Bila je pionirka novinarstva među ženama, bila je istraživačka novinarka, pomicala je granice…
Elizabeth Cochran Seaman povijest je upamtila – oh, još kako ju je upamtila – kao Nellie Bly, novinarku rođenu 5. svibnja 1864. Odrasla je u Pennsylvaniji i još kao tinejdžerka znala je da u životu želi raditi i napraviti neku karijeru, što je za žene u to vrijeme bilo nečuveno. Otac joj je umro još dok je bila dijete i nakon njegove smrti pomagala je majci da podiže njenih 14 sestara i braće. Elizabeth se nipošto nije sviđala ideja da žene društvu mogu pridonositi samo radeći kod kuće.
I zato je ona odlučila napraviti nešto drugačije. Obitelj se 1880. preselila u Pittsburg i jednog dana, nije prošlo dugo, razbjesnio ju je žestoko mizogini članak u lokalnim novinama s naslovom “Za što su uopće kadre djevojke”. Elizabeth se jako uzrujala i poslala pismo uredniku. A urednik, George Madden, bio je tako impresioniran njenim odgovorom da ju je zamolio da napiše članak za novine. I učinila je to. Ponudio joj je potom stalan posao i novo ime pod kojim će pisati; Nellie Bly.
Bilo je to po svemu čudesno. Pisala je o problemima žena, o pravima žena, umjesto – kao što je tada bio običaj u člancima namijenjenima ženama – o modi, društvu, savjetima u vrtlarstvu. Sve češće je počela pisati istraživačke članke nakon što bi pod lažnim identitetom ispitala teške uvjete rada u kojima su žene radile. Samo, bilo je to previše lijepo da bi trajalo i urednici su je nakon nekog vremena prebacili na tipično “ženske” stranice i teme.
Nije joj palo na pamet ostati na tome i ona je zato ubrzo odselila iz Pittsburga u New York. Život u velikom gradu pokazao se gorim nego što je mislila. Četiri mjeseca je bila bez posla, da bi napokon uspjela zaposliti se u redakciji novina New York World. Jedan od njenih prvih zadataka bio je da, opet pod lažnim identitetom, ispita uvjete u tamošnjoj ozloglašenoj psihijatrijskoj bolnici. Razlog za taj zadatak bilo je to što skoro nitko tko bi završio u “Luđačkom azilu za žene” na Blackwellovom otoku nikada više nije izlazio na slobodu.
Kružile su priče o tome da osoblje zlostavlja pacijentice, ali se nitko nije usuđivao o tome osobno svjedočiti. I tako, uz obećanje uredništva da će joj isposlovati izlazak nakon 10 dana boravka na tom mjestu, Elizabeth je otišla na najteži zadatak u životu. Znala je da će biti teško, ali nije mogla ni zamisliti koliko će teško doista biti. Bolnica je držala dvostruko više pacijentica nego što je imala prostora. Obroci su se sastojali od sušenog, a ne pečenog kruha, od pokvarenog mesa, od vodenaste juhe, prljava voda…
Štakora je bilo posvuda. Elizabeth se pretvarala da je mentalno bolesna, ali je opisala da su uvjeti bili takvi da i zdrava osoba uslijed boravka na takvom mjestu psihički oboli. Usto, vidjela je nekoliko žena koje su tamo bile zatočene, a da uopće nisu bile bolesne, naprosto su bile siromašne i nisu znale engleski jezik.
Pacijentice su zlostavljali, tukli, vezali, prisiljavali ih da budu u ledenoj vodi, umjesto da se tuširaju. Liječnici su odbijali vjerovati pacijenticama koje su se žalile na zlostavljanje, a one koje su se svejedno žalile, bivale su kažnjavane. Žene koje su doista bile bolesne, nisu dobivale njegu koja im je bila potrebna. I, kako je bilo dogovoreno, odvjetnik je došao po Elizabeth nakon 10 dana. Njena knjiga o uvjetima na Blackwellovom otoku “Deset dana u ludnici” požnjela je apsolutni uspjeh.
Zahvaljujući njoj vlada je provela promjene koje je ona predložila i uvjeti života pacijentica znatno su se poboljšali. Elizabeth je postala slavnom diljem SAD-a. Nastavila je pisati važne članke koji su, posebno zahvaljujući njenoj popularnosti, mijenjali društvo. Inspirirala je mnoge mlade žene, da bi 1922., u dobi od 57 godina, naglo preminula od novinarski tipičnog srčanog udara. Dvije godine prije nego što je umrla doživjela je to zadovoljstvo da vidi prve izbore na kojima su žene u SAD-u imale pravo glasa, prenosi express.hr
wpDiscuz