U 2016-oj, napunila se 21 godina od mirovnog sporazuma kojim je međunarodnim pečatom pravno reguliran kmetski status BiH, države koja je i u 21-om stoljeću nastavila svoj nesretni put ka nigdje, put zemlje koja je trebala biti europski hit, jedinstveni primjer suživota triju kultura i opet jednog svijeta, da bi zahvaljujući istovremeno odsutnosti interesa tog istoga svijeta ostala ono što je i danas.
Protektorat, simulakrum demokracije, provizorij u kojem nas visoki plaćenici iz zemalja davnih i daleko krvavijih ratova uče kako trebamo misliti da bi jedan dan postali dobri kao oni.
Tuga Bosne i prkos Hercegovine nastavljaju se i u ovom stoljeću. Od dana kad je izgubila svoju državnost, ma kakva ta državnost u srednjem vijeku bila, pa sve do danas, u BIH se nije pojavila istinska državna elita koja bi bila u stanju zemlju postaviti na noge i dati joj europski ustav. Šansu da obnovi svoj davni predotomanski suverenitet. Je li se uopće mogla i pojaviti?
_______piše: Nikola Zirdum l poskok.info
Te elite nema, ne zato što ona nije rođena, nego stoga jer joj nije dano pravo da se razvije. Ropstvo rađa ili kmetove ili revolucionare. Revolucionari ruše države, ne znaju ih graditi a kmetovi, kojih imamo i za izvoz, zahvalan su materijal za održavanje kmetskih državica na životu.
BH društvo danas, kontroliraju kmetske zadruge. Narodima se predstavljaju kao vođe, a svojim stvarnim vođama podnose godišnje obračune. Svaki lider koji se izdigne iznad kulture kmetstva biva proglašen neprijateljem države. Jer mediji su u rukama protektora.
Navikavamo se punih 20 godina živjeti pod tutorstvom više sile dok si istovremeno tepamo da smo jako važni, i gotovo jedinstveni na svijetu. Jer da nismo jako važni, zar bi svijet toliko godina bdio nad nama. Koje li laži. Za to vrijeme Svijet nas ili žali ili nam se smije.
Ne može BIH dati državnu elitu, ako zemlju uporno guši opresija međunarodne uprave, koja je iz godine u godinu u BIH preuzimala sve značajniju ulogu gušeći procese u njoj da bi na kraju ugušila ono što je došla tu čuvati – BH demokraciju.
Umjesto hranitelja demokracije, postali su imperatori u BIH, kočničari, skretničari, destruktivni autoriteti, rušitelji ustava, nosači amandmana, najdraži gosti velikog nacionalizma, s kojim su planirali pacifizirati i asimilirati male nacionalizme. Bili su to pljačkaši banaka kojima nije bilo važno što žele BH građani, nego što žele najbrojnije političke elite u BIH. Sve to su i naplatili. Nije njima bilo do nas.
Cilj je bila vila u Dubrovniku, jahta u Monacu. Nesreća BH naroda njihov je kapital. Naše zlostavljanje njihov je produžetak unosnih ugovora.
Tako su se bogatili kontrolom kaosa koji je fakturiran opet nama. Kaos je rastao, ugovori su se produljivalli.
Svaka politička kriza, koja je mogla iznjedriti nova rješenja blokirana je “visokim odlukama”, novim nepravdama Tako se umjesto rješenja jednog zla rađalo gore zlo. Premda su političe krize poželjna pojava. Krize, baš kao požari u stepskim šumama donose zrak, puštaju sunce na klicu koja želi proklijati, dovode do novih rješenja i pomaka blokiranih društava. Umjesto pomaka, imperatori su podržavali vlastiti opstanak u BIH. Dikatorskim mjerama. Danas smo tako, osim Bjelorusije, posljednja diktatura Europe.
Ista ta Europa duguje Bosni i Hercegovini i svjesna je toga. Želi je u svom društvu. Duguje nam još od vremena otomanske okupacije kada je odbila pružiti vojnu pomoć BiH iako je bila obećala. Otomansku okupaciju narod u BIH preskupo je platio. Četiri stoljeća zaostajanja nisu toliko vidljiva u tehnologiji koja se brzo apsorbira, koliko u našoj općoj društvenoj zapuštenosti.
Puna četiri stoljeća BIH traje kao tamni vilajet u srcu Europe. Prostor nasilja u kojem nije bilo ni renesanse ni moderne niti postmoderne, dok su se u drugim državama Europe događali pomaci i građanske revolucije u BiH je raslo ništavilo i trulež. Kultura alkohola, silovanja, tavle.
Čak i pri slabljenju turske vlasti u BIH, kada sultan naređuje da se u Bosni imaju izjednačiti prava kršćana i muslimana, BIH, država bez vlastite misleće elite propušta šansu stati uz bok europskim državama tog vremena. Sultan je vidio ono što naši begovi nisu. Da se u Europi rađaju republike, i da će turski čitluk na granici te i takve Europe postati lagan plijen novim republikama. Onima u kojima prestaje feudalizam. Onima u kojima svaki građanin postaje i vojnik. Htio je jaku BIH, da stane u rame s takvima. Vidio je stvari koje bosansko begovstvo nije. Ne zato što je bilo glupo. Nego stoga što kmetskom mentalitetu naprosto nije dano da neke stvari vidi.
Begovska elita predvođena Huseinom tad ustaje protiv sultana. Ne kako bi se obranila Bosna, nego kako bi se zadržala povlaštenost jednih nad drugima. I umjesto da ga se danas shvati kao izdajnika BIH “patrioti” ga danas slave kao heroja. Kako junak BIH može biti netko tko se borio za klasne podjele u BIH?
Što bi bilo s BIH da su tadašnje sultanove reforme uspjele? I da je BIH postala društvo jednakih? Bi li se u takvoj BIH razvio novi identitet? Za svako zajedništvo potreban je osjećaj jednakosti. Gradaščević se izborio da Bosna ostane čitluk. Stoga je on idol čitluk-političarima današnjice, modernim kmetovima Bosne, nikako državnicima. I dobro je da i kod samih Bošnjaka danas itekako vrije svijest o tome, iako se o otklonu bošnjaštva od otomanizma do nedavno nije smjelo pisati.
BIH u i Austrougarsku ulazi kao društvo dubokih etničkih podjela , drušvo bez prosvijećene elite, društvo podanika kojim se lako upravlja.
Kratak period austrougarske vlasti opet nije stvorio državu ravnopravnu drugim državama Balkana. Zadržala se podjela na kaste, premda je taj period prvo doba BIH u kojem BIH počinje dobivati obrise europske zemlje.
No kmetski mentalitet se zadržao i u doba Beča.
Jak domaći lider se nije rodio. Niti je interesnoj kmetskoj eliti tadašnje BiH padalao na pamet da na tragu češkog, hrvatskog, srpskog ili ako hoćete hrvatskosrpskog iliti jugoslavenskog pokreta sam osmišljava svoju budućnost i identitet. Opet su taj identitet pokušali graditi drugi. Zašto? Jednostavno zato jer tu u BIH nije imao tko. Zato se dogodio Kallay. Nemušto i loše, ali Kallay iz neke strane države.
I zato Gavrilo Princip nikako nije niti može biti čovjek autentične bosanskohercegovačke ideje. On nije naš Jan Palach niti je takvog u BIH moglo biti. Premda je rođen u BIH bio je opijen idejama snažnijeg identiteta, pripadnik hrvatskosrpske organizacije a kasnije agent radikalne srpske Crne ruke.
Vođen idejom izdvajanja svih južnih Slavena iz Austro-Ugarske monarhije koja je rođena u Češkoj, jedno vrijeme je napadan od strane radikalnih srpskih opcija za šurovanje s Hrvatima. Hrvatskosrpske organizacije protiv Pešte i Beča u to vrijeme bile su realnost, koordinirane s češkim intelektualcima, no zbog recentnijih događanja i populariziranog hrvatskog srpskog međusobnog režanja, Principu se uglavnom dio šurovanja s Hrvatima briše iako je svo vrijeme surađivao s Hrvatima.
U Prvoj Jugoslaviji, opet nema Bosne i Hercegovine kao konteksta i prostora zajedničkog identiteta pa i zajednčkog djelovanja.
Muslmani Bošnjaci tek se bore za vlastiti etnički identitet, lutajući od Beograda do Zagreba. Rastrgani, bez nacionalnog imena. Posvađani i u raznim strankama.
Srbi i Hrvati u BIH nastoje ući u banovine bliže Beogradu il Zagrebu i iste dogovaraju tek kad je bilo očito da se nacistička životinja približava Jugoslaviji. Zemlja se konsolidirala iznutra. No bilo je već kasno. Hitler je bio pred vratima.
Jugoslavenski identitet i ideja bili su preslabi 39-e godine da bi 41-e mogli zajednički nastupiti protiv Hitlera. I on Jugoslaviju osvaja lagano igrajući na kartu podjela među buržoazijom prvo tražeći kmeta u Beogradu a potom u Zagrebu.
Kao što to stalno biva. U svakom narodu javio se po jedan kmet. Čak i oni koji su se do 1945-e borili protiv Hitlera tražili su kmetski položaj od Nove sile i dobili su ga. Pa je to antikmetstvo kmetstvu nakon 1945-e tek krenulo ubijati. Po matrici velikog gospodara istočne strane kugle.
Kroz četiri i pol stoljeća BIH nije uspjela izgraditi unutarnji vlastiti identitet, niti artikulirati ideju smisla postojanja BIH. U doba vlasti Karađorđevića BIH je i dalje polje srpskih i hrvatskih sukoba, Bošnjaci kao korpus tek jačaju a BH politička elita i dalje ne postoji, elita, kojoj bi BIH kao ideja bila važnija od ideje srpstva ili hrvatstva ili u konačnici jugoslavenstva.
Slično je i u Titovoj Jugoslaviji. Napravljena kao Jugoslavija u malom BIH je opet republika koja djeluje kao unutarnji jugoslavenski provizorij. Tako je i shvaćena i pri raspadu Jugoslavije. Od prvog dana svi strani crtači karata, BIH nisu doživljavali kao ostale republike Jugoslavije.
Ono što pripisuju postjugoslavenskim liderima, nevjericu ka njenom opstanku, upravo su strani crtački karata pretpostavili na početku 90-ih. Nisu se naime po Londonu i Madridu mape crtale za Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju. Isključivo su se bavili Bosnom i Hercegovinom.
90-ih kreće rat, rat koji je iznjedrio Dayton, ali i poptuno tri definirana i završena nacionalna koncepta u BIH. BIH je konačno dobila moderne obrise i u suštini opstala isključivo voljom međunarodne zajednice. Koliko god se netko kleo u snage HVO-a koje su eto prve branile BIH, koliko god se netko kleo u referendume, ili herojsku borbu najherojskije armije u povijesti svemira, Armije BIH, jedine Armije koja je sa 27% teritorija obranila 100% države iako nije imala avijaciju, i to sve bez počinjenog zločina, činjenica je da bez općeg međunarodnog konsenzusa i volje velikih sila BIH kao države ne bi bilo. Raspala bi se brže nego socijaldeomokracija Zlatka Lagumdžije.
Državni teritorij je sačuvan, no nametnuti Ustav u Lovrenovićevoj zemlji nezavršenog rata postao je najveći uteg BIH. BIH je dobila međunarodno priznanje i opći stav kako susjeda tako i svijeta o potrebi njenog opstanka. Svi dakle vjeruju u nju, samo je do nas samih, da utvrdimo svoj državni identitet na svjestskoj sceni i artikuliramo potrebu postojanja ove zemlje.
Ne postoje ljudi zbog države. Država postoji dok iživi kao prihvaćena zajednička ideja njenih stanovnika. Pitanje BIH je upravo to pitanje. Koji je smisao postojanja BIH? Što je to u njoj što nas veže i što je u interesu i Srba i Hrvata i Bošnjaka a što za posljedicu ima njeno postojanje?
Ako odgovora na to pitanje nema, neće biti ni BIH koliko se god netko trudio da je bude. Ako odgovor na to pitanje postoji, BIH će bez problema nastaviti živjeti.
Pred kraj godine ove dogodilo se još nešto jako važno za BIH što dokazuje da zajednički interes za BIH ipak postoji.
Tekst Timothy Lessa koji je trebao poslužiti kao okidač međunacionalnih trzavica kako na Balkanu tako i u BIH gotovo je plebiscitarno odbačen kao neuračunljiv u sva tri naroda u BIH osim u onom dijelu da međunarodna zajednica treba prestati s politikom skupog održavanja lažne multietničnosti i suočiti se s realnošću Balkana pa tako i realnošću same BIH.
Upravo u toj i takvoj današnjoj BIH , ma koliko nas neki uvjeravali u suprotno, postojeće srpske i hrvatske elite svjesne su da u proširenoj Hrvatskoj ili proširenoj Srbiji nikada ne bi imale važnost koju danas imaju u BIH, niti bi se srpski ni hrvatski a još manje bošnjački narod usrećio kasapljenjem BIH.
Dodik je nekoliko puta izjavio da BIH kao koncept Srbima ostaje prihvatljiva u mjeri u kojoj su Srbi ispoštovani. Napadajte nas mi ćemo napadati BIH. Šta netko očekuje od Dodika? Da izruči Sarajevu zlu srpsku autonomiju u ime dobrog većinskog nacionalizma u BIH?
No o no što je najvažnije od Lessovog teksta jese da je on shvaćen kao ćorak. Raspadom BIH tisuće novih ljudskih sudbina bile bi izložene kao jeftina roba na tržištu svjetske burze nesreće.
I pored svega ovog što nam je do sada proletjelo pred očima, široke javne polemike o tome što buduća BIH treba biti nedostaje. Strane organizacije slušaju naputke krivih ljudi. Utopista. Destruktivaca. A upravo su one mogle pokrenuti tu polemiku. Dijaloga nedostaje naročito među mlađim generacijama koje bi morale biti nositelji novih ideja.
One kao da se utapaju u strahove starijih i kao da nemaju snage izići s nečim progresivnijim te proviriti iznad strogo utvrđenih idejnih bedema vlastitog plemena ili partija. Kao da je svaka nova ideja ujedno i izdaja. Nije. Niti mora biti.
Osim tih nekih sitnih pomaka, u 2016-oj se dogodilo isto što i zadnjih 21 godinu nakon Daytona. Kunderina nepodnošljiva lakoća preživaljvanja.
Srbi u BIH su srbovali i ponavljali da ih ostanak u zajednici u kojoj će biti dežurni krivci nešto naročito ne zanima. Dodik je BIH i ove godine nekoliko puta nazvao moranjem. Privremenom beskonačnosti. Koliko god je puta da je ošamaren Dodik toliko puta je ošamario i on Sarajevo.
Iako ga se naziva glavnim krivcem u BIH, on sam dao je više državničkih izjava nego svi BH političari zajedno, ma koliko to nekome blasfemično zvučalo. Jer otpor međunarodnoj diktaturi ne znači nužno da je netko protiv BIH. Otpor tutorima prvi je znak državništva, i jedan dan , kada ovaj ružni san prođe o Dodiku će se moći govoriti upravo u tom kontekstu.
Kao o čovjeku koji je politikama velikih sila, gotovo sam rekao Ne. Gotovo usamljen na Balkanu. Čiji državnici svoje državništvo pred svojim narodima dokazuju time koliko su dobri s ovim ili onim Velikm liderom.
Hrvati su i dalje ponavljali da su neravnopravni i da ono što su potpisali nije ono što žive u praksi. Te da je svakim danom okvir u kojem žive okvir postdaytonske nametnute prevare. I kako im je tijesno u toj koži prevarenih, u odjeći koja je za broj manja od one koju su u Daytonu dobili. Premda najoštećeniji, prepolovljeni, i kao narod koji je najviše istrpio nepravde nakon Daytona bili su poslovično i više nego tolerantni.
I ove godine morali su slušati građanske fašiste koji javno traže da se etničko čišćenje nad Hrvatima unese u Ustav i uknjiži na političkom katastru. No ne i etničko čišćenje nad drugima.
Inzko nije reagirao iako se radi o pozivu na rušenje Daytona. On je otrčao u UN pročitati tekst koji mu Sarajevo sastavi svake godine. Svi hrvatski zahtijevi su i ovaj put zaustavljeni, i postavlja se pitanje čemu uopće sudjelovanje u vlasti ako se niti minimum proklamiranog programa ne može provući preko Baščaršije.
Za svaki pa i najmanji dogovor sa SDA, komunisti ti najveći destruktivci ove zemlje, isti oni koji su je uveli u rat, optuživali su umjerene bošnjačke elite (SDA,SBB) za izdaju zemlje nastojeći time osigurati koji bošnjački glas na idućim izborima, svjesni da kod Srba i Hrvata unitarizam nikada neće proći.
Odluka Ustavnog suda po Ljubićevoj apelaciji tek je mali tračak nade da bi FBIH mogla uskoro postati i hrvatski entitet u BIH. Ono što po Daytonu ona i jeste.
Bošnjačke elite, obmanjujući svoj narod i dalje su se ponašali kao isključivi branitelji Bosne. A branili su je točno onako kao i OHR. Gušeći je. Sarajevo kada bi govorilo o sebi govorilo je kao da govori o Bosni i Hercegovini i taj narativ još uvijek se nije promijenio.
Mnogi političari u Sarajevu i danas ne shvaćaju da BIH nije isto što i Sarajevo. Zagovaranje uskih bošnjačkih interesa bez sagledavanja potreba drugih nikako ne može biti u korist Bosni i Hercegovini. Takav pristup BIH je već do sada dva puta skupo platila.
Pokušaji da se drugima uzme moralna mjera, da se druge prikaže lošijima a onda ih se preglasa te da se Bošnjake uvjeri da su im i ove godine za svo zlo krivi drugi, nastavili su se i u 2016-oj.
Popis stanovništva koji je donesen još je jedan važan moment iz 2016. On, koliko god napumpan bio, drastično je promijenio unutarnji politički narativ.
Nakon njega više nema nevinih. Nije potrebno čekati Haag da bi se kazalo koliko je tko kriv. Štoviše popis stanovništva potpuno je iskompromitirao rad Haaškog suda. Naime ispostavilo se da u BIH nema prostora koji nije više ili manje etnički počišćen, da nema nevinih vojski i nevinih politika i da je BIH pretrpjela rat triju zlih i loših politika.
Popis je izbio iz ruku bošnjačkih nacionalista i najjače oružje – povlašteni status najveće žrtve. Pokazao je naime, da Bošnjaci, premda jesu najviše nastradali u ratu, nisu zaostajali u zločinima, etničkim čišćenjima i “humanim preseljenjima”.
Presude Haaškog suda ne odgovaraju onome što je kazao popis. Haaški sud nakon popisa stanovništva duguje nam pojašnjenje. Jer taj sud kao da je potpuno prešutio zločine na teritoriju najbolje vojske i najnevinijeg naroda.
Treća stvar koja se dogodila jeste poziv EU da krenemo ka njoj. Kada čujemo europske političare i diskurs naših elita koji svaki dan gledamo tu, taj poziv djeluje kao Lorkina Cordoba, ona daleka i sama Cordoba u koju nikada stići nećemo.
BIH je vjerojatno jedina zemlja Europe u kojoj je poziv ka pristupanju u EU shvaćen kao opasnost. I to kod štovatelja kapetana Gradaščevića, kod onog dijela političke elite koji se, paradoksalno najviše zadnjih 20 godina pozivao na obranu BIH i ljubav prema njoj.
Europska unija, neumitno znači i poštivanje prava malobrojnijih, pa su oni koji nisu u 21 godinu uspjeli do kraja državu tri naroda pretvoriti u državu dva naroda, ili državu jednog nadnaroda, tim istim europskim pozivom ostali plaho šokirani. Otkud ga tako rano. Čuli Europa?
Zagovornici većinskog nacionalizma i unitaristi kumrovačke škole, trgači križeva, utopisti države Bosanaca izbezumljeni su. Učinit će sve da se EU proces zaustavi. 2016-a je njima loša godina. Onima koji su za EU ova godina je tračak nade.
Što nas onda očekuje u 2017-oj?
Koferi su najtraženija roba u bIH. Mladi Bosanci i Hercegovci, svih nacija, rodova i društvenih slojeva vise po Goethe institutima i uče njemački, traže vize za bolju budućnost.
BIH će uskoro postati najveći starački dom u Europi . Društvo mladih, starih i jako starih umirovljenika. Ne treba nama islamistički napad da se otrijeznimo.
Bomba koja će uskoro pući zove se ekonomski krah, i taj meteor već ide prema nama. Milijuni arapskih turista koliko god trošili tu, neće moći spasiti BiH od propasti ako se u iduće dvije godine u njoj samoj ne marginalziraju one političke snage koje većinskom narodu prodaju unitarističku maglu, koje ga emotivno ucjenjuju i drže u konstantnoj zavadi sa Srbima i Hrvatima.
Ništa nas neće moći spasiti od sigurne propasti ukoliko legitimni predstavnici tri BIH naroda ne naprave novi povijesni sporazum, koji bi Bosni i Hercegovini i njenim građanima dao novu nadu.
Donošnjem novog autentičnog ustava bez stranog tutorstva, BIH bi svijetu poslala jako pozitivnu poruku.
Kazala bi svijetu – vidite mi smo se ipak izmirili čim je vaše tutorstvo popustilo, mi smo u stanju pronaći rješenje bez vas. Mi smo od danas konsolidirana demokracija i vaša ulaganja u BIH konačno mogu početi.
Takva BIH s Ustavom donesenim na principu maksimalnog uzmaka od zacrtanih nacionalnih ciljeva, dakle ustava koji bi bio sublimacija etničkog na federalnoj i građanskog koncepta na državnoj razini i koji bi se donio na principu maksimalnog kompromisa svih triju strana, bila bi konačno prva BIH republika u povijesti.
Prva suverena BIH od smrti one Tomaševićeve, Tvrtkove i Kotromanovićeve BIH.
Sve ostale BIH, od one otomanske, austrijske, karađorđeve, komunističke nisu bile suverene republike nego neke vrste političkih čitluka.
Bijedna ruinirana igrališta, crpiliša rudnika i haremi u kojima su se mrijestile neke više i zločestije elite od naših.
Čak i Ustav koji i danas živi BIH nije donijela sama nego su joj ga namentule druge države.
Ukoliko prevlada razum u naših elita, ukolko shvate važnost trenutka imat ćemo državu i nekakvu budućnost. Ukoliko ne, čekat ćemo onaj meteor.
Ukoliko u BIH prevladaju pantomimičari i iluzionosti, profesionalni prodavači narandžastih revolucija i emotivni ucjenjivači najbrojnijeg naroda. Bosni i Hercegovni se neće dogoditi ništa strašno.
Nastavit će nepostojati u svojoj beskonačnoj privremenosti. U Ustavu isteklog roka trajanja. Kao zemlja na aparatima. Kao zemlja loših đaka i prosječnosti. Nastavit će disati zrak Monty Daytona – vjerojatno najlošijeg izvoznog američkog proizvoda poslije Coca Cole. I opet ćemo čekati onaj meteor.
Pobjedom Donalda Trumpa, akobogda pa do nje opet dođe, ma kakav god Trump bio, zapravo i nije važno kakav će biti, u BIH će se vratiti unutarnji dijalog, jer će prestati teror left progressive demokracije.
Demokracije koja je i u samoj BIH kršila ljudska prava i potpirivala nacionalizam.
Ključni režim nad BIH će se povući a poltroni tog režima , razmahana saraj sećija, koja nam sve ove godine puni glave kako je ona super, i kako smo mi idioti, ostat će podrezanih krila, i morat će sjesti s nama, sa svojim susjedima, svojom braćom i suosnivačima Bosne i Hercegovine kao s ravnopravnim partnerima.
Što mi u suštini i jesmo. Ravnopravni partneri, nikako neravnopravni neprijatelji.
Ukoliko budemo mudriji od naših predaka, mi doista imamo povijesnu šansu preko noći postati europski hit od države. Europa u malom.
Teško je vjerovati, da današnja Europa, ne bi široko nagradila naše veliko Da novom Dogovoru. I da preko noći svaka zemlja EU ne bi pristala biti dio sveopće obnove i ekonomskog podizanja BH društva.
Izbor je poprilično lagan.
U 2017-oj ćemo birati, želimo li i dalje kopati jame na FTV-u , optuživati jedni druge za ustaštvo, četništvo i komunizam, učiti i naše potomke da analiziraju tko je i koliko kriv, ili ćemo poslušati duboko u sebi glas 100.000 onih koji su poginuli zbog naše gluposti, i kazati, u ime generacija koje dolaze kako je konačno sazrijelo vrijeme da se dogovorimo kao ljudi, da se ne sramotimo više i od BIH napravimo zemlju kakva u EU ne postoji i kakvu EU zaslužuje.
I koja bi po svemu bila jedinstvena zemlja Europe.
Zemlja pravoslavlja, katoličanstva i autentičnog europskog Islama toliko važnog Europi u godinama islamofobije koje joj predstoje.
Islama koji bi mogao biti ključan faktor Nove Europe u njenim građenjima mostova s Bliskim Istokom koji vrije.
Novi Ustav BIH , odavno se nameće sam po sebi.
Radi se o rješenju o kojem se otvoreno piše među mlađim generacijama Bosne i Hercegovine, među intelektualcima koji ne pripadaju političkim elitama, o Ustavu koji niti jedna strana u BIH neće smjeti odbiti, jer bi time ugrozila vlastitu poziciju.
On je tu i pred očima OHR-a i uglednih ambasada, no naravno da ga kriju budući da bi im proglašenjem istog, u našoj zemlji završio mandat. Nigdje kao u BIH oni nisu niti će biti toliko važni. I nigdje neće zarađivati koliko zarađuju tu.
Nad BIH više neće biti intervencionističkih politika kao do sada.
Skupa s tom politikom odlazi i masno plaćeni NGO sektor. Onaj koji sudbinu naroda nikad i nije dijelio. To su oni koji su palili BIH zgrade i prodavali nam maglu kako su oni pravi sinovi Bosne koji se bore protiv nas fašista. Svoje stanove palili nisu. Brkan je recimo palio tuđe, dok je sebi knjižo svoje.
Konačno pred sobom dakle imamo izbor, dogovoriti se, hoćemo li biti do europske obitelji ili ćemo se i dalje nastaviti praviti važni i međusobno se hvatati za vratove.
Panika NGO sektora već je vidljiva. Pišu se Jahorinski vapaji nudi se suradnja šešeljevcima, samo da se žderači belog leba nekako uhljebe, pa makar u zagrljaju onih koji su im klali očeve.
Netko je spominjao Rusiju i Tursku kao problem.
Što bi Turskoj ulazak BIH u EU bio problem kada bi na neki način i sama preko BIH ušla u EU. Ili Rusiji?
Nije li Rusija jedan od jačih zagovornka jake i snažne Europe?
Uostalom ako i sami među sobom ne možemo pronaći dogovor o identitetu bosanstva nije li identitet europejstva identitet na koji svi možemo pristati?
Dobre karte budućnost konačno su iskočile pred nama.
Hoćemo li se sada početi ponašati kao država, ili ćemo pljeskati našim liderima, kada nam kažu da i dalje žele ostati posljednje europsko kmetstvo?
Ima li naša generacija snage biti prva BH generacija koje se ova zemlja i njena pokoljena u budućnosti neće stidjeti?
Poučen dosadašnjim iskustvom teško. No moja je dužnost, da vjerujem u čuda. Nekako je glupo ne vjerovati.
Napomena: Pokušajte ovaj tekst shvatiti kao dobronamjeran tekst za BIH. Naročito vi koji ovo čitate, a koji ste o Poskoku čuli sve najgore. On govori o važnosti da pokušamo nadići sami sebe, u ime onih koji dolaze.
Ako vam je dobro, i ako vašoj djeci želite život kakav živite vi, onda ništa. Ispričavamo se na gnjavaži.Vama je super. Nama kojima nije, dopusit ćete da pokušamo promiijeniti stvar. Uostalom to je naše pravo.
Nek nam je državnička nova 2017-a.