Published On: Tue, Jun 23rd, 2020

50 GODINA OD HRVATSKOG PROLJEĆA Otac Ive Josipovića, na sastanku u Karađorđevu, upozorio je Tita kako u Hrvatskoj postoji neprijateljska i dobro organizirana jezgra

Navršava se 50 godina od Hrvatskog proljeća, reformnog razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskoga nacionalnog identiteta i traženjima koja iz njega proizlaze*. Prve naznake reformnog gibanja se primjećuju još 1966. godine a puni zamah doživljava 1970. i 1971. godine kada se događa kulminacija ali i slom Hrvatskoga proljeća kroz represiju totalitarnog komunističkog režima i uhićenja istaknutih sudionika.

HKZ Troplet će nizom napisa podsjetiti na te burne dane, a ovaj put, zahvaljujući njihovom prijatelju i suradniku dr.sc. Anti Čuvalu, donose dio izlaganja iz toga vremena Ante Josipovića, oca bivšeg predsjednika Ive Josipovića, koje prenosi HMS.

Iz izlaganja druga Ante Josipovića na sastanku tadašnjeg vodstva RH s Titom u Karađorđevu, 30. XI. I 1. XII. 1971. godine. Zapisnik sjednice iz Karađorđeva, Chicago: Izdanje Hrvatske tiskare, 1975, st. 33-40.

“Takvim stanjem, situacijom, možda smo se svi mi pojedinci naročito, i zanijeli, pa i potcijenili neprijateljske snage, koje su sigurno postojale onda, kao što postoje i danas. Neprijatelj postoji i radi. Moramo reći, da sam u svim raspravama od početka do danas isticao, da u Hrvatskoj postoji jedno neprijateljsko jezgro, koje je dobro organizirano, koje ima svoj plan i koje radi po tom planu. Oni su imali svakako u planu da se infiltriraju u Savez komunista, da dobiju određene pozicije i u drugim društveno-političkim organizacijama, pa i u predstavničkim tijelima. Ja sam u to uvjeren. Spora oko toga ne bi trebalo biti. Mislim, da među nama čak ne postoje razlike u tome i gdje su žarišta toga. Vjerujem, da mi to sa priličnom točnošću možemo locirati. Ponavljam uglavnom ovo, što sam govorio u vili ‘Vajs’, i kad sam s Vama razgovarali. Postoji organizirano jezgro u Matici, imamo neprijateljskog djelovanja na Sveučilištu, u određenim listovima i publikacijama. To nisu i jedina žarišta. Imamo informbirovskog i unitarističkog djelovanja, dobro organiziranog, ali oni djeluju drugim kanalima, nemaju takva sredstva i mogućnosti, da se eksponiraju javno i glasno, kao što se eksponiraju nacionalisti i šovinisti. Mislim, da je danas pravo pitanje da li smo mi dovoljno učinili da se to suzbije, da se to eliminira, da se Savez komunista na svemu tome angažira kako treba.

Ne bi se moglo reći, da nismo ukazivali na to neprijateljsko djelovanje i da nismo zahtjevali, da se svaka sredina konkretno odupre takvom djelovanju.

Ja bih to mogao potkrijepiti dokumentima svakog našeg plenuma, savjetovanja ili sastanka. Međutim, činjenica je, da nismo dovoljno učinili. Takvo mišljenje imam od početka naših rasprava. Stoga prihvaćam i odgovornost i kritiku, da se mi nismo dovoljno organizirali, niti osposobili da možemo takvo neprijateljsko djelovanje odmah u začetku otkriti i suzbiti.

Razgovori u vili ‘Vajs’ i razgovori posebno s Vama, druže Tito, upravo su to imali za cilje. Vaša upozorenja na onom sastanku ja moram reći da sam od početka do kraja prihvatio. Ne mogu tvrditi, da nisu to i drugi učinili. Onda sam rekao, a i sada tvrdim, da mi imamo snage, da ova neprijateljska i organizirana djelovanja suzbijemo. Slažem se potpuno s Vama, da su oni toliko snažni, koliko smo mi slabi. I mi iz toga moramo izvući određene pouke. Postavlja se pitanje: da li smo poslije onog razgovora s Vama izvukli pouke. To je prvo pitanje. Da li smo prema Vašim upozorenjima djelovali uopće ili nismo djelovali, ili smo djelovali ali ne dovoljno. To je važno utvrditi.

Od odgovora na to pitanje ovise zaključci, konzekvence, koje ćemo izvući.

Ja moram odmah reći, da je u našem djelovanju bilo oklijevanja. Recimo, po mome uvjerenju, bilo je oklijevanja prema Đodanu i Veselici. Bilo je oklijevanja iz različitih procjena i ocjena o njima, kolebanja da li treba i kako stupiti u akciju. Mislim, da je to bilo nedopušteno i da je to bilo loše. Oklijevanja prema Đodanu i Veselici nije trebalo biti, i mislim da smo mogli i brže djelovati. I dobro, mi smo poslije onog razgovora s Vama stupili u akciju i naše stavove proveli. Istina, u toj političkoj akciji bilo je, po mom mišljenju, taktičkih promašaja. Jer nije toliko važa Đodan i Veselica, nego je bitno to, da li su se poslije toga i ostale organizacije Saveza komunista osposobile da se suprostave svim neprijateljskim djelovanjima sa pozicije nacionalizma, šovinizma, separatizma, i drugih pozicija suprotnih Savezu komunista. Na tome smo radili, ali ne dovoljno.

Moram isto tako reći, da je bilo onih, koji su omalovažavali tu našu aktivnost, aktivnost Izvršnog komiteta na tom planu. To je točno. Jer, kao što Vam je rečeno, mi smo uzeli na sebe zadatak kao Izvršni komitet, da se angažiramo na riješavanju problema, koji su iskrsli u ZTP-u, na ‘Belju’, odnosno Belom Manastiru, zatim Karinu, Sveučilištu, Matici. Uzeli smo zadatak da razmotrimo djelovanje informbirovskih i drugih nama turđih snaga itd. I sad smo neke stvari apsolvirali, recimo: ZTP, ‘Belje’, Karin. Ja prihvaćam diskusiju, da smo i tu imali propusata. Slažem se s time, da je bilo iz različitih sredina – pa i nekih partijskih organizacija – omalovažavanja te naše akcije, da je bilo i na temelju toga sumnjičenja. Ali mislim,da je ipak u cjelini u našoj javnosti to dobro prihvaćeno. Takva aktivnost Izvršnog komiteta, na tim konkretnim problemima je dobro prihvaćena i u partiji i u radničkoj klasi i u širim masama. Za mene je to bitno i mislim, da moramo nastaviti tim putem i dovršiti ono, što imamo u planu, ono na čemu se još nismo dovoljno angažirali poslije onog razgovora s Vama. Koja su to pitanja?

Ja mislim,da je to kompleks Sveučilišta. Moram reći, da smo jednu grupu odmah formirali, koja je na tome počela raditi. U njoj su drugovi sa Sveučilišta, drugovi iz Gradske konferencije SK i Izvršnog komiteta. To teško, druže Tito, ide. Ja ne bih sada ovdje ulazio u sve razloge, ali moram konstatirati činjenicu, da je jedan od osnovnih razloga na Sveučilištu, što mi imamo slabu partijsku organizaciju. Ja bih to mogao potkrijepiti nizom činjenica. Ta grupa, koja na tom radi, problem je htjela postaviti nešto šire i u pravi plan staviti reformu Sveučilišta, a obzirom na naše društveni razvoj, na naš privredni razvoj i potrebu da se Sveučilište prilagodi tom razvoju. Jer nam se čini, da reforma nije još zapravo uhvatila korijena u tako važnoj ustanovi. Otud se i rađaju mnoge slabosti pa, između ostalog, i slabosti u radu političkih organizacija i samoupravnih organa.

Tu imamo niz problema s kojima se partijska organizacija de fakto nije uhvatila u pravi koštac. A recimo otvoreno i Savez komunista nije imun od svih tih negativnih pojava, koje imamo na Sveučilištu.

Ni jednog momenta, moram reći, kod mene nije bila dilema, a ja vjerujem ni kod ostalih drugova, koji su radili na tome, da mi na Sveučilištu imamo jedno jezgro također organizirano, koje je neprijateljski raspoloženo prema politici Saveza komunista. Uz to odmah moram da kažem, da smo konstatirali u dosadašnjim našim diskusijama, da je na primjer izbor Čička naš poraz, naša slabost. Isto tako ne može biti dilema i da dio studentskog rukovodstva, koji danas djeluje na Sveučilištu, također nije na liniji Saveza komunista.

I ovaj štrajk izbio je zato, što smo mi tamo slabi, što nismo dovoljno brzo djelovali, što nismo brzo nagomilane probleme rješavali, a ne toliko što nam nije bila jasna situacija na Sveučilištu. Mi smo pred izbijanje štrajka upravo imali zakazan sastanak, na kojem smo trebali da donesemo i odluku oko ovog dijela studentskog rukovodstva, koje djeluje na suprotnim pozicijama, međutiom, i štrajk je izbio. Kvalifikacije toga su date. Ja mislim, da smo mi u ocjenama tih događaja jedinstveni. Tu nema spora o tome, da se u pozadini nalaze maračne neprijateljske snage, koje vuku konce. O tome su pred neki dan javno govorili drug Jakov, drugarica Savka, Miko i drugi rukovodeći kadrovi Saveza komunista Hrvatske. Dakle, nije problem u ocjeni. Problem je sada u identifikaciji tih koji vuku konce i našoj akciji, koju moramo sasvim konkretno odgovoriti i poduzeti mjere bez oklijevanja.

Ovo sadašnje raščišćavanje političkim srestvima mislim da je dobro. Mi smo ipak, ne znam kako će se dalje stvar odvijati, ali prema elementima s kojima sad raspolažemo, političkim sredstvima uspjeli to nekako da suzbijemo. Ali, naravno, ovo je samo jedan val u planovima koj oni imaju. I slijedeći valalovi će uslijediti, u koliko mi ne budemo tu sasvim određeni. Ja mislim, da mi imamo i snaga i volje da te stvari skinemo s dnevnog reda.

Dalje, slijedeće pitanje, na kojem smo zakazali, koje od naših posljednjih razgovora s Vama nismo riješili, jeste kompleks problema oko Matice, štampe i nekih časopisa. Naravno, ne mislim generalno na organizacije Matice, ne mislim generalno na štampu i publikacije, nego mislim na pojedince i u Matici i u publikacijama. Drug Joža je od strane Izvršnog komiteta bio zadužen da spremi te materijale i prijedloge za Izvršni komitet i da o tome raspravimo i donesemo odluku. Mi to do dans nismo uspjeli, Mislim, da je šteta što nismo uspjeli. Dobro bi bilo, da to ubrzamo, da vidimo što nam je dalje činiti.

Slijedeće pitanje, o kome sam htio nešto reći, jeste ova situacija u rukovodstvu SK Hrvatske. Iz svega ovoga što sam govorio, donekle se daje i odgovor na to pitanje. Ne treba se zavaravati, postoje razlike. Razlike u mišljenjima su meni normalne. Nije u tome problem. Jer, u fazi,kad mi diskutiramo o zaključcima, koje donosimo, normalno je, da bude razlike. Za mene je jako važno, da smo mi ipak ove zaključke u Centralnom komitetu donosili jednoglasno. Problem nastaje,ovo što su drugovi govorili, u provođenju tih zaključaka. Mi moramo biti tu daleko poslovniji, organiziraniji, određeniji, bez velikih priča i govora, moramo bolje rasporediti posao, problem brže riješavati, kontrolirati izvršavanje usvojenih zaključaka.

Uslijed različitih interpretacija pojedinih stavova došlo j i do međusobnog nepovjerenja. Postoji nepovjerenje i za mene je to nešto najozbiljnije i najteže u ovoj situaciji. Postavlja se pitanje: kako to prevladati. Moram reći odmah, da mi je bilo strano i da sam se i kao čovjek i kao komunista bunio na ove prozivke, koje su uslijedile. Ja sam o tome razgovarao sa drugovima, i razmišljao sam o tome, upozoravao na posljedice. Mi smo otvorili jedna širok dijapazon političkog djelovanja, to je istina, jedan demokratski dijalog, jedno komuniciranje sa masama građana, sa članstvom Saveza komunista, i meni je normalno, da u tom jednom masovnom komuniciranju ima i pojedinih izleta, neprihvatljivih izjava, neprimanja određenih stavova pojedinica itd. Ali, istina je to, da se čovjek ne može oteti dojmu, da su ove prozivke sve masovnije, te da su inicirane iz krugova, koji imaju neprijateljske pobude.

Pomalo se čovjek zbuni, kad pogleda ove prozivke, onda u Hrvatskoj najviše ima šovinista i unitarista, najviše ljudi koji su na pozicijama tuđim Savezu komunista. To nije u redu. Ja ovdje ne želim govoriti, da li ima razlika u mišljenjima, i ne samo u mišljenjima o sporednim stvarima, nego i o krupnijim pitanjima u nekim drugim republikama. Ja o tome ne želim govoriti i ne znam puno o tome. Ali je činjenica, da ovakvih prozivki i ovakvih kvalifikacija tamo nema. Ja mislim, da sve to nas obavezuje, da se mi i nad tim zamislimo i da učinimo ono, što je moguće učiniti da to nestane.

Ovdje je bilo govora i o Izvršnom komitetu i odnosima u njemu. Ja sam mišljenja, da nije samo problem, pa ni glavnim problem u Izvršnom komitetu. I, molim lijepo, mislim da bi to trebalo imati u vidu. Stoga mislim, da narušeno povjerenje u cijlom ovom “štabu”, koji je ovdje prisutan treba jačati i razlike prevladavati. Jere, različita mišljenja, razlike koje postoje u Izvršnom komitetu, donekle su refleks stanja i izvan Izvršnog komiteta, stanja između najodgovornijih kadrova u Hrvatskoj. Istina je to, da je na terenu tu i tamo pokazano određeno nepovjerenje prema članovima Izvršnog komiteta i prema Izvršnom komitetu. Mislim, da se s pravom postavlja pitanje: zašto je to tako? Mi ne bi smjeli odbaciti ovaku kritiku, koja dolazi na adresu Izvršnog komitata. Jer, ja po svojoj savjesti moram reći, ne ulazeći dublje sada u analizu zašto je tako, da posljednjih mjeseci aktivnost Izvršnog komitata, pošto je bio angažiran na ovim konkretnim pitanjima o kojima sam ranije govorio, nije bila dovoljno poznata, jer smo, za razliku od ranijeg perioda, imali jako malo javnih sjednica, na kojima bi bila inicirana sva ona pitanja, koja su u Savezu komunista i javnosti očekivana.

Ukratko rečeno: htio bih da prihvatim u tim kritikama ono, što treba prihvatiti. Međutim, istina je i to, da je kritika upućenih Izvršnom komitetu bilo neopravdanih. I mislim, da smo dobro učinili, što smo zaključili, istina to još nismo proveli, da obavimo razgovore sa onim drugovima, koji su uputili te kritike na Izvršni komitet. To se odnosi na one drugove, koji su na 22. sjednici CK kritizirali Izvršni komitet. Mislim, da je to neminovno, da mi s njima sjednemo komunistički, da oni kažu sve što imaju na adresu Izvršnog komitata i pojedinaca u tom Izvršnom komitetu, a da čuju i naša mišljenja o njihovom radu. I jedino tako, u takvoj diskusiji mi možemo naći pravu mjeru i izlaz iz ovog stanja. Neki drugovi su govorili o diskusiji druga Duška Dragosavca na 22. sjednici CK SK Hrvatske. O tome ću reći nekoliko riječi.

Mi smo neposredno pred sjednicu Centralnog komiteta pročitali referat drugarice Savke i iznesli smo svi što smo mislili o njemu.

Osnovni dogovr, za koji sam se, to moram reći, osobno uvijek zalagao, bio je, da se okrenemo prema budućnosti, prema onom što stoji pred ovim Savezom komunista, da se angažiramo na glavnim pitanjima društvenog i privrednog razvoja i da uporedo s time energično priđemo konkretnom suzbijanju nprijateljskog djelovanja, te da u tim konkretnim akcijama vidimo tko će se kako ponašati i gdje postoje razlike. Moram reći, da kad smo raspravljali konkretne probleme na pr. na ZTP, “Belje” itd., da razlika de facto među nama nije bilo. Prema tome inzistirao sam uvijek: idimo naprijed, nemojmo vraćati diskusiju natrag. I moram reći, da sam ja doživio diskusiju druga Duška malo disonantno u tom pravcu, što je ona kao potezala ponovo neka pitanja o kojima smo ranije diskutirali. No, međutim, moram isto reći, da ja nisam smatrao, da je ta diskusija druga Duška na drugom kursu i upravo iz tih razloga što nisam smatrao, da je na drugom kursu, nisam se ni javio na Plenumu da o njoj diskutiram. Jer da sam mislio, da je na drugom kursu, onda bih se digao pa bih rekao: Duško, nije to u redu. U pauzi mu jesam rekao: Duško, mislim, da nisi ipak trebao tako sada diskutirati, jer treba da idemo dalje, te da kroz dogovorene konkretne akcije usklađujemo mišljanja. Moram isto tako reći, da su mu to isto rekli u pauzi i drugi članovi Izvršnog komiteta. Istina, mi smo o tome imali poslije par dana sastanak Izvršnog komitata na traženje Duška i tu je bilo više govora o reagiranju na Duškovu diskusiju, nego o samoj diskusiji.

Ja mislim, da ne dužim, da iz ocjene političkog stanja i političkih kretanja u Hrvatskoj, iz ocjene u kojo će svakako biti sadržano i organizirano neprijateljsko djelovanje, mi moramo izvući sasvim konkretne zaključke. Nužno je realizirati ono, što smo se dogovorili da će učiniti Izvršni komitet, ali je potrebno, da to učini svaka organizacija, svaka sredina, da na osnovi vlastite situacije raspravi jedno po jedno pitanje – i digne ga s dnevnog reda.

Prema tome, ja bih pledirao, da tako radimo. Mislim, da imamo snage. Važno je da znamo i da ne zaboravimo činjenicu, da neprijatelj radi i da je organiziran. Stoga moramo biti sasvim konkretni i decidirano ne samo kod ocjene pojedinih žarišta neprijateljskog djelovanja, već i u mjerama za njihovo suzbijanje. Ovo što se desilo na Sveučilištu, ako mogu tako reći, je dobro u nesreći. Ja mislim, da je to jedna veoma jaka indikacija, koja može otvoriti oči svakom onom pojedincu, koji je imao iluzija da nema takvog neprijateljskog organiziranog djelovanja, da to djelovanje postoji. I mislim, da je došlo vrijeme, da sada, kad se ta situacija malo smiri, idejno i politički Savez komunista obračuna sa protivnicima našeg kursa razvoja i da se jedan broj ljudi otkloni iz političkog života. S druge strane uporedo s tom aktivnošću treba ići tragom do onog centra, odakle se daju direktive za neprijateljsko djelovanje, odakle se vuku konci i insistirati na mjerama, koje tavkva aktivnost zaslužuje. Ja mopgu reći, da nemam sve elemente o tome, koji su to ljudi. Stoga, sjedimo, porazgovarimo, uzmimo sve inforamcije s kojima raspolažemo pa ćemo vidjeti, da li su baš ti koji se pominju ili još netko drugi, pa ćemo to analizirati i sa punom odgovornošću i donijeti odgovarajuće političke odluke.”

***

Na pragu smo 50. obljetnice “Hrvatskog proljeća” pa da se podsjetimo riječi druga Ante Josipovića na zloglasnoj sjednici u Karađorđevu. Stav Ante Josipovića je jasan:

“Neprijatelj postoji i radi. Moramo reći, da sam u svim raspravama od početka do danas isticao, da u Hrvatskoj postoji jedno neprijateljsko jezgro, koje je dobro organizirano, koje ima svoj plan i koje radi po tom planu. Oni su imali svakako u planu da se infiltriraju u Savez komunista, da dobiju određene pozicije i u drugim društveno-političkim organizacijama, pa i u predstavničkim tijelima. Ja sam u to uvjeren. Spora oko toga ne bi trebalo biti.”

Sin Ivo postade predsjednik Republike Hrvatske i njegov stav je jasan: “Ustaška zmija još je tu, prijeti, sikće i jača”. Narod je na svojim “leđima” naučio istinu: Kakav otac, takav kotac!