Published On: Sat, Jan 10th, 2015

32 pravila bosanskog disidentizma

Treba biti državotvoran. Ako tko šta kaže protiv države, reći mu da je fašist, desničar, nacionalist (ovisno od konteksta), antidemokrat, sluga stranih sila (od obližnjih – pa preko europskih i američkih), reći mu da je agent KOS-a i slično.

Treba biti pametan. Treba većinski nacionalizam, onaj usred koga živite, proglasiti patriotizmom. Tad vam nitko pera ne može odbiti.

Pustite Većince da rade što hoće, povremeno napadnite većinskog vjerskog dužnosnika (mlako i površno, naravno), čisto da vas netko ne optuži da se Većincima uvlačite u… pod kožu.

Treba biti uvezan. Proglasiti više ljudi (obvezno vaših manje-više istomišljenika) antifašistima, tako da oni koji ne misle kao vi (oni), ispadnu automatski fašisti.

Ako nikako ne možete dokazati fašizam (ponavljam, fašisti su svi koji ne misle kao vi i vaši), nazovite to perfidnim fašizmom. Ako je fašist (čovjek koji ne misli kao vi i vaši, i ne podržava oko vas većinski nacionalizam, pardon – patriotizam) vjernik ili bivše svešteno lice, nazovite ga klerofašistom. To uvijek dobro prolazi.

_________________piše: Veselin Gatalo l poskok.info

Nađite si kolumnu za pisanje i zastupanje disidentsko-antifašističko-patriotskih teza.

Držite se metafizike i povijesti, nađite temelje državnosti u svakoj epohi, razvijajte metafiziku svakog detalja. Pazite gdje ćete povijest nazvati historijom ili poviješću, radi političke korektnosti. Ukoliko ne želite ispasti pobornici većinskog nacionalizma (pardon, patriotizma), zadržite varijantu jezika svoje nacije.

Organizirajte okrugle stolove koji neće imati veze sa problemima, tako da što duže ostanete disident i antifašist. Teme kao: Jednakost spolova i visinska razlika, Žensko pismo i mitarenje ptica, Pričja gripa i ratni roman, Utjecaj srbočetničke agresije na dužinu i kvalitet bosanskog romana, takvo što nipošto izbjegavati. Što ljudi manje misle o životnim problemima, veće su šanse da i dalje budete disident.

Ne oblačite odijela. Držite se đubretarca, farmerki i vijetnamke. Imajte bar dvije-tri majice s likom Che-Gevare. Džemperi obvezni (barem zimi).

Ako netko napadne disidenta-antifašistu, opletite po napadaču. Antifašist-disident će to uraditi za vas, ako vas netko – ne daj bože – napadne u kakvoj kolumni ili (pu, pu, pu!) na televiziji.

Teze dokazivati u tri etape: a) Recite kako ste u pravu. b) Objasnite zašto ste u pravu. c) Pojasnite zašto nisu u pravu oni koji misle da niste u pravu. Eventualno dodajte kolumnu koja će objediniti ovo troje.

Pazite na mlade. Odgojite jednog mladog disidenta-antifašistu (ili više njih), podučite ga metafizici Bosne, hvalite njegovo pisanje (kolumnu – ako je ima), knjigu mu gurajte na natječajima i konkursima, pobrinite se za njegovu mamu (ako i ona piše), sredite mu ispit za diplomu, magisterij ili doktorat, i nađite se mladcu pri ruci. Ako vas neki novinar upita koliko je sati, uz točno vrijeme pohvalite mladog disidenta.

Pazite da budete predsjednik (ili barem član) svakog književnog žirija.

Ne odbijajte biti predsjednik kakve državne ili državotvorne fondacije, iako ste disident.

Ne kupujte skup automobil, iako možete. Ne bi vam išlo uz đubretarac ili vijetnamku. Najbolje da i nemate kola; kao disidentu i patrioti, država će se pobrinuti za vaš transport.

Ostvarite veze sa bosanskim disidentima van vaše zemlje. Ne zavidite im na, recimo, stanu u Rimu ili Parizu, ne budite pohlepni. Disidenta vani (kao i svakog drugog prijatelja Bosne) čuvajte kao oči u glavi, ne dajte da mu sude za uvredu ili kakav lopovluk. Ako ga tko prozove ili naljuti, napadnite fašistu! Nazovite gnusnog napadača srbočetnikom, četnikom ili ustašom. Europocentrist, klerik, mason – također dobrodošlo! Ako mu otac ili djed nisu bili u partizanima, opletite po njemu svim sredstvima i recite cijelom svijetu kako taj mufljuz neće da se odrekne ni oca ni djeda za svoju jedinu i najdražu zemlju.

Ne brijte se, zapustite nokte (ili barem kosu). Pijte što više na jednom mjestu, pred što više ljudi. Neka svi vide kako je teško kad si u pravu a sam na svojoj strani.

Literaturu podijelite na: dobru-antifašističku i na lošu-fašističku. Pisce i režisere koji nisu na patriotskoj i državotvornoj liniji, precrtajte i ne spominjite – bar ne po dobru.

Nikad ne priznajte da ste pogriješili. Antifašisti i disidenti nikad ne griješe.

Državotvorne državnika podržite, bez obzira jesu li nacionalisti ili ne. Ipak, ne dozvolite da vas slikaju s njima, to bi fašisti (vaši neistomišljenici) mogli iskoristiti da naude vašem liku i djelu.

Tita ne podržavajte, ali ga se i ne odričite.

Na televiziji izgledajte monumentalno; naslonite se unatrag i gledajte nekud ispred sebe, daleko, kao da vidite ono što nikom živom nije dostupno ni razumljivo. Trljanje brade i skretanje pogleda pri laganju, nije preporučljivo. Ali, pravom antifašisti i patrioti, to će svako oprostiti.

Ne dokazujte pretjerano, naročito ono što vam nije lako dokazati. Koristite fraze kao što su “To svako normalan zna”, “što ne treba dokazivati”, “što je svakoj budali jasno”, “što je davno dokazano”, “što cijeli svijet zna”… Tako svima koji ne misle kao vi jasno dajete do znanja da su budale, fašisti i mimo vas svijet.

Tražite da se u svakom djelu, filmskom ili bilo kom drugom, jasno vidi tko je agresor, a tko žrtva. Ni pod razno ne izjednačavati agresora i žrtvu. Ne dozvoliti da se patriotizam i ljubav prema zemlji naziva nacionalizmom.

Probiti se na tv, imati emisiju, makar u jutarnjem programu. Govoriti dubokim glasom, kao za sebe. Ne buljiti u kameru i ne bečiti se na ljude (mada neki i to čine).

Kad dođete u stranu zemlju, na agresorski teritorij, nipošto izravno odgovarati na pitanja vezana za životni status pripadnika vaše nacije u vašem, antifašističkom okruženju. Govorite, ako treba (i ako to neće prenositi tv vaše zemlje) jezikom zemlje u koju ste došli. Prezirite ljude koji govore strane jezike, oni su sluge stranih ambasada. Učestalo pozivajte mlade da ne napuštaju zemlju.

Ukoliko vas na tv dvoboj izazove netko s argumentima, ne prihvaćajte. Operite ga u komentaru ili kolumni, manja je opasnost. Ukoliko vas žestoko napadnu, pustite druge da vas brane u svojim kolumnama, neka zarade plaću.

Optužite što više stranih intelektualaca za fašizam, pazite samo da ne optužite kakvog prijatelja Bosne, to jest – dokazanog antifašistu.

Veličajte tekovine NOB-a, smatrajte sebe nastavljačem borbe za sve što na svijetu valja. Učlanite se, ili čak osnujte, kakvu antifašističku udrugu. Kakav borac iz Drugog svjetskog rata uvijek dobro dođe.

Ukoliko neki prijatelj Bosne presere, pa ga hoće u pržun, organizirajte potpisivanje peticije. Može ga netko i zatvoru sodomizirati, a to je – to znaju porezni obveznici koji plaćaju vaš disidentizam – veoma neugodan, čak bolan osjećaj.

Stalno kukajte kako je kulturni nivo građanstva nizak, kako nitko ne čita i ne kupuje knjige. Kažite kako vi promovirate dobru literaturu, ali je svijet koji bi je trebao čitati, malo… malo… Ne recite priglup, nije politički korektno. Najbolje je reći da ljudi nemaju para, pa ne mogu kupiti knjige koje vaš žiri izabere.

Ukoliko vas zaskoči kakav pisac ili pjesnik i zatraži od vas par maraka da preživi do sutra, izrecitirajte mu neku svoju pjesmu, utješite ga time da ovaj fašizam neće još dugo trajati, recite mu da pravi pisac i disident mora biti gladan i promrzao (nabrojte neke iz recentne istorije, historije, povijesti…).

Ako znate još koje pravilo, dopišite u komentaru.