Published On: Pet, lis 15th, 2021

​Nastanak djetinjstva – kratka povijest europskog djeteta

“Priroda želi da djeca budu djeca prije nego što postanu ljudi”, napisao je Jean-Jacques Rousseau u svojoj knjizi Emil ili o odgoju(1762). Iako Rousseau nije promatrao djecu kao ljudska bića, pozvao je roditelje da se brinu o svom potomstvu. “Ako razmišljamo o samom djetinjstvu, postoji li nešto tako slabo i nestašno kao dijete, potpuno na milost i nemilost onih oko njih, ovisno o njihovom suosjećanju, brizi i ljubavi?” Upitao je. U vrijeme kada su djecu obično davali drugima na skrb tijekom adolescencije ili su ih ostavljali u sirotištima, Rousseauovi su se zahtjevi činili revolucionarnima. Omogućili su revolucionarno otkriće da je dijete uistinu ljudsko biće, koje ima osjećaje, vlastite potrebe i koje je prije svega biće koje pati. Ali filozof se zapravo nije držao svojih ideja. Kad god bi on i njegova ljubavnica, a kasnije i supruga Teresa Levasur dobili dijete, Rousseau bi ga odmah dao u sirotište,

Antička okrutnost

Dupli aršini u pristupu ljudi prema djeci nisu bili neuobičajeni u prošlosti. U antičkoj Grčkoj, niko nije osuđivao roditelje kada bi ostavili bebu pored puta ili u smeću. Obično bi ih rastrgale životinje. U rjeđim slučajevima bi ih uzeli prolaznici koji to nisu baš uvijek radili iz samilosti. Nakon što bi odgojio siroče, “dobri Samarićanin” je dijete mogao prodati na tržnici robova, i tako vratiti novac koji je uložio u izdržavanje djeteta. Ovakva praksa nije nikoga šokirala zato što je u svijetu antičke Grčke dijete imalo status privatnog vlasništva, te samim tim su javnost i vlasti bili nezainteresirani za njegovu sudbinu.

Iznimka je bila Sparta, iako to nije značilo ništa dobro za djecu. Dok je u drugim polisima čedomorstvo bilo ostavljano roditeljima, u Sparti je time upravljalo vijeće fila (teritorijalna jedinica u antičkoj Grčkoj). U knjizi Život Likurga, Plutarh je pisao o tome kako su dijete pregledale starješine file koji su formirali vijeće: “Ako im se činilo jakim i dobre građe, davali su naredbe za odgajanje djeteta i dodijelili mu jedno od devet hiljada gore spomenutih udjela zemljišta za njegovo održavanje, no ukoliko je dijete bilo zakržljalo i loše građe, naređivali bi da se odvede u Apothetae, što je bila provalija ispod Tajgeta. Mislili su da nije dobro kako za dijete, tako ni za javi interes, da se odgaja ono dijete koje od samog početka nije bilo zdravo i jako.” Dječaci koji su prošli izbor imali su dosta kratko djetinjstvo – kada bi napunili sedam godina, odvodili bi ih u kasarne gdje su obučavani da budu izvrsni vojnici sve dok ne bi odrasli.

Grčki standardi ophođenja prema djeci bili su samo malo izmijenjeni u Rimu. Do drugog stoljeća p.n.e., stanovnici Vječnog grada držali su se običaja da svako novorođenče ostave na podu odmah nakon porođaja. Ako bi otac podigao bebu, majka bi se brinula o njemu. Kada se to ne bi desilo, novorođenče bi ostavljali na smetljištu – neko bi ga mogao uzeti sebi ili bi ga pojeli divlji psi. Tek nakon što se završila republika ovaj običaj se počeo smatrati barbarskim i postepeno je nestajao. Međutim, tradicija prema kojoj su mladići i djevojke bili pod apsolutnim autoritetom njihovih očeva i dalje je važila. Glava porodice mogao je nekažnjeno ubiti potomke, iako je unaprijed morao razmotriti tu odluku sa ostatkom porodice.

Otkriće djetinjstva

Kada su Grci i Rimljani odlučivali brinuti se o potomcima, davali su im ljubav i pažnju. U bogatijim domovima poseban naglasak stavljao se na odgoj i obrazovanje, kako bi nasljednik “želio postati uzoran građanin sposoban vladati i poštivati naredbe u skladu sa zakonima pravednosti”, kako je to opisao Platon u knjizi Zakoni. Prema filozofu, o djeci se treba pažljivo brinuti, a roditelji imaju odgovornost da se brinu za fizički i mentalni razvoj djece. Platon je smatrao da je najbolji način da se to postigne kroz igranje na polju u kombinaciji sa čitanjem bajki, poezije i slušanjem muzike. Interesantno je to što Platon nije podržavao tjelesno kažnjavanje kao obrazovnu mjeru.

Veliki grčki historičar i filozof Plutarh bio je sličnog mišljenja. Hvalio je rimskog senatora Katona starijeg zato što je pomagao ženi da okupa sina i da ga presvuče. Kada je potomak odrastao, senator je provodio mnogo vremena sa dječakom – zajedno s njim proučavao je književna djela, podučavao ga je historiji, kao i jahanju konja i korištenju oružja. Katon je osuđivao udaranje djece jer je smatrao da je to nedostojno za jednog Rimljanina. Kako je raslo bogatstvo, tako je i ta revolucionarna ideja postajala sve popularnija u republici. Učitelj Marko Fabije Kvintilijan je u djelu Obrazovanje govornika opisao tjelesnu kaznu kao “poniženje”.

Još jedna posljedica liberalizacije običaja u prvom stoljeću n.e. bilo je vođenje brige o obrazovanju djevojčica i postepeno izjednačavanje njihovih prava sa pravima dječaka. Međutim, samo su kršćani osuđivali praksu ostavljanja novorođenčadi. Nova religija, koja je dobivala nove sljedbenike u Rimskom carstvu od trećeg stoljeća na ovamo, naređivala je sljedbenicima da bezuslovno brinu za svako biće kojem je data besmrtna duša.

Ovaj trend pokazao se tako jakim da je čak uspio preživjeti pad Carstva i germansko osvajanje njihove zemlje. Neželjena djeca završavala su u sirotištima koja su se otvarala u samostanima. Moralni pritisak i prilika da se djeca daju redovnicima dovela je do toga da čedomorstvo postane marginalna pojava. Počele su se pojavljivati zakonske odredbe kojima se roditeljima zabranjivalo ubijanje, sakaćenje i prodavanje djece. U Poljskoj je 1347. godine Kazimir Veliki to zabranio u Višličkim statutima.

Međutim, kako je Filip Arijes zamijetio u svojoj knjizi Stoljeća djetinjstva: Društvena historija porodičnog života: “Djetinjstvo je period tranzicije koji brzo prolazi i koji se jednako brzo zaboravlja.” Kako je malo djece uspjelo preživjeti do odrasle dobi, roditelji obično nisu razvijali dublje emocionalne veze sa svojim potomcima. Tokom srednjeg vijeka, u većina evropskih jezika nije ni postojala riječ “dijete”.

Udaljavanje od nasilja

Tokom srednjeg vijeka, dijete bi postalo mladić u dobi od osam ili devet godina. Prema kanonskom pravu Katoličke crkve, mlada je morala imati najmanje 12 godina, a mladoženja 14. Ova činjenica uveliko je ograničavala živote najmoćnijih porodica. Odmah nakon rođenja djeteta, otac, koji je želio da uveća bogatstvo i prestiž porodice, počeo je tražiti snahu ili zeta. I dok su porodice odlučivale o njihovoj sudbini, djeca koja su bila dio transakcije nisu smjela ništa reći. Tako je kralj Poljske i Mađarske Ludovik Anžuvinac svojoj kćerci Jadvigi namijenio Vilima Habsburškog za muža kada je ona imala samo četiri godine. Kako bi se izbjegli konflikti sa crkvom, ugovor među porodicama nazvan je “vjeridba u budućnosti” (na latinskom sponsalia de futuro). Prednost ovih sporazuma bilo je to što su se takvi sporazumi mogli mnogo lakše prekinuti nego sakramentalna zajednica ukoliko se politički prioriteti promijene. Ovo je bio slučaj sa vjeridbom Jadvige, koja se za dobrobit poljskog nacionalnog interesa, u 13. godini udala za Vladislava II. Jagelovića, umjesto za Habsburga.

Interes za djecu kao neovisna bića u Evropi je oživio kada su otkrivena antička djela. Zahvaljujući pisanim djelima antičkih filozofa, moda u vidu brige za obrazovanje djece se vratila. U početku je tjelesno kažnjavanje bilo glavno sredstvo u procesu obrazovanja. Redovno udaranje učenika smatrano je toliko neophodnim da je u školama koje su vodili svećenici bio običaj u proljeće ići na izlet u brezove šume. Tamo su sami učenici učiteljima skupljali dovoljne zalihe šipki za čitavu školsku godinu.

Promjena u načinu razmišljanja došla je sa Družbom Isusovom koju je utemeljio Ignacije Lojolski 1540. godine. Isusovci su koristili nasilje samo u izuzetnim situacijama, a tjelesno kažnjavanje mogao je nametnuti samo sluga, a ne učitelj. Panevropska mreža besplatnih škola za mlade ljude koje su izgradili redovnici uživala je izvrsnu reputaciju. “Bili su najbolji učitelji od svih”, engleski filozof Frensis Bejkon je nevoljko priznao. Uspjesi redovnika učinili su da empiričari postanu svjesni važnosti nenasilnog obrazovanja. Jedan od najvećih filozofa sedamnaestog stoljeća, Džon Lok, pozivao je roditelje da pokušaju stimulirati djecu da uče i da se lijepo ponašaju koristeći pohvalu kao najvažniju mjeru.

Već pomenuti Ruso išao je još dalje, kritizirajući sve tadašnje obrasce odnosa prema djeci. Prema tadašnjoj modi, plemići i bogataši nisu imali dodira sa djecom, zato što su to radili plebejci. Novorođenče su hranile dojilje, a onda su ih davali na brigu djedovima i bakama ili siromašnijim rođacima kojima su davali plaću za to. Djeca bi se vraćala kući kada bi napunila minimalno pet godina. Dijete bi tako iznenada izgubilo svoje voljene. Kasnije bi njihov odgoj i obrazovanje nadgledala njihova stroga biološka majka. Oca bi viđali s vremena na vrijeme. Umjesto ljubavi, dobivali su svakodnevne lekcije o pokazivanju poštovanja i pokornosti. Ruso je sve ovo osuđivao. “Njegove optužbe i zahtjevi uzdrmali su javno mnijenje, žene su sa suzama u očima sve to čitale. Baš kao što je nekada među višom klasom bilo moderno davati djecu dojiljama, nakon Emila, postalo je moderno da majka sama doji dijete”, napisao je Stanislav Kot u knjizi Historija obrazovanja. No ipak, moda odvojena od zakona i senzibiliziranje društva za sudbinu djece, nisu mogli promijeniti stvarnost.

Sirotišta i tvornice

“U mnogim selima i gradovima, novorođenčad su držali dvanaest do petnaest dana, dok ih se nije dovoljno nakupilo. Onda su ih, obično krajnje iscrpljene, prebacivali u sirotišta”, piše Marian Surdacki u knjizi Napuštena djeca u društvima stare Evrope i Poljske. Dok su elite Starog kontinenta otkrile ljudskost u djeci, siromašniji stanovnici počeli su reproducirati u potpunosti drugačije, antičke obrasce u velikim razmjerama. Ostavljanje neželjene djece je u osamnaestom stoljeću opet postalo norma. Obično su išli u ustanove za skrb koje su održavale lokalne zajednice. Samo u Londonu, sirotišta bi primala oko 15,000 djece godišnje. Rijetki su uspjeli preživjeti do odrasle dobi. Širom Evrope, broj napuštene djece u osamnaestom stoljeću procjenjuje se na oko 10 miliona. Moralne osude Katoličke i Protestantske crkve nisu puno pomogle.

Paradoksalno, ispostavilo se da je industrijska revolucija bila djelotvornija, iako se na početku činilo da ima suprotne efekte. U Velikoj Britanije, seljaci koji su migrirali u gradove redovno bi se otarasili dosadnog potomstva. Londonska sirotišta su bila pod opsadom – oko 120,000 beskućnika, napuštene djece lutalo je ulicama metropole. Iako većina nije preživjela ni godinu, onima koji jesu bila je neophodna hrana i odjeća. Finansiranje sirotišta predstavljalo je veliki teret za općinske proračune. Župnim vlastima, koje su bile opterećene ogromnom masom neželjene djece, nove tvornice za preradu pamuka u Lankaširu, Darbiju i Notsu bile su kao dar s neba”, pišu Barbara i Džon Lorens Hemond u knjizi Gradski radnici.

Početkom devetnaestog stoljeća, engleska sirotišta postala su izvor jeftine radne snage za nove fabrike. Siročad su morala zaraditi kako bi imala utočište i hranu. Uskoro su njihovi vršnjaci iz siromašnih porodica dočekali istu sudbinu. “U proizvodnim četvrtima roditelji su nerijetko slali sedmogodišnju ili osmogodišnju djecu oba spola, i zimi i ljeti, u šest u jutro, nekada i po mraku, a često po ledu i snijegu, da idu u tvornice, koje su vrlo često bile zagrijavane na velikim temperaturama, i u kojima je atmosfera bila daleko od povoljne za ljudski život”, pisao je Robert Oven 1813. godine. Ovaj nevjerovatni menadžer tvornice prerade pamuka u Nju Lenarku izgradio je radničko imanje sa vrtićem, gdje su radničkoj djeci pružali brigu i učili ih da pišu i čitaju.

Oven je, međutim, bio iznimka od tog pravila. Nakon njegovog poziva, britanski parlament je 1816. godine ustanovio da najmanje 20% radnika u tekstilnoj industriji ima manje od 13 godina. Bilo je i predionica pamuka u kojima su djeca sačinjavala 70% radne snage. Standard je bio da rade 12 sati dnevno, a nedjelja im je bila jedini slobodan dan. Njihovi nadzornici održavali su disciplinu palicama. Takav svakodnevni život, u kombinaciji sa epidemijom tuberkuloze, mladim radnicima nije davao šansu da dugo prožive. Protesti Ovena i njegovih pristalica, međutim, mnogo godina jedva da su išta promijenili. “Takva industrija traži nove, nekvalificirane, ali jeftine radnike. Mala djeca su i više nego dobrodošla”, zamijetio je francuski socijalist Ežen Bure (Eugène Buret) dva desetljeća kasnije.

Nastajanje moralnosti

Među dokumentima dostupnim u Britanskim nacionalnom arhivu je izvještaj vladinog inspektora fabrika iz augusta 1859. godine. Ukratko je opisao slučaj trinaestogodišnje radnice, Marte Eplton iz predionice pamuka u Viganu. Zbog nezdravih i nehumanih uvjeta, djevojčica se onesvijestila na poslu. Ruka joj je upala u mašinu koju niko nije nadzirao i odsjekla joj je sve prste sa te ruke. S obzirom da je za posao bilo neophodno da objema rukama radi brzo i efikasno, Martu su otpustili, zamijetio je inspektor. Kao što je posumnjao, djevojčica se onesvijestila zbog umora. Sljedeći dan, vlasnik tvornice odlučio je da mu dijete sa fizičkim nedostatkom beskorisno, tako da ju je otpustio.

Ežen Bure je upozorio da na mjestima gdje je nekada radio jedan muškarac, sada radi nekoliko djece ili žena koji rade slične poslove za malu platu. Takvo stanje stvari počelo je uznemiravati sve veći broj ljudi. Aktivnosti njemačkog pedagoga Fridriha Frebela imale su veliki uticaj na ovo: posjećivao je mnoge gradove i držao predavanja o vraćanju djece da žive svoje djetinjstvo, i podstičući odrasle da djeci pruže brigu i besplatno obrazovanje. Frebelove ideje bile su u ogromnom kontrastu u usporedbi sa novinskim izvještajima o užasnim uvjetima u kojima rade djeca u fabrikama.

Pruska vlada je prva reagirala i početkom 1839. godine zabranila je zapošljavanje maloljetnika. U Francuskoj je slična zabrana uvedena dvije godine nakon toga. U Britaniji se, međutim, premijer Ujedinjenog Kraljevstva, Robert Pil, morao boriti sa parlamentom prije nego što su članovi parlamenta 1844. godine pristali usvojiti Zakon o tvornicama. Novim zakonom zabranjeno je da djeca mlađa od 13 godina rade u tvornicama više od šest sati dnevno. Istovremeno, poslodavci su bili pod obavezom da djeci radnicima obezbijede obrazovanje u fabričkim školama. Uskoro su evropske države otkrile da se njihova snaga nalazi u građanima koji su radno sposobni i koji se uspješno bore na ratištima. Djeca koja su bila unakažena na poslu bila su u potpunosti nesposobna za vojno služenje. Krajem devetnaestog stoljeća, maloljetni radnici konačno su nestali iz evropskih tvornica.

U odbranu djeteta

“Mama je imala običaj da me šiba i udara gotovo svakodnevno. Šibala bi me kožnim, uvijenim bičem. Bič bi mi uvijek ostavljao crne i plave modrice na tijelu”, rekla je desetogodišnja Meri Elen Vilson pred njujorškim sudom u aprilu 1874. godine. Društvena aktivistkinja Eti Viler stala je u odbranu djevojčice koju su tukli njeni staratelji (biološki roditelji su joj umrli). Kada su policija, sudovi i čak i gradonačelnik Nju Jorka odbili zahtjeve za intervenciju, žena se za pomoć okrenula Američkom društvu za sprečavanje okrutnosti prema životinjama. Predsjednik udruge, Henri Berg, prvo se složio sa gospođom Viler da dijete nije vlasništvo njenih staratelja. Koristeći svoje iskustvo u borbi za prava životinja, započeo je pravnu i novinsku borbu za malu djevojčicu Vilson. Djevojčicino svjedočenje objavljeno u novinama šokiralo je javnost. Sud je starateljima oduzeo dijete i osudio njenu sadističku maćehu na godinu dana teške robije. Meri Elen Vilson data je na brigu Eti Viler. Njezina priča je 1877. godine inspirisala borce za prava životinja da osnuju Američku udrugu za humanost, nevladinu organizaciju koja se bori za zaštitu svakog povrijeđenog stvorenja, uključujući djecu.

U Evropi je ova ideja dobivala sve više i više pristalica. To je posebno bilo zastupljeno među aristokratima. Buržuji su rijetko kada koristili tjelesno kažnjavanje, s obzirom da je počelo biti sve više osuđivano, zamijetili su Filip Arijes i Žorž Dibi u knjizi Historija privatnog života: Od Francuske revolucije do Prvog svjetskog rata. U isto vrijeme, običaj da se briga o potomcima da strancima pao je u zaborav. Krajem devetnaestog stoljeća, “dobre majke” brinule su se za svoje bebe.

Najprodavanija knjiga Elen Kej, Stoljeće djeteta, objavljena je 1900. godine. Učiteljica iz Švedske pozivala je roditelje da svojim potomcima pruže ljubav i osjećaj sigurnosti, i da sebe ograniče da strpljivo posmatraju kako priroda čini svoje. Međutim, njen idealizam sudario se sa revolucionarnim djelima Karla Marksa i Fridriha Engelsa. Autori su postulirali da bismo trebali “zamijeniti kućni odgoj društvenim odgojem”. Škole i organizacije mladih, čiji je cilj bio pripremiti mlade ljude da se bore protiv konzervativne generacije roditelja za novi svijet, trebale su indoktrinirati djecu.

Je li dvadeseto stoljeće donijelo napredak u načinu na koji se odnosimo prema djeci? 1924. je Liga naroda usvojila Deklaraciju o pravima djeteta. U preambuli se kaže da “čovječanstvo duguje djetetu sve najbolje što mu može pružiti”. Ovo je važan postulat koji se nažalost ne primjenjuje na mnogim mjestima u svijetu.

Izvor: Przekrój.pl

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba

guest
nije obvezno
0 Komentari
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x