strategije i programi na razini EU osiguravaju tek pravne okvire za jednakopravno tretiranje sviju, uključivo Roma. U posljednje vrijeme ovakve programe prati srećom i novčana potpora odnosno različiti instrumenti financiranja antidiskrimminirajućih mjera i programa.
Koliko od svega toga ima već danas koristi zapušteni i napušteni romski narod teško je reći. Ali, sjajno je što, primjerice, Central European University u Budimpešti, inače privatni univerzitet osnovan 1991. godine u svrhu poticanja razvoja «otvorenog društva», nudi već danas financijsku podršku u trajanju od devet mjeseci, i to putem Fonda za izobrazbu, mladim i talentiranim Romima iz srednje i istočne Europe, kako bi se i ovim putom pripremili za potonje zahtijevno studiranje. U javnosti je ostalo nažalost skoro nezapaženo da je i Open Society Institute (OSI), također iz Budimpešte, u ljeto 2007. godine uputio – u suradnji s Komisijom EU – poziv mladim romskim visokoškolskim apsolventima za petomjesečnu praksu u europskim institucijama. Poziv se odnosio na sve nove članice EU (izuzev Malte i Cipra), te na mlade Rome iz Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Srbije, uključivo i Kosovo. Sličnih plemenitih akcija i inicijativa je danas u svakom slučaju više nego u ranijim godinama. Za njih se netko mora zainteresirati, pa i pomoći da ispune svoju svrhu.
Zakašnjela spomenička zadovoljština Roma u Berlinu
O položaju Roma u zemljama EU na svoj način svjedoči i priča o izgradnji «Skadra na Bojani» usred Berlina, to jest spomenika-opomene na potcjenjeni holocaust nad Romima. Unatoč tomu što se u SR Njemačkoj kao nigdje drugdje decenijama njeguje “kritička kultura sjećanja”, skoro se zaboravilo na povijesni dug prema Sintima i Romima. Već više puta se, naime, odlagao i početak izgradnje spomenika-opomene u Berlinu, posvećen uspomeni na pola milijuna umorenih Sinta i Roma u vrijeme nacističke diktature. Prvo je gradnja trebala započeti 2004. godine, ali je izbila svađa oko natpisa na pločama memorijalnog kompleksa. U svibnju (maju) 2006. godine je konačno usuglašen i natpis, ali su sporovi nastavljeni i gradnja nikako da počne…
Kada je u svibnju (maju) 2006. godine godine, u ovom poglavlju već često citirani državni ministar za kulturu Bernd Neumann, primio predsjednika Centralnog vijeća Sinta i Roma u Kanzleramtu i kada je konačno usuglašeno da se na memorijalnim pločama budućeg memorijalnog kompleksa pomenu i koncentracijski logori Auschwitz, Treblinka i Buchenwald, u kojima je i umorena većina pripadnika romskog naroda, izgledalo je da je konačno nađeno rješenje. Pogotovu što je tada dogovoren i glavni natpis: „Mi se sjećamo svih Roma koji su pali kao žrtve nacizma u okupiranoj Europi, kao žrtve planiranog genocida“. Na drugim mramornim pločama bi bila, pak, navedena kronologija romskog izopćenja, progona i uništenja, a naveli bi se i citati o genocidu iz pera ranijeg njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, iz 1982, godine, te bivšeg njemačkog predsjednika Romana Herzoga iz 1997. godine.
Niti ovom prilikom se, nažalost, nisu dogovorili precizni termini početka gradnje memorijalnog kompleksa. Državni ministar Neumann je jedino izrazio nadu da će radovi početi uskoro. Predsjednik Centralnog vijeća Sinta i Roma, književnik Romano Rose je, ipak, označio ovaj susret i obećanja „važnim korakom“ koji bi mogao doprinijeti porastu svijesti u javnosti „o našoj sudbini“.
Sukladno postignutom dogovoru, spomenik odnosno memorijalni kompleks bi se trebao graditi u neposrednoj blizini zgrade “Reichstaga”, u kojoj i danas zasjeda njemački Bundestag. Imao bi formu ogromne fontane u čijem središtu stoji obelisk, koji bi trebao da pruži i informacije o kronologiji i topografiji zločina nad Sintima i Romima tijekom Hitlerove 12. godišnje strahovlade. Autor ideje i projekta je Dani Karavan, koji je zamislio da na obelisku bude upisana već citirana, vrlo važna rečenica o genocidu, te posve točna usporedba Romana Herzoga kako su genocid nad Romima i holocaust nad Židovima izvedeni po istoj mustri. Spomenik bi trebao koštati dva milijuna eura, a troškove gradnje bi snosila njemačka vlada.
Državni ministar u Kanzleramtu Neumann ističe da je najvažnije u cijeloj ovoj priči, ipak, što će Spomenik Romima u Berlinu uopće biti podignut. “Važno je da ovdje, gdje je počinjen brutalni genocid, stoji i spomenik u sjećanje na žrtve brutalnog i planskog masovnog ubojstva”, rekao je Neumann, jer “mi smo dužni da ovim spomenikom odamo poštu žrtvama”.
Predsjednik Centralnog vijeća Romano Rose, koji je prije desetak godina štrajkao glađu kako bi ukazao na činjenicu da se Romi potcjenjuju i u “kulturi sjećanja”, je ove prigode kazao: “Mislim da država izgradnjom ovog spomenika preuzima odgovornost, ne u financijskom smislu, već u smislu da više neće dopustiti nikakvu diskriminaciju niti progon po nacionalnoj osnovi”. Potonja oklijevanja su potpuno nerazumljiva, prokomentirao je Rose potom za „Tagesspiegel“. On je istovremeno zaprijetio bojkotom ceremonije posvećenja spomenika ukoliko bude bilo kakvih izmjena oko dogovorenih natpisa.
Romano Rose u ime Centralnog vijeća Sinta i Roma i izrijekom odbija da se u natpisima na mramornim pločama budućeg memorijalnog kompleksa pojavi ime „Cigani“ (“Zigeuner”), jer se radi o difamirajućem pojmu. On se pri tomu pozvao na činjenicu da je, nakon uporne borbe građanskih pokreta, ovaj pojam prije 25 godina zamijenjen pojmom Sinti i Roma, te da se u Njemačkoj konačno priznalo da se i nad Romima izvršio genocid po istoj mustri kao i nad Židovima. Romano Rose ukazuje i na činjenicu da međunarodne organizacije upotrebljavaju samo izraz „Roma“, pod kojim se misle i Sinti i druge srodne manjine.
Ambasadori ljudskih duša
Srećom da ova nedovoljno organizirana kultura ima sve više obrazovanih ljudi i afirmiranih umjetnika, kojima se može ponositi. O tomu, ilustracije radi, svjedoči i svjetska izložba u Kölnu o umjetnosti Roma i o Romima u umjetnosti, u okrilju projekta «Zaboravljeni europski narod». A Romi jesu, bez obzira na pra-podrijetlo i postojbinu, i Europljani i zaboravljeni.
Autor popratnog eseja u katalogu izložbe “Umjetnost Roma” je srpsko-romski književnik Jovan Nikolić, koji već deceniju živi i stvara u Kölnu, Berlinu, Grazu i drugim europskim gradovima. I u ovom Nikolićevom elegičnom eseju su skrivene gorke istine i o Romima i o Europljanima, u krajnjem o teškim porođajnim mukama nove političke kulture o kojoj smo govorili i kojoj se teži. U Stadtmuseum Kölnu realizirao se pod nazivom «Kunst der Roma”, od 05. 12. 2008. do 01. 03. 2009. godine, projekt u kojem se putom likovnih izražajnih sredstava produktivno stvaralački konfrontiralo s poviješću i kulturom Roma i Sinta. Izložene su slike i drugi radovi romskih umjetnika paralalelno s radovima europskih umjetnika o Romima, od srednjovjekovlja do danas. Radovi dvanaestoro izloženih romskih umjetnika i umjetnica u Kölnu mogli su se već ranije vidjeti i na Venecijanskom biennalu, primjerice Daniela Bakera, Gabi Jimenez ili Nihad Nino Pusjana. Za izdvojiti je izvanrednu postavku “Kič, konvencija i umjetnost” («Kitsch, Konvention und Kunst), koja se bavi slikom Roma i Sinta u slikarstvu od 15. stoljeća pa do danas. Srednjovjekovne slike o Romima su na ovoj izložbi svjesno konfrontirane slikama, skulpturama, crtežima, fotografijama i instalacijama suvremenih umjetnika o romskoj svakodnevnici.
Cigani su kao i Cirkuzanti kratkog veka, u za njega tipičnom mol-raspoloženju piše Jovan Nikolić, osvetljavajući kao sveća sa oba kraja svoju i tuđu tamu, gore i sagore . U cirkuskoj areni naše civilizacije, njima je, da bi preživeli, svaki dan života bio nova predstava. Svaki dan – premijera. Cirkusanti, kao i Cigani nose masku namesto svoga lica. I jedni i drugi zarađuju tako što proizvode i prodaju muziku i zabavu , obmane i čarolije, gatanja i prevare, magije i iluzije, maglu i mesečinu…, a kada se u ljudima nagomila rutina, kliše svakodnevnog života do vrha nepodnošljivosti, oni zavape u pomoć Cigane i Cirkuzante, razlete se po kafanama i cirkuzima da uz pomoć zabave i iluzija iz sebe evakuiraju škodljive supstance. Panem et circenses, plebejska higijena duše. Cigani i Artisti, savremeni gladijatori. Higijeničari i ambasadori ljudskih duša …
Književnik Nikolić se ne libi umjetnički uporabiti pojam «Cigani», kao kolega mu Romano Rose, iako je i njemu, dakako, jasno što je politički korektnije. U Nikolićevom eseju se, međutim, ne radi o sociološkoj i političkoj korektnosti, nego o pokušaju otkrivanja «ciganske duše», tog bitka zaboravljenog i potcjenjenog naroda, zašto mu je i bila potrebna usporedba dva „drevna naroda“ – «Cigana» i «Cirkuskih artista». «Klovnovi su deca čovečanstva”, sekta koja je odbila da odraste u znak protesta prema okupatorima i uzurpatorima stvarnosti, onima koji su ‘odrastanju naseli’ “, veli Nikolić, “Cigani su, pak, siročad ovoga sveta, oni do danas ni status dece nisu stekli, iako im infantilnost ne nedostaje. Naprotiv. Ali, oni u socio-civilizacijskom smislu još nisu ni rođeni, oni još fetusni položaj nisu napustili. Zastali između postojanja i nepostojanja ispod molitveno (kao kod embriona) sklopljenih ručica dece prosjaka i prosjakinja, kriju tajnu svoje neuništivosti.
Pa, ipak, su i Romi – nakon 60 i neku godinu poslije završetka Drugog svjetskog rata – makar blizu cilja da dobiju spomeničku zadovoljštinu i da budu uvažavani i kao ljudi i umjetnici među razumnim ljudima. Doduše, na onu drugu zadovoljštinu – da se tretiraju potpuno ravnopravnima i u svakodnevnom životu – morat će još čekati, čak i u demokratskoj Njemačkoj, šampionu “kulture sjećanja”. S Romima je uvijek i posvuda, nažalost, tako nekako, da bismo ih gledali ravnopravnima moraju biti bolji od nas.
Borba za romsku ravnopravnost je posvuda, pa i u Europskoj unij, dakle, na samom početku. Vrijeme je, pak, da ih počnimo gledati drugojačije. Počnimo ih za početak gledati kao ljude ravne sebi. Time ćemo se posve sigurno i otisnuti na put bez povratka – otkrivanja ljudskosti u sebi. A od toga bi mogli profitirati čak i Romi…
mile.lasic.com