Tužno je promatrati cjelokupnu situaciju s prosvjedima hrvatskih branitelja, ali nažalost, to nije samo tužno. Odnos prema hrvatskim braniteljima reprezentativni je manifest društva u cjelini. Gledati video prijenos prosvjeda branitelja ispred crkve sv. Marka na Markovom trgu je samo jedan od načina da se uvidi prodornost nehumanog ponašanja i niskih moralnih standarda koji su zahvatili određene vladajuće političke grupacije.
__________piše: Marijan Knezović l poskok.info
Nije stvar smisla, razloga ni politike. Stvar je dostojanstva
Nesmotreno, rekli bi neki, a glupo, rekli bi oni odvažniji svakako je slanje interventne policije na branitelje. Iako je predviđeno vrijeme za prosvjed ono od 8 do 22, ono nikako ne može biti primjenjivano na isti način prema braniteljima, kao npr. prema nekim drugim prosvjednicima. Ne, ne bi to trebalo biti tako jer netko drugi ima manja prava nego hrvatski branitelj, već upravo zbog društvene empatije. Po strani možemo ostaviti pitanje je li braniteljski prosvjed smislen ili besmislen, razložan ili bezrazložan, politički motiviran ili možda ne, ali po strani nikako ne možemo ostaviti činjenicu da su ti ljudi hrvatski branitelji, i to mahom oni koji su 100% ratni invalidi. Nisam sociolog, ali smatram da kao društvo nipošto sebi ne smijemo dozvoliti da naknadno dislegitimitiramo društvenu skupinu koja je ugrožena, te koja je kroz svoje suze i svoju krv najbolje pokazala kako se voli domovina.
Često kada sam u Zagrebu znam otići do Savske 66. Ne zbog toga što smatram da je prosvjed jedini ili najbolji način za ostvarivanje ili očuvanje određenih prava, ne zato što se bezuvjetno slažem s ovim ili onim što nam branitelji iz Savske kažu, već zbog razgovora s tim krasnim ljudima. Možda bi i npr. premijer Milanović da ima tu notu čovječnosti u sebi da pa da sasluša i razgovara s ljudima koji su mu omogućili da se on sada može zvati premijerom Hrvatske, shvatio da i nije sve tako crno, a ni bijelo. U Savskoj, među svim svjedočanstvima koje sam čuo od branitelja, jedno mi se posebno urezalo u sjećanje. Riječ je o čovjeku kojemu su iz puške izrešetali dijete u naručju. Ogavno i neodgovorno, krajnje bezobrazno i podlo je slati interventnu policiju da tog čovjeka odvlači s Markovog trga, trga simbola glavnog grada republike za koju je on krvario, a njegovo dijete poginulo.
Jesu li hrvatski branitelji igdje dobrodošli?
Bez obzira na to je li netko nekad u pravu ili možda nije, stvar šireg društvenog konsenzusa bi svakako trebala biti intuitivna osjetljivost na slučajeve kao što je ovaj. A on nije jedini, dapače, veliki broj branitelja koji već mjesecima štrajkaju proživjeli su slične, iste ili još gore tragedije. Ne mogu za sve vrijediti ista pravila. Ne treba ni naglašavati da je odlika zdravog društva postojanje privilegiranih društvenih kategorija. Tako npr. kada vidimo trudnicu u tramvaju, logičan slijed događaja zdravog i socijalnog čovjeka je da se trudnici ustane i ustupi joj mjesto ako ga spomenuta nema. Također, ako smo u banci u podužem redu i vidimo baku koja jedva stoji na nogama, nekakav društveni bonton bi bio propuštanje iste. Po tom modelu bi se svakako trebalo odnositi i prema hrvatskim braniteljima, a pogotovo onima koji su vojni invalidi. Svjedoci smo opće urote protiv hrvatskih branitelja. Ponavljam, ne mora se svatko slagati sa zahtjevima koje branitelji imaju, ni ja sam se ne slažem sa svim, ali nedopustivo je da čelni čovjek jednog od najčitanijih hrvatskih medija bahato poruči braniteljima da Zagreb nije njihov grad, njihovo selo. Također, naglasio je da hrvatski branitelji u Zagrebu nisu kod kuće te da nisu dobrodošli. Ja bih prije rekao da on nije dobrodošao u Zagrebu, jer on utajom poreza oštećuje državu čiji je Zagreb glavni grad. Kada je već tako sofisticiran, mene zanima gdje su branitelji dobrodošli ako ne u glavni grad republike za koju su krvarili?
U isto vrijeme, na prekrasnom trgu, branitelj se na vratima crkve šuta po podu kao lopta od strane pojedinih interventnih policajaca. Mene zanima na koji to način mirni braniteljski prosvjed ugrožava ikoga, te zašto bi se od njih stvarali državni neprijatelji? Nesusretljivost, bahatost i neprimjereni ponos koji prati ministre, a i premijera sadašnje vlade su zapravo stvar koja će najviše koštati njih. Premijer Milanović odbijanjem razgovora (ne samo s braniteljima, nego i s ostalima) radi sebi nepopravljivu štetu prije parlamentarnih izbora. Upravo po tom primjeru možemo zaključiti koliku količinu mržnje i svojevrsnog prijezira Zoran Milanović ima kada ne može prijeći preko toga ni pod cijenu svoje političke egzistencije. Ništa bolja nije ni druga politička opcija koja mudro iskorištava hrvatske branitelje po tempiranom rasporedu, a u isto to vrijeme igra mudru igru laskanja i nezauzimanja stavova. Čast pojedincima. Ruku na srce, u drugoj političkoj opciji ih barem ima.
Stvari moramo pospremati u kontekst, a ne gledati kroz prizmu dojmova
Ono što zapravo želim naglasiti je ta zajedljivost koju hrvatsko društvo ima. Zakoni, bili oni ovakvi ili onakvi, nikada i nikako ne mogu biti tumačeni po principu kumulativnosti koju smo takvu kakva je naslijedili od nekih prošlih režima. Hrvatskog branitelja nitko nema pravo strašiti, prijetiti uporabom sile niti ga šutati pred crkvom. Svaka društvena kategorija ne može biti tretirana po univerzalnom obrascu. Podržavali mi prosvjede, zahtjeve, načela ili neke druge stvari o kojima branitelji ovih dana govore ili ne, naša je dužnost suosjećati s patnjom koju su ti ljudi prošli i još prolaze. Rane, izgubljeni članovi obitelji, ožiljci koji su svakim danom sve veći, suicidalne misli, depresije i sve ostalo što prati te istinske heroje koji su bili tu dok su nam današnji vladajući kalkulirali i pisali ratne dane u c pisanku moramo sagledati u odgovarajućem kontekstu, a ne da nam se događaju stvari kojih se svaki Hrvat treba stidjeti.
I za kraj, uistinu mi je žao interventnih policajaca koji su poslani na branitelje. U svakom žitu ima kukolja, ali tu su bili i ljudi koji su i sami jednom bili branitelji. Njima nije bilo lako na razmeđu profesionalnosti i duha. To su vrijedni hrvatski ljudi koji sebi ni svojoj obitelji ne mogu priuštiti da sutra ostanu bez posla. Pišem to zbog komentara koje sam vidio na društvenim mrežama. Ne, njih ne treba osuđivati. Treba osuditi one koji njima rukovode, i to zbog toga što se interventna policija šalje na mirne Hrvate umjesto da napokon netko posjeti i dilere drogom koje u PU zagrebačkoj znaju po imenu, prezimenu i nadimku. Pospremimo stvari u kontekst. Branitelje gledati na jedan, interventne policajce na drugi, trudnice na treći, stare i nemoćne na četvrti način itd. Tada, uz dobru volju, postoji mogućnost da društvo postane zajednica, a ne ratište.