Ove godine, Hercegovina slavi. Trodnevnom manifestacijom, pod pokroviteljstvom predsjednice Federacije BiH i u organizaciji Hrvatske kulturne zajednice Troplet, obilježava se 150. godišnjica Hercegovačkog ustanka. Svečane akademije, povjesničari, mise, djeca, viteške postrojbe i narodno veselje.
Ali jedno ime nigdje.
Niti u protokolu. Niti u govornicima. Niti u prigodnim riječima.
Ime žene čija bi biografija mogla posramiti čitave generacije.
Žana Merkus.
Nizozemska protestantkinja, bogatašica, prva europska dobrovoljka u boju protiv Osmanskog Carstva. Došla je na Balkan, rame uz rame s Don Ivanom Musom i Mićom Ljubibratićem. Borila se – doslovno – u muškoj nošnji, s puškom, s planom, s vizijom.
Žana je, podsjetimo, vlastitim novcem kupovala topove za ustanak. Topovi nisu stigli – ali ona jest.
Išla je od sela do sela, iz Dubrovnika u Konavle, iz Crne Gore u Hercegovinu.
Turci su je zvali “crvenim đavlom”. Povjesničari “balkanskom Ivanom Orleanskom”.
A organizatori u Čapljini?
Vidjet ćemo. Dat ćemo im šansu.
Žana Merkus nije bila Hrvatica ni Srpkinja. Ni katolkinja, ni pravoslavna ni muslimanka.
Bila je – slobodna.
I zato nas podsjeća na ono što više nismo.
Možda je zato još uvijek tu nema.