Na današnji dan prije točno 32 godine, u zaseoku Dusina kod Zenice, Hrvati su doživjeli svoj sudnji dan. Tog 26. siječnja 1993. Armija BiH je počinila zločin koji će ostati zapisan ne samo crnim slovima u povijesti Busovače i Središnje Bosne, već i kao mrlja na savjesti cijele zemlje koja, eto, već 32 godine izbjegava pogledati se u ogledalo.
Dusina, maleno selo koje gravitira Busovači, teritorijalno pripada Zenici, ali je očito nikad nije pripadalo ni bosanskoj pravdi ni ljudskosti. Tamo su pripadnici 7. muslimanske brigade Armije BiH – one iste brigade što se dičila svojim imenom i fanatičnim disciplinama – ubili desetoricu zarobljenih hrvatskih civila i vojnika. Devetoricu su smaknuli u kući Stipe Kegelja, dok su Mladena Kegelja, posljednju žrtvu, mučili i ubili u seoskom Mejtefu. I to nije kraj, jer je Zvonku Rajiću, jednom od smaknutih, izvađeno srce. Valjda za trofej. Valjda za povijest.
Na čelu tog masakra stajao je Šerif Patković, danas umirovljeni general i ugledni građanin, čije ime nikad nije ozbiljno uzdrmano optužnicom, a kamoli pravomoćnom presudom. Željka Rajić, supruga ubijenog Zvonke, u Haagu je svjedočila da se Patković „hvalio kako joj je osobno ubio muža“. Ali Haag je davno zatvorio svoja vrata, a Bosna i Hercegovina nikad nije otvorila svoja.
Imena ubijenih danas će pročitati na komemoraciji u Dusini: Draženko Kegelj, Mladen Kegelj, Niko Kegelj, Stipo Kegelj, Vinko Kegelj, Pero Ljubičić, Augustin Radoš, Franjo Rajić, Zvonko Rajić i Vojo Stanišić. Deset imena, deset sudbina, deset priča koje Bosna i Hercegovina nije htjela čuti.
Tog 26. siječnja 1993. nije počela samo tragedija jednog sela. Počeo je i otvoreni sukob između Hrvata i Bošnjaka, sukob koji su svi tada shvatili kao crvenu crtu bez povratka. Ali i danas, nakon 32 godine, ostaje pitanje: gdje je pravda? Gdje su imena naredbodavaca i izvršitelja? Gdje su optužnice i kazne? Gdje je glas onih koji su zakleli da će biti neutralni? Ili je i neutralnost u Bosni postala sinonim za šutnju?
Tišina kao saveznica zločina
Bosanskohercegovačko pravosuđe nije napravilo ništa. Šerif Patković je slobodan čovjek, 7. muslimanska brigada uživa slavu u bošnjačkim povjesnicama, a hrvatske obitelji i dalje obilaze grobove svojih najmilijih, pitajući se vrijedi li ljudski život u Bosni više od komemorativne vijesti koja će se sljedeće godine opet objaviti na margini novinskih portala.
I nije ovo priča samo o Dusini, ni samo o Hrvatima. Ovo je priča o kolektivnoj šutnji i nacionalnim mitovima koje gradimo na kostima onih koji nam se ne uklapaju u sliku herojske povijesti. Ovo je priča o tome kako se tišina pretvara u saveznika zločina i kako nevine žrtve nestaju u političkim obračunima, a njihova imena postaju oruđe u neprekidnom ratovanju sjećanjem.
Dusina je, draga Bosno i Hercegovino, tvoje ogledalo. Kad ćeš se napokon usuditi pogledati u njega?
Zašto su važna ova imena?
Draženko Kegelj, Mladen Kegelj, Niko Kegelj, Stipo Kegelj, Vinko Kegelj, Pero Ljubičić, Augustin Radoš, Franjo Rajić, Zvonko Rajić, Vojo Stanišić.
Ova imena, ispisana krvlju, razotkrivaju svu bijedu Haaškog tribunala i moralni sunovrat OHR-a. Ova imena su podsjetnik na licemjerje međunarodne zajednice koja se zaklinje u pravdu dok zatvara oči pred zločinima koji se ne uklapaju u njihov narativ. Ta imena nam priječe da ih poštujemo. Ona su naš kategorički imperativ da ih preziremo do u vječnost i nazad.
wpDiscuz
