Kad bi moj kolega Feđa pokucao na vrata ureda, ja bih pristojno upitao o kome se radi. A on bi rekao, ušavši: „Što pitaš? Il’ je Vlah il’ Turčin! Nema treće…“ Nisam shvaćao Feđinu vizionarsku repliku, sve do neki dan kad je reis Kavazović okupljenom puku turskom rekao kako neće da Vlah bude gradonačelnik Srebrenice. Jer, ako oni koji nisu reisove nacije jesu Vlasi, onda su drugi garantirano – jamačno – posljedično – Turci. Očit povratak u vrijeme prije par stotina godina može uplašiti ponavljanjem turske okupacije u kojoj bi poturčeni Vlasi upravljali nepoturčenima u ime Turske, tadašnje međunarodne zajednice. Možda bi to bilo i moguće. Barem u prvo vrijeme, dok pravoslavci ne povrate Aja Sofiju i ostale svetinje Carigrada, danas poznatog i kao Istanbul. Sve se nekako brzo odvija, više za takve stvari ne trebaju stoljeća. Deseci Kurda (katkad i stotine) ginu svaki dan, informacije nestaju u američkim filtrima, ali pitanje je mjeseca (ako ne i dana) kada će Kurdi pronaći saveznike u Iranu i Rusiji kao što je Bashar al-Assad pronašao saveznika u Hezbollahu, najobučenijoj i najsofisticiranoj vojsci arapskog svijeta. Alevita kao Bashar je malo u Siriji. Jako malo. Znači da je većina Basharove vojske sastavljena od sunita. Da mi je rečeno nekad da će Hezbollah u savez sa sunitima i alevitima, ne bih mu vjerovao. Ali, takav je rat. Saveznici se nekada pronađu po karakteru, ne po vjeri ili naciji.
Otkrivajući popisne rezultate, ove polupriznate, otvoren je prostor za primjenu islamske deklaracije. Prošlo je vrijeme Alijine knjige „Islam između istoka i zapada“. Tu, u toj knjizi, pisalo je o ponašanju u „vlaškom“ okruženju. Sada kada postoje brojke koje daju za pravo da se, pod pretpostavkom da su svi Bošnjaci vjernici, teoretski je moguće, Bosna i Hercegovina proglasi islamskom državom. Vlasi bi tu bili u statusu dimmija, nemuslimana koji bi svoju poluslobodu plaćali novcem i podređenim položajem u društvu. Izvjesni dimmiji bi se pojavljivali na državnim medijima (baš kao i sada u glasilima begovata) i govorili kako im je super i kako im ništa ne fali u tom suživotu i toleranciji. Svjetskim moćnicima bi to odgovaralo, Bosna i Hercegovina bi tada progovorila jednim glasom i svijet bi najzad mogao u Bosni i Hercegovini imati saveznika kao u Kataru ili Saudijskoj Arabiji. Genijalno. Tada nas onaj Šved Lars-Gunnar Wigemark ne bi morao gledati onako prezrivo, smiješio bi se i rukovao s odanim sljedbenicima novog svjetskog poretka. Inzko ne bi morao spavati na konferencijama, spavao bi kući, u Austriji, ili bi timario svoje konje. Kalif bi sređivao stvari na terenu, ni troglavo predsjedništvo ne bi moralo tražiti „dimmi“ Srbe i Hrvate da predstavljaju sve osim Srba i Hrvata. A Bosna bi najzad bila poslušna i mirna. Europska i svjetska.
Veselin Gatalo l pogled.ba