Slučaj Lalovac podijelio je javnost: jedni bespogovorno vjeruju njegovoj supruzi, drugi njemu. Epilog je već poznat – on je bio prisiljen već i prije postupanja DORH-a povući se iz javnog života i neće istupati u ime stranke praktički nigdje, ni u Saboru ni u politici općenito. Ostavke na funkcije zasad nije bilo, jer u vrhu SDP-a toleriraju princip presumpcije nevinosti te su mu dali vrijeme da dokaže jesu li optužbe za fizičko nasilje nad suprugom točne ili ne.
Cijeli slučaj ima međutim niz aspekata: sigurno je, među ostalim, na neki način sporno i što se Tončika Lalovac odlučila progovoriti baš u emisiji Velimira Bujanca. Kad je krenula u proces razvoda braka s bivšim ministrom, upisala se iz protesta u HDZ, i sada se u partiji sumnja da ju je netko politički instrumentalizirao.
S druge strane, snimke i fotografije govore da određene vrste nasilja, barem one verbalne uz prijetnje, bilo jest. Lalovčeva supruga boluje od karcinoma, a tvrdi da je doživjela teško fizičko nasilje. Za takvo što, ako se dokaže, treba biti razrezana najveća moguća kazna.
No, ovaj slučaj otkrio je i ono što i vrapci na grani znaju, a što ostaje ispod radara sve dok nije riječ o jednom ministru i jednom Bujancu: da sustav zaštite žena od obiteljskog nasilja u ovoj državi ne funkcionira. Ako je točno da se obratila policiji, ali i Lalovčevim kolegama u vrhu SDP-a, i da više mjeseci nitko nije reagirao sve dok gospođa Lalovac nije nastupila u jednoj tv-emisiji, tada dobivamo potvrdu onoga u što svi imamo pravo ozbiljno sumnjati – da se takvi slučajevi u Hrvatskoj najčešće prepuštaju vremenu i pukoj sreći. Neke žene nisu imale sreću – samo ove godine u Hrvatskoj u obiteljskom nasilju ubijeno je 12 žena, a nasilje među bliskim osobama čini 56 posto svog zabilježenog nasilja! Većina od počinitelja u pravilu je ranije prijavljivana, pa sustav nije reagirao, a čak i predsjednica Nacionalnog tima za suzbijanje i prevenciju nasilja u obitelji Branka Žigante Živković upozorava već mjesecima da je praksa kaznene politike jednostavno – preblaga.
Primjerice, hrvatski zakon dopušta da policajac uđe k nasilniku i udalji ga od obitelji, no to se u Hrvatskoj jednostavno ne primjenjuje. Umjesto toga, događa se se da policijac ženi koja prijavljuje nasilje radije preloži: »Ma odustanite vi, to vam je samo puno papirologije, a nećete postići ništa«. Ako se netko jako čudi zašto je Tončika Lalovac završila u Bujici – pa vjerojatno zato! A drugi je aspekt priče, još važniji, utjecaj koji je bivši ministar mogao imati na institucije da one blokiraju redovno postupanje u tom postupku, za što ga supruga i optužuje u spomenutoj emisiji. To je glavni razlog zašto je vrh SDP-a sugerirao Lalovcu da se povuče iz svega: ako bi se dokazalo da je još i zloupotrebljavao položaj, to bi njegovoj stranci nanijelo puno veću štetu od samog osobnog slučaja za koji ga tereti bivša supruga.
Iako naravno još ne znamo je li Lalovac nasilnik ili žrtva podvale, žalosno je da se o ovoj temi gotovo i ne govori osim kad isplivaju slučajevi javnih osoba. Nasilnici su svuda ko nas, a često se precipiraju kao javna tajna, nužno zlo, žmiri se i zatvaraju se oči. Boris Lalovac samo nema tu »sreću« da bude javnosti nezanimljiv kao većina ostalih smrtnika čije zlostavljanje žena, ili djece, najčešće biva zataškano. Njegova politička karijera sada je praktički mrtva čak i ako se dokaže da je lažno optužen.