Duga je povijest sklonosti Hrvata i ostatka Balkana prema majci Rusiji i nasljednicima trona Ivana Groznog. Od velikog Juraja Križanića do današnjih Putinovih apologeta ili Gazpromovih plaćenika traje jedna neobična ljubav. Ne prema nekom rodnom panslavenstvu, već prije svega prema modelu vladanja tako “praktičnom”i “svrsishodnom” toliko, da mu običan Hrvoje ne može odoliti. Juraj Križanić je biografija koja zaslužuje mnogo više pažnje i bitno boljeg pisca, no za ovu temu je važno ne to što je sebe držao “panslavenom”, već prije svega to što je bio prvi značajan rusofil i duhovni pravac mnogim sličnima u dolazeća stoljeća. Neobična je njegova fasciniranost Rusima, Rusijom, životu ruskog sela, a po citatu iz Arhipelaga gulag, patrijarhalni Solženjicin je bio fasciniran njegovom fascinacijom i položaja ruskih kmetova, za koja je držao da bitno bolje žive od europskih. Btw, to i danas misle putinoljupci.
_______piše: Goran Raguž / poskok.info
Tj. da putinovi kmetovi imaju bitno bolji položaj od europskog gradjanina u liberalnoj demokraciji. Čak i kada ga tekući ruski car salje na petnaestogodišnje progonstvo u Tobolsk u Sibiru, on ne prestaje “cvrkutat” (Solženjicin o robijašima koji se udvaraju logorskoj upravi) svom rusofilstvu i ljubavi prema još jednoj feudalnoj čizmi, ništa boljoj od one Franje Tahija. Ili bilo kojeg drugog vlasnika kmeteka do danas. Npr. g. Todorića ili Gazproma. Velečasni Križanić, čak i u svojim dnevničkim zapisima, ne krije golemu impresioniranost moćnom i JEDINSTVENOM Rusijom u odnosu na truli i razjedinjeni Zapad. Koji se od onda raspada, razjedinjen vjerskim ratovima, Erdoganovim osvajanjima i sl. Što onda preostaje i iz Rusije u Poljsku prognanom ocu Jurju već da se pridruži Janu Sobieskom i časno pogine probijajući blokadu turskih i vazalskih im trupa oko Beča. Slava mu i vječnaja pamjat! Reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae.. Ostatci ostataka su još nekako živi zahvaljujući kući Habsburga i u jednom trenutku ni pedesetak tisuća stanovnika na sjeverozapadu nekada moćnog Kraljevstva. A i ta šaka, samo prema Turcima šaka, medjusobno je podijeljena i zavadjena kao i u nešto većem broju danas. Unutar svih struja, prohabsburških i kontra, promadjarskih i kontra, profrancuskih i kontra, svi malo pomiješanih i sl. uvijek je bila i jedna, nekada deblja, nekada tanja, filoruska!
Koja bi tu i tamo zucnula koju o slavenskoj, ruskoj, ne faleć joj vjere, braći. Tu se osobito isticao, biskup Vrhbosanski, sa privremenim sjedištem u Djakovu jer mu je Vrhbosna bila malo zauzeta, Josip opet Juraj Strossmayer. Opet, kao i za patera Križanića, premalo je mjesta za jedan portrait koji bi nam veleupamćenog monsinjora biskupa, prikazao u potpunijem svijetlu. Tako ću se i zadržati samo na njegovom rusofilstvu, koje upravo njime u Hrvata dobija i višu razinu. Unutar svog istinskog panslavizma, svog istinskog i ljudskog mecenstva, stoji i divljenje prema moćnoj JEDINSTVENOJ Rusiji, onoj koja svim Slavenima treba osigurati slobodu izmedju germanskog čekića i madjarskog nakovnja, koje ne skriva i koje plasira u svakoj zgodnoj ili nezgodnoj prilici. Potiče i pregovore o potpisivanju Konkordata izmedju Svete stolice i Rusije, koji traju i danas sa istim izgledima na uspijeh kao i onda. No msgr. Strossmayer ne posustaje. Sve usput ispravno braneći bogoslužje na staroslavenskom. Čak i kada se kao član Carskog vijeća posvadja sa svojim suverenom zato što majci Rusiji nije čestitao 900. godišnjicu krštenja Sv.Vladimira Kijevskog, što izazove tada čuvenu “Bjelovarsku aferu” 1888. g. Veliki Biskup umire 1905. g. ostavljajući svojoj pastvi sa obe strane rijeke Save jedno moćno naslijedje, jedno od onih koje su svevremenska, Akademiju, Katedralu i crkve, zbirke umjetnina i knjiga, vraćanje Vrhbosanske biskupije kući, pa kako joj god bude i td. I nešto malo rusofilstva koje će tek nakvasati u novom stoljeću. Kvasac je bio Majka Svih Revolucija, Oktobarska!
Oktobarska revolucija reprofilira starog hrvatskog rusofila od oba Juraja, ka više internacionaliziranom Novom Čovjeku, mada u suštini ostaje, Rus je mio, ma koje vjere bio, samo neka nije trockist. A za potonje se dobijalo pravovjerni metak u potiljak. Ili kao danas, samo diskvalificiranje, poput onog kada moj dragi Borislav R… oglasi Anne Applebaum trockisticom. U početku se ne zna što će biti, pa je prosječni Hrvoje zbunjen. Sve pozitivno i progresivno u društvu je za Revoluciju i Novog Čovjeka, Novog Rusa Supermena. Čak je i uvijek oprezni&sumnjičavi Radić, oduševljen. Srećom, proći će ga čim se malo provoza po njoj i to opiše. Tadašnji putinovci, tj. uobičajeni staljinisti, Krleža, Cesarić ili Prica, istresaju tone izmeta na renegata, a to otpadništvo mu nije pomoglo ni na desnoj strani rusofilske Skupštine kraljevine, gdje je na kraju i upucan od Puniše Račića. Tih postrevolucionarnih godina, u Hrvata se i definitivno formira današnji profil putinovca, tj. rusofila. Ključna za razumijevanje je rečenica Nikolaja Berdjajeva: … jer ako nema Boga, onda je sve dozvoljeno… Ima Boga. Točka. KPJ je glavni proizvodjač rusofila tipa Komsomolac pa Komunist, sve po modelu Stožera Revolucije – Kominterne. Sve se rusifizira, a mentalni odgoj podrazumijeva samo pisce, tadašnje Dugine, tipa Gorki, Tolstoj jr. Šolohov, Koževnjikovljevi i sl. Sve rusofilske glave ispadaju četvrtasto jednake i traju do danas isto profilirane. Na konzervativnoj desnici, rusofilstvom prednjači SPC podcrtavajući Karadjordjevićeve pretenzije na kapu Sv. Vladimira. Komuniste, većinom u Hrvatskoj, vide kao konkurenciju u profiliranju Novog Čovjeka, tj. Rusa. Rat traje do istrage i predvidivog kraja. Katolička crkva, zgrožena zločinima boljševika, zauzima suprotne pozicije, pravilno predvidjajući da se u ta smutna vremena to i njoj može desiti. Zanimljivo je, da ti isti profili, traju i danas. Rusofilstvo u Hrvata, Španjolskim gradjanskim ratom, doseže nove vrhunce. Jedan se za ovaj tekst neobično važan lik se osobito ističe, Ivan Krajačić ili po nadimku, drug Stevo. Karijeru počinje na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina zapada, čuvenom KUNMZu u Moskvi, inkubatoru Kominterne gdje su odgajani budući kadrovi za njene potrebe. Na sveučilištu je jaka i predavačka ekipa sa Balkana, koja uključuje Čolakovića, Kardelja, Markovića, Horvatina, Cvijiće i sl. Pored staljinističkog odgoja, dobija i jednogodišnje obrazovanje u praksi revolucije na akademiji NKVDa u Kijevu.
Po legendi koju mi je pričao već ostarjeli Vlajko B… u Trogiru daleke 85. diplomski rad su polagali u kijevskom zatvoru NKVDa, pucanjem u potiljak nekolicini nasumice odabranih zatvorenika. Drug Stevo polaže sve ispite peticom i za nagradu biva poslan u Španiju pod zapovijedništvo rečenog Vlajka u Albacete, središte Internacionalnih brigada. Tu zanat pucača u potiljak doseže nove visine. Peta kolona se likvidira k’o na Fordovoj traci, a prednjači hrvatskosrpski dio. Kada je Staljin napokon pustio Republiku niz vodu, svi preživjeli kadrovi se vraćaju što u Francusku, što u majku Domovinu. Drug Stevo u Zagreb, gdje postaje glavni operativac KPH, do danas najuticajnije stranke u Hrvata i gdje gradi inicijalnu bazu budućeg rusofilstva koje će odgojiti i današnje putiniste u njene obe partijske frakcije. I desnu i lijevu. Tehnički, sve se oslanja na partijski aparat i njegovu visoku obučenost i konspirativnost. Sve je golema vrijednost u dolazećem ratu. Dolazeći rat je bio prekrvav i za balkanske standarde noža u ruci. Biblijski užas. Drug Stevo, njegovi i Majka Rusija, tj. CCCP, dobijaju rat. U pokoljima koji su uslijedili, zauvijek gube državu koju su stvorili i za koju su i oni znali da će postojati samo dok bude postojala matica u Moskvi. Stevo je to ladno znao i ladno je spremio odlično utrenirane nasljednike, odlično poredane svuda gdje treba i odlično ugradjene u svaku buduću političku opciju. Ni Titov sukob sa Staljinom, tu ne mijenja ništa bitno. Sve se samo suspendiraj za neka druga i bolja vremena. Tada se i grade specijalne veze sa Moskvom koje traju i danas, bez obzira tko je na vlasti tamo. U Hrvatskoj je na vlasti Kominterna, kako god da se stranka zvala. Specijalne veze su tada primarno ekonomske i bitno dublje nego one koje imaju nominalno i bukadžijski, mnogo glasniji susjedi Srbi. Što ih nepobitno šokira od početka Domovinskog rata, do danas. Jednostavno, Hrvati u Moskvi stoje bolje od njih. (U početku Domovinskog rata, dovoljno je da jedan bankar digne telefon i zovne Moskvu, pa da istog trena bude zaustavljeno pucanje JNA po Zagrebu. Sivu eminenciju, danas vidim kao jedinog stvarnog vlasnika Republike Hrvatske.) Rusija, osobito duet Jeljcin i šef mu KGBa Putin, aktivno i jeftinim oružjem pomažu obranu Hrvatske, što pod naljepnicom Ukrajine, što Madjarske i ostalih, no oružje stiže sve u uvjetima nepravednog embarga uvedenog od Zapada, pa i tu treba objektivno vidjeti uzroke današnje popularnosti Vladimira Vladimiroviča u Hrvatskoj, bez gore navedenog historijskog konteksta. Dalje je sve jednostavno. Ruski lobi unutar države jača, bez obzira koja frakcija Kominternine KPH je na vlasti. Prodaja obiteljskog srebra, osobito INE, postaje besramna i drska da u igru uvodi i predsjednika vlade Sanadera kojeg kupuju doslovce za kikiriki. Svako ko misli da iza toga stoji MOL i nejaka Madjarska je samo dječije naivan. Kao i svako tko misli da će Rusija svoj plin i naftu transportirati teleportacijom. Neće.
Za prolaz u Italiju i dalje na Zapad, trebaju joj Madjarska i Hrvatska i to je Putin spreman platiti koliko im treba. Srećom po njega, sve mu je jeftino jer kokošari poput Sanadera ili današnjih agenata Gazproma za Hrvatsku se zadovoljavaju sitnicama, par milijuna i sl. Jer ono śto treba proći kroz ta dva polufeudalna dobra, nadmašuje destine ozbiljnih milijardi koje god valute se računa. Talijani, sa gomilom potpisanih ugovora sa Putinom paniče od mogućnosti da Hrvatska počne ekploataciju svog plina iz Jadrana i umanji vrijednost ruskoga na kojem svi zaradjuju, počinje urnebesnu vrisku i zajedno sa Rusima proglašavaju uzbunu u Hrvatskoj i to u sred sankcija koje sve civilizirane zemlje uvode Putinovom režimu radi okupacije Ukrajine. Na vrat na nos se organizira odlazak u Moskvu izlbiran od bivšeg predsjednika sa doživotnim privilegijama. Svi važni ministri idu, a supruga jednoga ne časi časa već registrira tvrtku za uvoz ruskog gasa. Maske padaju, Kominterna opet jaše punom snagom u Hrvatskoj. Ima samo mali problem, javna percepcija novog staljinizma i kako je ušećeriti prosječnom Hrvoju da je sladje proguta? Pa jednostavno, Stevini pametni igrači, davno ugradjeni u sve što vrijedi, pokreću i jedan drugi mehanizam oličen u staroj antiameričkoj i antiimperijalističkoj politici KPH za koju je lako pridobiti simpatije, osobito i zato što su demokratske administracije Clintona i Obame, počinile katastrofalne greške prema i Hrvatima u Hrvatskoj i Hrvatima u BiH.
Velika i jaka karta, a ima se i tradicije. Tu samo neupućenom može biti jasno kako Večernji list i nekoliko njegovih rusofila tretira sve teme vezane za Rusiju i Putina, te orgazmički komentari čitalaca na naslove tipa SUPERZRAKOPLOV, SUPER TENK, danas npr. 22.4. i td. Ali tako je o ruskim tenkovima pisao isti list i prije više od 40 godina! Samo tada je supertenk bio T – 72 i bilo ih je 20.000 u Poljskoj i DDRu. Što će biti dalje? Ništa! Ono što putinovci i na ljevici i na desnici preskaču, je činjenica da je Hrvatska u NATOu i EU i da bez obzira na Talijane ili Madjare, ima bitnije obaveze i prema članstvu koje pozdravlja velika većina gradjana. Upravo tu i predvidjam da će Kominterna i drugi put izgubiti Hrvatsku. Običnom Hrvoju je dosta Sanadera i imitatora, pa je zato i izglasao svoju novu predsjednicu. Da se napokon otrgne mentaliteta kmeteka upravljanog Franjom Tahijem, ne samo radi nekog dostojanstva, i to, već prije svega da napokon stane na malo zdravije noge i prestane sa strahom gledati sutra.
wpDiscuz