Published On: Uto, srp. 10th, 2018

3 zanimljiva primjera iz dijaspore koja pokazuju kako je rasprava o Subašićevu podrijetlu besmislena

S uspjesima Hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji rastao je i interes za niz detalja iz privatnih života pojedinih hrvatskih nogometaša. Među njima, zbog svojih sjajnih obrana, našao se i vratar Danijel Subašić, pa je tako na površinu ponovno isplivala priča o njegovom podrijetlu, s obzirom na nacionalnu i religijsku odrednicu, kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje, piše Mojahrvatska.

Neki komentari i tumačenja jako se teško mogu uskladiti s time da se javljaju u europskim državama, s liberalno-demokratskim poretcima, u 21. stoljeću.

Koliko je velika većina spomenutih rasprava o Subašićevom podrijetlu promašena, pokazuju i tri sljedeća primjera.

Godine 1976. dva hrvatska mladića, Ilija Kokotović i Milan Nekić, u Australiji su organizirali akciju utrčavanja na nogometni teren sa zapaljenom jugoslavenskom zastavom tijekom utakmice australske nogometne reprezentacije i kluba Velež, kao oblik prosvjeda protiv položaja hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji. S obzirom na to da su jugoslavenski mediji sve takve akcije redovito prozivali “ustaškim” provokacijama, spomenuti mladići u intervjuu su istaknuli kako su oni rođeni nakon završetka Drugog svjetskog rata i da nemaju nikakve veze s ustašama.

Tako su nešto više rekli i o svojem podrijetlu. Iako je Kokotović rođen u Odžacima, potjecao je iz Like, s područja Plješivice, na granici s Bosnom i Hercegovinom.

Za svoje je pretke rekao, bez zadrške, da su bili “Hrvati pravoslavne vjere” te kako su “u novije doba prešli na katoličku vjeru”.

Dakle, istaknuo je taj detalj iz prošlosti svoje obitelji, očito bez straha da će netko posumnjati u njegovu hrvatsku nacionalnu i vjersku katoličku orijentaciju.

Ono što ga je odredilo, u prvom redu bili su njegovi osobni postupci, kao što je, među ostalim, bio i ovaj prosvjed. Nekićeva situacija bila je nešto drukčija. Pored toga da je rođen u Tompojevcima, naveo je i sljedeće: “U prošlom ratu, stjecajem okolnosti i u onom zamršenom ratnom metežu, moj otac bio je s druge strane barikada. Ali uskoro poslije svršetka rata svrstan je u ‘narodne neprijatelje’. Moji nisu bili Jugoslaveni nego od starine Hrvati, tek su malo naginjali na lijevo, što se ubrzo pokazalo iluzornim, jer u Titovoj Jugoslaviji moralo se biti Srbinom ili Jugoslavenom s velikim simpatijama za Srbe, što kod nas nije išlo”.

I sami smo svjedoci kolike, najčešće nezdrave, podjele u hrvatskome društvu i danas izazivaju rasprave o razdoblju Drugog svjetskog rata.
Stoga se može tek pokušati domisliti koliko je Nekić bio siguran u vlastitu ideološko-političku orijentaciju kada je, boraveći u Australiji među velikim brojem hrvatskih iseljenika, snažno antikomunistički i antijugoslavenski nastrojenih, izjavio kako se njegov otac u ratu borio na strani partizana i imao simpatije za lijevi politički spektar!
Nekoliko mjeseci kasnije, u srpnju 1976. godine, mladić Petar Ivčec je za vrijeme rukometne utakmice između Jugoslavije i Njemačke na Olimpijskim igrama u Montrealu, također utrčao na teren sa zapaljenom jugoslavenskom zastavom.

I on je progovorio o svojem podrijetlu, pa je pored informacije da je rođen na području Jastrebarskog, spomenuo i ovo: “Kao 13-godišnji pionir dobio sam nagradu Tenkovskog garnizona Jaske za glorifikaciju Jugoslavenske Narodne Armije povodom njihovog dana za esej ‘Armija naša, čuvar slobode’. To vam iznosim da vidite kako smo mi pioniri imali krasno isprane mozgove unatoč vjeronauku i jakoj hrvatskoj tradiciji u onom kraju. Zbog toga eseja nikada neću prestati raditi protiv njih”.
Ne samo da se Ivčec nije ustegnuo iznijeti taj, možda u nečijim očima “kompromitirajući” detalj, nego je i uredništvo časopisa Republika Hrvatska, koje je objavilo intervju s njime, istaknulo taj trenutak i naslovilo članak “Bivši pionir pali jugoslavensku zastavu”.

Za pretpostaviti je da Ivčec nije smatrao kako ga ideološki odgoj kojemu je bio izvrgnut od strane režima te sve posljedice (poput spomenutog eseja) koje su nastale na temelju toga odgoja, čine manje vrijednim ili manje dostojnim da sudjeluje u radu hrvatske političke emigracije, pa i predvodi, kako je to ovdje bio slučaj, neke akcije.

Spomenuti su imali i druge izbore. Kotoković se mogao vratiti “veri pradedova”, kao što su neki znali pozivati, a Nekić i Ivčec prigrliti jugoslavenski državni okvir i komunističku ideologiju.

Sva trojica imala su podlogu da učine takve poteze. No, izabrali su dijametralno suprotne životne putove. U hrvatskim emigrantskim časopisima i novinama, u kojima se pisalo o ovim događajima, njihove ovdje istaknute pojedinosti iz biografija nisu “zloupotrebljavane”.

Na njihovu percepciju među iseljenim Hrvatima prvenstveno su utjecali njihovi osobni odabiri i potezi.

Zašto su onda danas važnija imena Subašićevih roditelja od njegovih osobnih izbora?

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer