Published On: Čet, kol 31st, 2017
#3rd | By Desk

100 GODINA OD AKCIJE SPAŠAVANJA DJECE OD GLADI 1917-2017

«Narod ove župe Drinovačke kao i cijele Bekije danas se nalazi u skrajnosti. Kao u jesen kad lišće s gore pada tako i ovaj narod umire od gladi. Vas je gotovo narod u rasulu. Grozne su to muke.» Tako fra Srećko Škorput piše biskupu fra Alojziju Mišiću i provincijalu fra Davidu Nevistiću.
Najviše smrtnih slučajeva uzrokovanih glađu bilo je užupama Drinovci (74), Vinica (43), Ružići (28), Humac (25), Tihaljina (22), Gradnići (22), Međugorje (19), Rasno (18), Grude (14), Široki Brijeg (11), Klobuk (10), Mostar (9), Ljuti Dolac (8), Vitina (7), Mostarski Gradac (5), Gorica (4), Blagaj (3), Konjic (2) i Posušje (1). U tim župama ukupan broj je 325 osoba umrlih od gladi.
Upravo kada je izgledalo da će smrt od gladi poharati Hercegovinu diže se Mojsije svoga puka, Spasitelj sirotinje (kako su ga zvali) fra Didak Buntić, tadašnji ravnatelj gimnazije na Širokom Brijegu, dolazi u Zagreb gdje traži i nalazi spas za svoj umirući narod. Tu pronalazi ljude široka srca, članove «Središnjeg zemaljskog odbora za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika» u Zagrebu, Josipa Šilovića, Đure Barasičeka, Velimira Deželića, Petra Rogulje, Ivana Vereša, Eugena Sladovića.
Cijela Hrvatska, a posebno Slavonija i Srijem, otvaraju srca i vrata gladnoj bosansko-hercegovačkoj djeci.
Suprotstavljajući se svim svojim snagama toj surovoj sudbini jednog srca spomenuti velikani ali i državni činovnici, učitelji i učiteljice, župnici, građani i seljaci – svi oni započinju pisati jednu od najljepših epizoda u povijesti hrvatskog naroda, a možda i šire. Akcija je trajala od ljeta 1917. do 1919. godine. U tim godinama smrti od gladi otrgnuto je prema procjenama preko 17.000 djece. Samo iz Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj je zbrinuto prema službenim podatcima 12.270 djece, od kojih se svojim kućama vratilo 9.451, a kod dobročinitelja ostalo 2.819 djece. Iz Istre, Kvarnera i Hrvatskog primorja na prehrani u Sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji bilo je 2.202 djece, iz Dalmacije 3.050 djece, a iz Slovenskog primorja 401 dijete.
S pravom se ovu akciju smatra jednim od najsvjetlijih događaja u ratovima i mržnjama protkanom dvadesetom stoljeću.
No, nakon akcije uslijedio je zaborav. «Ono što se dogodilo u akciji zbrinjavanja djece u najtežim ratnim uvjetima pustilo se zaboravu umjesto da se sjećanje njegovalo, obilježavalo, razvijalo.» (Mir Kolar)
Zaborav na akciju bio je poguban ne samo zbog prošlosti i onoga što se dogodilo nego još više zbog budućnosti i onoga što će uslijediti. «Nije se spominjalo ono što je bilo bitno za cijelu ovu akciju, a to je da su se spašavala djeca bez obzira na vjeroispovijest i nacionalnost. Hrvatski narod u Sjevernoj i Istočnoj Hrvatskoj otvorio je svoja srca i vrata svojih domova ne samo Hrvatima nego i djeci srpske nacionalnosti i muslimanske vjeroispovjesti. Kakva je šteta što ta suradnja, pomirenje u nevolji, nije iskorišteno u desetljeću pred Drugi svjetski rat za jačanje povjerenja i suradnje, nego je sve to zaboravljeno ili se nastojalo zaboraviti.»
Zato smo mi ovdje, poštovane dame i gospodo, da otrgnemo zaboravu djelo vrhunske plemenitosti – akciju spašavanja gladne djece u kojoj je hrvatski narod pokazao – naravno, ne samo tada – da ima veliko srce, da je spreman nadići sve granice i u svoje domove u teškim uvjetima primiti gladnu djecu ne samo svoje nego i drugih nacionalnosti i vjeroispovijesti!