Na besmislenoj konferenciji o sudbini javnih RTV servisa Patrick Penninckx voditelj Odjela za informacijsko društvo Vijeća Evrope poručio je sudionicima: “Prazne riječi više ne mogu pomoći. Potrebno nam je djelovanje”. Apsolutno se slažem s njim. HDZ treba žurno povući svoje prijedloge iz parlametarne procedure i prepustiti rješavanje problema Slavi Kukiću koji je stvorio uređivačku politiku i uredničku strukturu koje iz sjene više od desetljeća upravlja javnim servisima ili Šefiku Džaferoviću kojemu je onemogućavanje prava konstitutivnog naroda na informiranje na maternjem jeziku vitalni nacionalni interes.
U Sarajevu traje dvodnevna konferencija o državnom radiotelevizijskom servisu u Bosni i Hercegovini kojoj se prema riječima ogranizatora „rješava budućnost ove kuće“. Od konferencije se ne može puno očekivati. Zadnja uspješna konferencija koja je nešto riješila u BIH bila je ona koja se odvijala 1995. godine u američkoj vojnoj bazi a i ona je postigla tek polovičan uspjeh.
______piše: Matan Nižić l poskok.info
Ako se itko „zadao“ zadnjih godina na temu javnog radiotelevizijskog servisa to su bili hrvatski politički predstavnici. Ako postoji konstanta hrvatske politike u BIH i njezinih izbornih/programaobećanja onda je to inicijativa „hoćemo kanal na hrvatskom jeziku“. Toliko se „kanal“ otrcao da se hadezeovce po birtijama „prca“ sa „oćete to opet obećavat kanal“.
Kao i sve političke inicijative HDZ-a i ova je prošla isto. Odgovor navodnih partnera u ovom procesu, bošnjačkih političkih stranaka, udruženja novinara, sarajevskog NVO gremija je odlučan i nepromijenjen!: „Nećete dobitikanal na hrvatskom jeziku“!
Argumenti su..pogađate….kanal na hrvatskom jeziku je formiranje trećeg entitet u prateće zborsko pjevanje o UZP! Kao uostalom i sve drugo što predloži HDZ, bilo to određivanja trase autoceste ili financiranja seoskih KUD-ova.
Ovo naravno nije tekst o „teškoj borbi“ Hrvata za informiranje na maternjem jeziku od pompoznog Ive Miro Jovića do danas. Posebno nije tekst o javnom RTV servisu jer bi za navođenje svih aktera i svih važnih događaja trebalo barem 10 stranica teksta. Početci neuspješnog projekta nazvanog „reforma javnih servisa“ sežu još u 1999. godinu kad je Visoki predstavnik imenovao Slavu Kukića upravljačko vijeće RTV FBIH, da bi kasnije iz godine u godinu sustav održavao dodatnim odlukama i nametanjima zakona. Uglavnom OHR nametao odluke, stranci ukrcavali milijune u reforme da bismo došli do nefunkcionalnog javnog RTV sustava u stečaju. Slobodno se može ustvrditi da je reforma javno radiotelevizijskog servisa je najcrnja od svih crnih ovca u obitelji svih međunardno sponzoriranih reformi u BIH.
Zato je konačno došlo vrijeme da hrvatski politički predstavnici revidiraju svoje zahtjeve za reformu javnog RTV sustava. Svaki projekt koji donosi višegodišnje neuspjehe treba radikalno revidirati. Ako se nešto ne uspjeva napraviti nakon više od 10 godina vrlo je vjerojatno da se neće napraviti nikada tj. da će tijek vremena obesmisliti samu početnu namjeru. Upravo se to događa s javnim RTV servisom i hrvatskim zahtjevom za kanalom. Hrvatski politički predstavnici trebaju povući prijedlog Zakona o javnom RTV servisu i predložiti stečaj javnog RTV servisa. Razumna analiza ukazuje da je sudbina javnog RTV servisa danas više socijalno pitanje Bakira Izetbegovića nego medijsko-političko pitanje Hrvata u BIH. Evo i argumentacije:
Televizija kao medij iz godine u godinu gubi važnost
Dok u svijetu kometiraju kako je Netflix „ubio“ kablovsku televiziju mi raspravljamo o javnoj televiziji koja se zemaljski emitira i koju je već davno ubila dostupnost kablovskih televizija u BIH (inače BIH je po priključcima kablovske televizije visoko u svjetskim okvirima).
U razvijenim zemljama dvostruko više populacije ispod 50 godina informira na internetu nego što za informiranje koristi televizije. (televiziju kao medij što znači stotine kanala a ne samo javne servise). Bosna i Hercegovina odlično prati trendove. U BIH se recimo u populaciji ispod 40 godina više ljudi informira na internetu nego na TV-u. Od tih koji se informiraju preko televizija najmanji dio otpada na javne servise koji godinama bilježe sramotno nisku gledanost.
Dok su javne televizije u BiH sa sjedištem u Sarajevu bile relativno gledane služile su kao oružje SDP-a BIH i dijela međunarodne zajednice s ciljem promicanja ljudi i ideje bliskih bošnjačkom unitarizimu uz dodatni napor na klevatanju svih javnih osoba koje nisu „pišale u tikvu“ bošnjačkom unitarizmu. Jedan bizaran primjer je tretman Katoličke Crkve u BIH. Od 600 svećenika u BIH 17 godina sigurno je od 1000 nastupa svećenika na javnim servisima 990 nastupa otpada na podržavatelje svakog režima ustoličenog u Sarajevu (od Alijinog do Lagumdžijinog) , u narodu poznatijih kao „daidže“.
Zaključak je jednostavan. Hrvati u BIH će dobiti kanal na hrvatskom jeziku tek onda kad javni televizijski servisi odu u stečaj i postanu manje važni u političkom smislu o Kinoteke BIH, a to je vjerojatno vrlo skoro.
Finacijska strana „kopanja kanala“
Jasno je svakom da Hrvati javne servise ne gledaju, malo gledaju, a i kad gledaju u pravilu im skoči tlak kada ih „podobni“ Hrvati uvjeravaju kako su njihova politička prava manje važna i kako trebaju SDA-SDP minderima prepustiti donođenje odluka o njihovom životu.
Ako je pretplata 7,5 km mjesečno tj. 90 KM godišnje i ako u BIH ima 150 000 (zaokruženo- neprovjereno) hrvatskih kućanstava zašto izbijati Hrvatima 13,5 milijuna KM za programe s kojih će ih vrijeđati i manipulirati. Na sreću Hrvati i ne plaćaju TV pretplatu u BIH i to im je već postao važan identitetski element. Ali ako bi se rekostruirao javni servis, te osigurala naplata TV pretplate (na bilo koji način) onda bi Hrvati u BiH bili zakonski prisiljeni plaćati TV pretplatu, a zahtjev za plaćanjem bi bio moralno opravdan. Ovako je neplaćanje važan i moralan čin građanskog neposluha. Da se sutra uvede hrvatski kanal bi li bilo moralno opravdano uzimati Hrvatima 13,5 milijuna KM za potrebe socijalističkog mastotonda na Alipašinom koji s tisućama zaposlenih proizvodi dva-tri sata programa dnevno? Zašto uzimati 13,5 milijuna KM iz džepova ljudi čije informiranje desetljećima ovisi o jednom dnevnom listu, tridesetak radijskih postaja i 5-6 portala koji preživljavaju na temelju altruizma njihovih suradnika, dok javni servisi 18 godina funkcioniraju kao privatni projekt sarajevskih medijsko-političkih elita koji u programu tih servisa ne mogu sakriti zlurado oduševljenje svakim lošom vijesti o Hrvatima u BIH.
Dodajmo na to desetke afera koje ukazuju da su jani RTV servisi služili za bogaćenje malog broja medijsko-političkih djelatnika koje nisu dobile epilog pred BH pravusuđem (afere s mjerenjem gledanosti, afere s marketinškim proračunima itd)
Hrvati u BIH su tvrdoglav i politički slabo pismen narod. Godina se vrte u trokutu „entitet-kanal-izborni zakon“. Kada postane jasno (nakon godina ponavljanja razreda) da taj trokut u ruci drže bošnjačke političke elite čiji je nacionalni program „što gore to bolje“ zar onda nije mudro svakih deset godina revidirati vlastite politike.
Pitanje „hrvatskog kanala“ je već odavno simbolička zastavica kojom se maše pred poslovično nemoćnim i nezaiteresiranim institucijama „mešunarodnog poretka“. Aktivna politika nije sjediti u Sarajevu i izlaziti na ispite na kojima će vas profesoti pitati imena poginulih u Hirošimi i Nagasakiju po stoti put. Aktivna politika je kreirati javne politike sukladno kontekst i trenutku. Kontekst nam govori da socijalistički mastodont zvani javni RTV servis natukao desetke milijuna dugova . Tijek vremena učinio ga je praznim i nepotrebnim. Njegova sudbina je pitanje Šefika Džaferovića, Bakira Izetbegovića, Slave Kukića i ostale mrzilačke bulumente njihovih medijskih trabanata koji su ga doveli u situaciju u kakvoj je danas. Pred čijim kućama će obespravljeni radnici javnih RTV servisa tražiti pravdu. Pa pred kućama onih koji su ih vodili od 1999. godine, koji su upravljali urednicima koji su uređivali program koji je bio upregnut u jednu slijepu unitarističku politiku blaćenja svega sto je za 150 000 kućanstava njihovih pretplatnika važno i vrijedno.
Javnom servisu danas treba 40 milijuna KM za godišnje finaciranje. Oko 20 milijuna troši na plaće a tek 10 posto proračuna na program. Dug mjeri desetcima milijuna KM. Ako hrvatska politika u 17 godina nije uspijevala spriječiti medijsko nasilje koje se prosipalo s javnih RTV servisa prema narodu koji predstavlja, zašto se danas dopustiti da se eventualnim uvođenjem „kanala na hrvatskom jeziku“ svo to medijsko nasilje naknadno legitimira i oprosti. Danas kad je pitanje javnih RTV servisa pitanje koje treba regulirati stečajni zakon.
Ponovimo još jednom što je Patrick Penninckx voditelj Odjela za informacijsko društvo Vijeća Evrope poručio je sudionicima: “Prazne riječi više ne mogu pomoći. Potrebno nam je djelovanje”. Apsolutno se slažem s njim. HDZ treba žurno povući svoje prijedloge iz parlametarne procedure i prepustiti rješavanje problema Slavi Kukiću koji je stvorio uređivačku politiku i uredničku strukturi koja više od desetljeća iz sjene upravlja javnim servisima ili Šefiku Džaferoviću kojemu je onemogućavanje prava konstitutivnog naroda na informiranje na maternjem jeziku vitalni nacionalni interes.
Disklejmer: Autor je veliki pobornik javnog finaciranja medija koji promiču vrijednosti koje ne mogu naći mjesto na komercijalnim televizijama. Pasionirani slušatelj/gledatelj nekomercijalnih radijskih programa, nekomercijalnih tv sadržaja i youtube kanala. Samo u slučaju javnih servisa prigoda je propuštena davno, godinama prije nego što je Zlatko Lagumdžija Darjanu Babiću diktirao sadržaj tv priloga dok je ovaj ponavljao „Apsolutno, apsolutno!!“. Postoji li mogućnost da se sutra uspostavi neki novi model javnog finaciranja televizijskog emitiranja nekomercijalnih sadržaja to je pitanje za raspravu koja nije ova.