Published On: Uto, tra. 17th, 2018

23 GODINE HOMOGENIZACIJE: Kako je stvaran bošnjački entitet

Od Daytona do danas, jasne su faze kroz koje je prolazila bošnjačka politička elita, jasan je put, jasni su podciljevi, koji se nikada nisu javno isticali. Ali su su se jasno provodili u praksi. Onako kako su još ranije bili zacrtani u svom podtekstu. Podtekstu stvaranja bošnjačkog entiteta u BIH.

Ovdje ćemo iznijeti svoje viđenje, bez da vrijeđamo bilo koga, kako je sarajevska elita, od nekadašnje proklamirane politike ekspanzije na “100% BIH” došla u poziciju da danas čak i Federaciju BIH spašava od političkog prodora Srba u nju, Srba koje su sami u nju vratili,  te u zadnjoj fazi u koju upravo ulazi,  pristaje na sve. Pa čak i na federalnu državu BIH s bošnjačkom republikom u njoj. Na ono, o čemu se do sada u Bošnjaka nije smjelo govoriti.

1. FAZA: Geopolitika razmjene stanova, sabiranja nacije i Nevesinjska puška. Uspješno provedena faza

Ova faza stvaranja bošnjačkog entiteta unutar BIH traje počinje prvih ratnih godina sukoba sa Srbima. U doba dok je između Bošnjaka i Hrvata u BIH trajao mir. Ogroman broj bošnjačkih izbjeglica, rasljenih, obitelji poginulih Bošnjaka Podrinja, Prijedora, RS-a, naseljavali su područje Zenice, Bihaća, Tuzle, Sarajeva.

Stotine tisuća njih koje je protjerao režim Radovana Karadžića useljavali su se u stanove na području pod kontrolom Armije BIH.

Neki od njih prvi put su i živjeli u stanu budući da se pretežno radi o stanovništvu s ruralnih krajeva BIH.

Isti proces događao se u Mostaru.

Kako je krenuo sukob sa Srbima, i nakon što su Srbi u Mostaru odbačeni dalje prema Istoku, bilo je popularno mnogom nevesinjskom Bošnjaku (i gatačkom dabome) širom Mostara upadati u srpske stanove te ih otpremati put Istoka.

Oni koji bi se bunili potpali bi pod ruke Blaža Kraljevića i Ediba Buljubašića i otpraćeni u logor “Dretelj 1” koji je otvorio HOS za potrebe “preventivnog smještaja” Srba. Mnogi su tamo i  ubijeni. Mnoge žene silovane.

HOS , stranačka vojska HSP-a pod kontrolom Sarajeva, u kojem je tada bio i Stanko Primorac Ćane, koji se danas hvali time, kao i činjenicom da je odbijao naredbe HVO-a čak i nakon što je prešao u HVO, bio je posebna multietnička jedinica pod upravom Alije Izetbegovića koja se brinula da Srba u većinskim hrvatskobošnjačkim prostorima nema.

Danas na Haaškom sudu nema niti jedne presude HOS-u. Iako su na hrvatskobošnjačkim područjima HOS-ovci uradili ne tako male zločine. I taj podatak jako puno govori o karakteru Haaga.

Uglavnom ako bi netka Srpkinja bila ljepše građena završila bi u logoru i tamo bi ju hrvatskobošnjačka ustaška uljudba učila seksu. Silovali bi je. Višestruko. (Proguglati slučaj odbjeglog ratnog zločinca Hrstića, filmskog junaka Svetlane Broz i pročitati svjedočenja o mučenju u Dretelju 1 čapljinske lječnice Olge Draško, kao njihove žrtve)

Prva faza izgradnje bošnjačkog entiteta događa se paralelno sa etničkim čišćenjima i zločinima srpske, kasnije i hrvatske strane.

*Vidite, u ovom tekstu naglašavamo da su srpska i hrvatska strana također etnički progonili i radili grozne zločine. Mi to ne negiramo. Mi za razliku od oficijelnog školskog programa Kantona Sarajevo tvrdimo da su projekt malog bosanskog lebensrauma u isto vrijeme radile i sarajevske elite.

Parola “Potpiši Alija, pa da je ko Avlija” nije bila jednokratna. Ona se pojavljivala u svakom dobu rata s većim ili manjim intezitetom.

Zato je danas teško razumijeti Alijino “Ne” Coutillierovom planu, iliti Lisabonskom iz 1992-e godine, koji je Bošnjacima osiguravao prilično ozbiljnu autonomiju na teritoriju BIH. Osim toga bez Bošnjaka se niti jedna odluka na razini državene bi mogla donijeti.

Danas kada se kaže da je Alija to odbio, milijuni Bošnjaka s čuđenjem se pitaju zašto je to odbio?

Jedni tumače da je to zato što u takvoj BIH, bez rata, bez žrtve i progona, sve federalne jedinice u BIH bi ostale  itekako multietničke, a milijuni Bošnjaka ne bi bili toliko veliki Bošnjaci kao danas, nakon što su prošli grozna stradanja i genocid u BIH. Teško je vjerovati u tu tezu. Ona predviđa zlu namjeru vođe u Bošnjaka da njegov narod prođe veliku patnju. Mi smatramo da ova teza ne stoji. Prije će biti, da je Alija na nagovor Zimmermana, dobio obećanje na koje nije mogao reći “Ne”. Što mu je Zimmerman obećao to samo on zna.

Za dvije godine opet,  Alija potpisuje Washingtonski sporazum kojim pristaje na konsocijaciju, sudioništvo u vlasti daleko malobrojnijih Hrvata na teritoriju od 51% BIH.

No u tom trenutku već, cijeli prostori ABIH potpuno su očišćeni od Srba i Hrvata, Sarajevo je de facto bošnjački grad, Tuzla također, Zenica, Bihać, dok je polovica Mostara prvi put u njegovoj povijesit potpuno bošnjačka. Mostar postaje podijeljen hrvatsko bošnjački grad. Srpski utjecaj u njemu više ne postoji.

Bilo bi neljudski i maliciozno vjerovati da je Alija bio zvijer koja je znala što će se dogoditi i da je zato odbio potpisati Coutilliera. Da je znao što će se dogoditi vjerojatno bi ga potpisao. Ali da je u trenutku odbijanja potpisa kalkulirao s većim teritorijem zasigurno jest.

Ne treba Aliju mrziti zbog toga. On je naprosto bio lider svog naroda i u svakom trenu je kalkulirao što je najbolje za njega. Problem kod Bošnjaka danas, kada se prošlost napiše na papir jeste ta, što ne žele priznati da je Alija, u najboljoj namjeri, odbijajući Lisabonski sporazum, učinio najgoru moguću stvar u novijoj povijesti Bošnjaka.

S tom razinom katastrofe i tragedije jedino se može mjeriti bošnjačka pogreška koju su uradili skupa sa Hrvatima 40-ih,  stajući u ogromnom broju na stranu fašizma.

Podatak je to o kojem se danas isto tako u ime nekog općeg dogovora šuti. Kao i o ovom o čemu pišemo sada.

Prva,  što ratna što poratna, faza stvaranja  bošnjačkog entiteta jeste dakle faza stvaranja “temeljne zemlje” ili “duboke Bošnjakije” – Jezgre Bošnjaštva koja će biti 100% bošnjačka, i iz koje će iz godine u godinu teći bošnjakizacija, islamizacija, i asimilacija ostalih BH krajeva.

Smatralo se da je najvažnije omeđiti “Avliju” kako bi “Avlija” u mirnodopskom vremenu, zahvaljući Istočnim  i Zapadnim partnerima, kada se narativ Najveće Žrtve kapitalizira do maksimuma, naprosto svojom nadmoći, financijskom, kulturnom,znanstvenom i svakom drugom   koju nadmoćnije društvo ima nad primitivnijim društvima naprosto usisala preostale hrvatske i srpske krajeve u novi identitet Bošnjačke Bosne.

To je ujedno najveća povijesna zabluda Alije Izetbegovića. Iako je ona donešena, ponavljamo, u najboljoj namjeri lidera jednog naroda, koji je u ratnim okolnostima vlastite zemlje u plamenu, kalkulirao s njom kao jedinom mogućom.

Treba naglasiti da je ta zabluda s vremena na vrijeme bila i u praksi uvjetovana.

U trenu kad ti se protjeruje narod i kada se on koncetrira u četiri temeljna bazena (Zenica, Tuzla, Sarajevo. Bihać) možda Alija i nije mogao drugačije rezonirati.

Ali mogao je 1992 u doba Lisabona.

Da je tada ostao pri prijedlogu španjolskog diplomate bošnjaštvo bi ostalo najmasovnija identitarna grupa raspoređena po cijeloj BIH. U zamišljenoj Jezgri Bošnjaštva ionako su činili ili relativnu ili natopolovičnu većinu, no sa ogromnim brojem Bošnjaka na prostoru današnje Srpske.

Potfaza ove faze jeste ona nakon rata.

Masovnim zamjenama stanova sa Srbima traje trogodišnji proces sabiranja nacije u većinskim bošnjačkim gradovima.

Četiri ogromna BH grada koji su prije rata bili multietnički, Zenica, Tuzla, Sarajevo, Tuzla, Bihać, danas su , da se ne lažemo, notorni bošnjački gradovi.

Bošnjačka politika u to vrijeme govori o povratku, uzima međunarodne donacije za povratak izbjeglih i čini sve da se on ne dogodi.

Želja za stvaranjem Duboke Bošnjakije jača je od cilja povratka i bošnjakizacije Srpske.

U toj fazi, bilo je jasno, da bošnjačka politika Srpsku tek nominalno ne pušta, dok čini sve da se bošnjački narod u nju nikada ne vrati u onoj mjeri u kojoj bi to uzrokovalo povratak Srba u Sarajevo, Bihać, Zenicu, Tuzlu…

Vrijeme je to zastrašivanja Srba ogromnim cijenama otkupa stanova na koje su imali stanarsko pravo. Ne treba ovdje biti zao pa tvrditi kako Srbi u Srpskoj nisu činili to isto.

Jesu.

Dogovor oko zaustavljanja povratka, Srba i Bošnjaka toplo je prihvaćen na obe strane. Ispod stola naravno.

Javno se nastavilo napadati Srbe kako zaustavljaju povratak, dok se sve činilio da na područjima ABIH što manje Srba pokuca na vrata katastra.

Organizirani povratak Bošnjaka dogodio se tek na područje hrvatskog UZP-a gdje ih je HVO protjerao oko 50.000.

Tri puta manje nego je ABIH protjerala Hrvata s područja Jezgre Nacije. U jezgru Nacije, (teritorij ABIH) vratilo se manje od 5% prijeratnih Hrvata.

Ukupno je protjerano 170.000 Hrvata iz Jezgre. Uz 240.000 Srba koji su što protjerani što sami otišli, broj onih koji nedostaju na tlu Jezgre penje se na 410.000 Nebošnjaka i prilično je frapantan broj.

Naime ako se usporedi broj onih koji “nedostaju” u odnosu na veličinu teritorija, prostor Jezgre Nacije, jeste prostor najintezivnijeg etničkog čišćenja poslije drugog svjetskog rata na tlu Europe.

Ne treba biti hulja pa tvrditi da je bošnjačka politika tjerala ognjem i mačem kao što je to činio Ratko Mladić. Iako su na pojedinim mjestima ti zločini bili brutalniji (Guglati presudu Rasimu Deliću)

Zločina je bilo dakako, kao i logora, no ogroman dio Nebošnjaka iz Jezgre protjeran je daleko sofisticiranijim metodama od puke sječe glava El Mudžahida.

Ovdje stajemo s pojašnjem prve faze.

Ona se intezivno događa u ratu, u poraću prvih godina, a kapilarno traje i danas. Politikama zastrašivanja, poreznim politikama, politikom “žao nam je nema posla”, upadima inspekcija itd.

Alijini radnici za stvaranje jezgre nikad u suštini nisu ni prestali s radom. Ova faza, uspješno, traje i danas.

U nastavku čitajte: 

KAKO JE STVARAN BOŠNJAČKI ENTITET: FAZA 2 – Faza kulturnog prodora, identitarne nadmoći i ekspanzije. (Potpuno propala faza)

 

Poskok.info 

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer