Published On: Pon, svi. 20th, 2019

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja

“Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” najpoznatije je djelo Ive Brešana. Svjetski poznati klasih svoje mjesto našao je i na daskama HNK u Mostaru.
Mostar je kulturno osviješten grad. To je iznimno bitno jer je kultura odrednica svakog grada, to jest; države.
Umjetnost je svima potrebna za zdraviji rast. Mjesto na kojemu ona posebno oživi je, dakako, kazalište. Mjesto gdje žive duhovi prošlosti, klauni, komičari, tragičari, dramatičari. Žene koje su muškarci, muškarci koji su žene. Mjesto gdje caruju um i mašta. Gdje živi sloboda i gdje je sve ono što u stvarnosti nije dopušteno; dopušteno.
Kazalište bi trebalo biti srce svakog grada, ali i građana. Čini mi se da u Mostaru ono to i jeste. U Mostaru srce kuca na nekoliko mjesta. Sve što bi trebalo biti u umjetnosti je ljubav začinjena darom, strašću i emocijom. Ovdje mi to nije bilo teško prepoznati i pronaći.
Hrvatsko Narodno kazalište u Mostaru je jedno od mjesta gdje to pronalazim.
Predstava koja je na mene ostavila poseban dojam je Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Sve ono što svaki dan možemo vidjeti urezano je u srž predstave. Sve ono s čime se pojedinci iz dana u dan bore saželo se u dva sata ostavljanja sebe na daskama, koje doista, život znače. Neki od nas uspijevaju u ovom jednom životu živjeti i stotine drugih. I nikako ne uspijevam shvatiti kako uspijevaju tako disati i druge, baš kao da dišu svoj.
Vele da ono što nam je blisko ostavlja i najjači dojam na nas. Kazalište mi je bilo oduvijek dom. Ali, samo neke predstave pamtim, i samo se neke uspiju urezati u pamćenje tako jako da ih je nemoguće izbrisati. Načelo blizine je sveprisutno i igra bitnu ulogu u tome kojih ću se sjećati. To je odlučilo i u ovoj. Bliska mi je. Činilo mi se kao da je moje dijete, kao da je dio mene. I nije bilo ni potrebno da budem na sceni kada sam i ja negdje u publici disala istim taktom kojim su i glumci.

Uvijek sam cijenila ljude koji su se predavali cijelim svojim bićem za nešto što su voljeli. U nekim od tih glumaca vidim svaki put nešto što rijetko tko danas ima i njeguje. Imaju posebnu lepršavost koju sam vidjela tek rijetko u nekim kazalištima. Uz to su omotani vidljivim lancima povezanosti. Tjeraju nas da vjerujemo.  Teško je povjerovati drugima i kad nisu na daskama, a koliko je tek teže povjerovati onima za koje unaprijed znamo da glume. Češće povjerujem ovim na daskama. Vjerujem da bi biti dobar glumac značilo, između ostalog, i navesti publiku na razmišljanje. Razmišljam kako se čovjek spušta sve više na dno. Dno je ipak samo rupa bez kraja. Kad bismo bar mogli pasti do kraja, pa da se onda jednom i dignemo iz tog pepela. Ali, ni to.

Ne znam kamo ”gonimo”, ali izgleda isuviše tužno da me bude strah razmišljati o tome.
Ne znam gdje se gube prave vrijednosti i tko će nam ih vratiti? Zar ljubav traje kratko kako kažu? Nekako, ne vjerujem u to. Traje onoliko koliko želimo, onoliko koliko je njegujemo. I koliko je uspijemo pronaći svaki dan u nečemu novom, a onu staru sačuvati.
Vele da živim u svom svijetu, a ne vele da je njihov isuviše hladan da bi se preživjelo. Kruha i kazališta!
Predstava završava rečenicom: ,,Tko je ugasio svitlo?”
Upravo se i ja to, ponekad, zapitam. Tko?
Igraju:
Slaven Knezović ,Robert Pehar, Ivan Skoko, Angela Bulum, Sanda Krgo Soldo, Miro Barnjak, Jelena Kordić Kuret, Bojan Beribaka, Nikolina Marić, Danica Džidić, Stana Šuman, Sofija Vrljić, Mario Bošnjak
Zorislav Galić
Redatelj: Ivan Leo Lemo
Dramaturg: Dragan Komadina
Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
Scenografkinja: Vesna Rezić

 

Ana Dragozet