Da bi se uopće pisalo o tome što se događalo ovih dana u Posušju, prvo ćemo napisati zašto ništa nismo htjeli pisati o tome što se događalo dok je hajka trajala.
Uz sve to ćemo postaviti i niz pitanja, koja si i danas postavljamo, a koja ne vidimo da ih je drugi netko postavio, budući da o svakoj činjenici, koja nam je došla pred oči imamo dvostruka tumačenja.
Ovo je jedan od onih događaja koji su lose/lose situacija za pisati o njoj. Što god da objaviš krivo je. S jedne strane imaš interes javnosti da zna, radi li se o korupciji u školstvu, sudstvu, politici, s druge strane imaš zakon koji štiti privatnost maloljetne djece. Svako dijete u gimnaziji, dok nije punoljetno zaštićeno je tim zakonom.
Koji se ovdje nije poštovao.
Taj zakon je , kako su nam pojasnili ombudsmani, koji će se na kraju uključiti u cijelu priču, iznad je potrebe da se informira javnost i sve ono što može dovesti do narušenog psihičkog zdravlja djeteta ili vršnjačkog nasilja.
Sve dok je to moguće, svaki spor u kojem je izloženo dijete, mora se rješavati interno i kroz sistem, ne na javnoj pozornici ako ta pozornica za posljedicu ima izopćavanje bilo kojeg učenika.
No kako je javni linč, već dva puta učinjen, na štetu jednog broja učenika, o tome je sada kasno pisati. Ta djeca ne da neće ići niti u srednju strukovnu školu u Posušje. Neće uopće više ni živjeti u Posušju. Pravda ulice je time zadovoljena. Tajkun je kažnjen najstrožom kaznom kakvom se kažnjavalo u staroj Sparti. Izopćenjem.
O tome će učenici gimnazije učiti u višim razredima ako u traganju za vrlinama uopće dođu do Sokrata.
Opet izopćenje tajkuna i njegove familije je super za mlade parove u Posušju, jer sad kako smo se dogovorili da ga mrzimo nitko u njega neće kupovati stanove pa će morati sniziti cijenu kvadrata pa ćemo opet kupovati stanove. Yeee.
Prvo definicije nekih osnovnih pojmova bitnih u cijeloj ovoj priči:
Školstvo – prema definiciji sustav obrazovanja djece, ne uči ih samo znanju nego i vrijednostima i vrlinama, međusobnom pomaganju, humanizmu, radišnosti itd.
U stvarnosti školstvo u Hercegovini je otužna mreža škola, izrazito loše kvalitete, sa starim instalacijama i sve novijim i novijim udžbenicima koju dila udžbenička mafija. Protiv nje profesori ne dižu bunt, a da ga dignu učenici, bili bi kažnjeni također najstrožim kaznama. I izopćeni ko u Sparti. To je tabu tema u koju se ne dira. Kvalitet nastave i razinu znanja koju dobijemo od današnje Prosvjete nitko ne nadzire. Znamo samo da se državne mature teško polažu i da se moraju platiti dodatni sati izobrazbe ako ju želimo proći. Naš školski program opet kopija je hrvatskog školskog programa. Pa bi netko morao pojasniti kako smo mi to oglupili zadnjih godina ako smo ranije bili pametni i upisivali najteže fakultete u Zagrebu? Postajemo li društvo sporijih mozgova? Mozgova koji uče zašto je tektonska graba u Čučerju veća od one u Spičkovini a opet ne mogu proći Državnu maturu u Hrvatskoj? S druge strane djeca koja izlaze iz gimnazija u HB (bolji dio BIH) ne znaju pojasniti u kakvoj državi žive, zašto nam uporno nedostaje love i zašto ona odlazi stalno i kojom formulom u Sarajevo, što su Barryevi amandmani i zašto je 5 trećina od 17. Većini djece svemir je njihov grad. Bog je načelnik općine a kanton je država. Njeguje se komunistički mentalitet. Uči se djecu da postoji društveno nadzirana ekonomija. Tako je načelnik općine odgovoran za broj uposlenih. Iseljavanje je tako posljedica politike u Širokom i Mostaru, nikako posljedica općeg odumiranja države kao sistema iz kojeg svaka investicija bježi. I samo lud tu dolazi. I povratnik iz Sirije. Daytonski sistem, profesori politologije ne uspijevaju im pojasniti. Pitanje je znaju li ga i oni sami.
Netko je napisao, ako želiš uništiti jedno društvo uništi mu prosvjetu. Mi smo to sami uradili, fala neprijatelji ne trebate nam. Našim neprijateljima nismo ni za poštenog protivnika. Oni hoće da nas nema, a mi sve činimo da to uradimo prije njih. I tako ih zajebemo. I ide nam, o da.
Profesori u školstvu – po definiciji su to znanjem potkovani ljudi, vlasnici finih, nekupljenih diploma u Mostaru, nepristrani na boju kože, naciju, vjeru, porijeklo djeteta, materijalno stanje njegovih roditelja i političku pripadnost istih. Profesor u školstvu je primarno čovjek koji obrazuje i uči vrijednostima. Pred učenicima ne lakira nokte, ne govori “ajde bognja ti”, ne češe se po jajima, niti se spušta na nivo učenika, niti na ulici a niti u učionicama jer štiti dignitet profesorske struke. Nije populist, gospodin je, ne dodvorava se masama i ima svoje ja.
Profesori su u provincijama izrazito važni ljudi jer štite provinciju od utapanja u kasabu. Daju joj šansu da preraste u gradić. Oni bi u pravili trebali biti cijenjeno gospodstvo. Morali bi poštivati svoj poziv i nositi se s njim da bi stekli strahopoštovanje društva i u njemu sijali vrijednosti koje im sam poziv nalaže. Oni su uzori. Oni detektiraju nadprosječnost i daju joj šansu da izraste. Prosječnosti pomažu da se ne utapa. Ljudi u prosvjeti rade izrazito stresan i iscrpljujući posao jer su istovremeno i edukatori i odgajatelji i pedagozi i psiholozi. Nije za svakog taj posao. Neki s vremenom puknu. Neki otvore frizerske salone. Neki kladionice. Neki teretane. Neki jednostavno nestanu.
U stvarnosti opet, za razliku od definicije profesorluka, ima tu svega pa i takvih, no na žalost, ta vrsta je u izumiranju. Sve veći je broj profesora koji se nastoje dodvoriti učenicima. I plebsu. Turbo folk profesori. Utapaju se u prosječnost. Svakom biti mio znači nužno odustati od načela.
Ukratko, uslijed hipokrizije u školstvu, padu kvalitete prosvjete i iseljavanjem sive mase zavladali su mediokriteti i u samim gimnazijama. Danas učenike ocjenjuje dosta prosvjetnih radnika koji su se jedva provukli kroz gimnazije. O tome recimo polemike nema. Uz sav, recimo teretan posao koji čine, povlašteni su dio društva. Nemaju gazdu nad glavom, imaju solidna primanja, i slobodna ljeta. Nisu to plaće za zavidjeti, no uvjeti rada svakako su im bolji nego u jednoj uglednoj Violeti. Ne znamo za prosvjetnog radnika koji je ostavio taj posao i otišao u privatnika. Na veću plaću.
Ministrica – predstavlja dio izvršne vlasti kantona/županije. Ima skoro pa zadnju riječ u školstvu. Iznad nje je samo sud i prosvjetni fratar, on je opet kulturni ataše onozemne transcedentalne vlasti no na županijskoj plaći. Ministrica ima obično mrk pogled. Nekad ima i brk. Može smijeniti ravnatelja i svakog profesora. Može narediti da se na nekoj školi fasada ofarba u crveno ako želi. Može skinuti i samog Franju Tuđmana iz učionica. Navodno i Aliju. Za Tita nismo sigurni. Može i grbove maknuti ako želi. Viđate je po restoranima sa uglednim delegacijama iz Španjolske i Litve ali i na otvorenju sportskih dvorana đe miješa malter i lovi selfije. U pravilu bi to trebala biti osoba izrazitih menadžerskih sposobnosti ali sa poznavanjem pedagoške struke. Ministrica može ukinuti vjeronauk i matematiku u školi. Čak i Darwinovu teoriju evolucije ako se zbog turskih sapunica zaljubi u Erdogana.
Prosvjetni županijski inspektor – brine se da školstvo funkcionira kvalitetno i u skladu s usvojenim Pravilnikom o školstvu. To mora biti karakterna i jaka osoba. Autoritet. Netko kog se prosvječan prosvjetnik boji. Nije dobro da ti inspekcija dolazi u školu. Inspektor lupa penale školama koje imaju više od 3 kontrolna tjedno. Može poništiti ocjene ako mu je ćeif, može lupati disciplinske kazne. Može zabraniti zapošljavanje pojedinog kadra u školstvu ako otkrije da je taj u mladosti imao ispade u parkovima s djecom. Recimo ono s kaputom. Problem kod naše prosvjetne Inspektorice je što je prekarakterna. Crni pojas. Peti dan. Ne voli kad ju se hoće pomnožiti s nulom i takve ne voli. Ne vole ni mnogi nju. Al da zna stati na žulj, kako vidimo zna.
Roditelj – osoba koja je pravni zastupnik djeteta. Emotivno neuračunljiv kad je njegovo dijete u pitanju. Ako je narcisoidni perfekcionist i ego manijak, takav plače kad mu dijete ima zaključenu jednu četvorku, čupa kosu, grize nokte, šalje ljubavne sms poruke profesorici koja se to usudila. Roditelj je i onaj koji smatra da njegov sin treba u gimnaziji dolaziti u novom BMW-u. Ima roditelja koji i ne znaju koji im je razred dijete. Niti tko im je razrednik. On čeka malog kad će iz škole jer mu je lijeno ustat se po pivu a igra Arsenal. To su najbolji roditelji na svijetu. Jer se njihova djeca rasterećeno školuju. Roditelji postaju manijaci i kad im dijete pada godinu ili na popravni. Ne spavaju. Gutaju lexaurine. Kupuju selfhelp literaturu. Šetaju jutri s lavorom na uzici misleći da je to ćuko. Imaju lakše prometne u to vrijeme i u svakom slučaju predstavljaju opasnost za društvo sve do zaključivanja ocjena. Posle toga ide period suočavanja sa nastalom situacijom. Neki tu staju, neki idu dalje. Pišu žalbe Inspekciji, ministarstvima itd. Zavisno koliko vole svoje dijete i koliko im je stalo.
Generacija – Prema definiciji skup učenika iz raznih društvenih klasa u jednom razredu. Generacija se međusobno pomaže, štiti i voli. Neki međusobno briju, neki skupa puše travu, neki su na rakiji, neki petinguju i uče jedni druge šta njihovo tijelo sve može, neki se čak i seksaju no za sada se radi samo o insinuacijama, a javnost će biti pravodobno informirana. Čekamo statističke podatke o porastu prodaje kondoma iz Ataka. Jer javnost ima pravo znati sve.
U praksi generacija može biti i iskorištena protiv tebe ako je laka za manipulirati i ako se pojavi manipulator. Djeca koja trpe gnjev generacije imaju cjeloživotne posljedice. Osjećaj otuđenosti, socijalne fobije. To nije dobro. Ako takvi postanu kasnije prosvjetari jebali ste ježa. Taj kad se krene osvećivati nitko ne prolazi. Prosvjeta je plaćena da sve takve oblike vršnjačkog nasilja, psihičkog ili fizičkog, unutar jedne generacije, zaustavi. Prosvjeta koja to nije u stanju, ne bi smjela biti prosvjeta. Prosvjeta koja potiče pripadnike generacije na vršnjačko nasilje morala bi prestati biti dio javne službe. I zaposliti se negdje u nekom gateru. Ima u nas tih lovačkih društava koji bi platili huškanje njemačkih lovnih terijera.
Manipulator – Siva eminancija koja voli upravljati učeničkim nedozrelim masama. I voli imati utjecaj na tuđe sudbine. Ona stoji iza i whatsappom nadzire prosvjed. I odlične učenike koji na TV kažu kako “protestvuju”. Stara hrvatska riječ. Manipulator broji kog nije bilo i zove ga da se pojavi. Siva eminencija uvijek nastupa zabrinutog čela. S borama. U pravilu se predstavlja kao žrtva. Siva eminencija ne radi ništa iz hira. Za sve što čini ima svoj vlastiti interes koji se otkrije tek nakon nekoliko mjeseci u budućnosti.
Mediji – lovci na atraktivne vijesti. U pravilu ih ne zanima ništa nego broj pregleda. Nevažno je pri tome hoće li biti prekršeni gore spomenuti zakoni i hoće li neka djeca biti na tabletama i u suicidalnim stanjima. Prosvjedi su im za prste lizat. Dnevni doseg objava kod masovnih prosvjeda skače nevjerojatnih 300%. Zarada od GoogleAdsa je troduplo veća. Svi žele vidjeti kako su ispali na prosvjedima, kako pred kamerom. Kasnije se dogovaraju što sutra obući na prosvjed itd. Ne moš na TV issati dva puta u istoj majici. Moja ti.
FTV – Objektivna TV kuća, iz Sarajeva, u privatnom vlasništvu nekoliko obitelji s Poljina i jedne iz Sandžaka i jedne iz posuških Vinjana. Obožavaju vijesti o iseljavanju iz Livna i Posušja. Nemaju teletekst na hrvatskom. Hrvatski lideri su im kriminalci. HDZ je režim. SDA nije režim. SDP nije režim. Sve što podgrijava teoriju revolucije, boljševizma i novog vala u Hercegovini FTV podržava. Ako misliš kao FTV sutra radiš na FTV. Ako ne misliš kao FTV sutra ćeš biti na FTV. No kao meta. Na koju će se pucati. Jer to nije TV kuća. To je bunker. U kojem rade snajperisti. Koje u šali zovemo novinarima.
Spontani prosvjedi – Ustanci određenih struktura protiv nepravde. Zadnjih godina spontani prosvjedi u BIH bili su skup organiziranih i nadziranih NGO terevenki čiji je radni naziv bio “bosansko proljeće” iako su se događali u posve drugom godišnjem dobu. A i u Hercegovini. Pa nije jasno zašto bosansko. I zašto proljeće.
Personalna netrpeljivost – Vrlo čest stvarni uzrok raznih društvenih procesa. Srž može imati u pripadnosti raznim političkim opcijama. Može i u nekim glupostima, recimo uvredama iz mladosti. A ne mora uzrok imati ni u čemu. Jednostavno se neke osobe ne trpe i vode svoje okršaje na ovakvim događajima, odmjerajući time snage. Narod zbunjeno gleda i ne kuži u čemu je fora, misleći da se te osobe bore za načela a one se samo dobro zajebaju. Takve osobe se spletom okolnosti nađu na nekim društvenim pozicijama, al ne mogu jedna drugoj oprostiti što je ova ovoj skupila tipa u mladosti, ili što je rekla njenom čovjeku to, to i to ili što jednostavno ima ružnu trajnu. Sukob oko ocjenjivanja tek je prilika da se ona jedna, drugoj, naimenuje majke.
Personalna netrpeljivost jednako je prisutna među muškarcima kako i među ženama. No personalna netrpeljivost među ženama stostruko je jača i ne može se obuzdati. Iznad je svake logike. Spada u patološka stanja uma kada žena vođena tim nagonom naprosto lomi sve pred sobom. Cilj, uništenje onog drugog, pri tome ne bira sredstva.
Tihomir Bradvica -Nezaobilazan junak iz vaše i naše mladosti. Čovjek koji je preživio teroristički napad bombom u dvorištu. Voli uzgajati mačke. Smiješan i dobar čovjek u vječnoj potrazi za Zlatnim prstenom. Čovjek koji također mrzi Inspektoricu za školstvo, jer mu nije odobrila posao u nekoj strukovnoj školi u Ljubuškom. Ne spava od kada su počeli plenumi u Pošššju.
Jediničari – Djeca koja su ocjenjena s puno jedinica. Dijele se u tri skupine. Prvi koji su imali jednu ili dvije jedinice i sada idu na popravni. Ni krivi ni dužni uvučeni su ovu priču. Drugi su oni kojima je broj jedinica sa 3 i više, čak i 7 smanjen na dvije pa su završili na popravnom i dana im je šansa. Njih zovemo dobri jediničari, i oni su nam super i dragi su nam i djeca su sirotinje. I nema tu djece bogatih. Tako smo se dogovorili. Treći su oni kojima je broj jedinica smanjen na 3 ili je ostao veći te su oboreni. Njih mrzimo i oni su djeca bogataša bliskih režimu. Dogovorili smo se da su im roditelji bogati i da su lopovi. Ovi drugi jediničari koji su se provukli, imaju jače lobiste roditelje. Ovi treći slabije. Džaba im što su bogati. Roditelj im je omražen unutar Prosvjete i može se on mučit al džaba mu.
E sad da su oboreni djeca sirotinje, a da je djetetu tajkuna omogućen popravni ispit što mislite kako bi išla cijela ova priča? Jer nije nam jasno ako je netko blizak režimu, a režim upošljava u škole, kako su režimski profesori oborili režimsko dijete? Nešto tu ne štima. S logikom recimo.
Tribalizam (prema lat.), u sociologiji, društv. organizacija plemenskog tipa, koja se u primitivnim društvima očituje ponajprije kroz plemenski način života, u plemenskim skupinama. U modernoj politici, tribalizam je djelovanje skupina koje djeluju kao da jesu (ili doista jesu) povezane plemenskim i interesnim vezama, solidarnost ljudi iz istoga kraja, kvarta, koji dijele iste vrijednosti, ideologije i vjerovanja. Nazadna ideologija koja se opire društvenim promjenama i progresu. Ideologija povezanosti krvlju, ideologijom, tlom, ksenofobična prema drugim skupinama.
Fina gracka raja – Raja slaba na čaršijski tribalizam. Šćeri i sinovi raje iz Čaršije. Dobro razmješteni u onom sistemu. Oženjeni među sobom. Za sada bez incesta. Valjda. Iako se danas štrokaju pred oltarima i dalje prešutno njeguju urbani fašizam a nostalgiju za bivšim sistemom suptilno proturaju kao nešto napredno i subverzivno. Rezultat toga je da ćete danas u Posušju sresti mlado gimnazijsko čeljade cca 2001. godište koje će vam nakon “protestvovanja” smjelo ustvrditi kako je ona bolje živjela u Jugoslaviji. Premda je rođena u drugom stoljeću. Fina gracka raja misli da je Šarlo Akrobata vrh u glazbi i da posle toga nema više glazbe. Umrežavaju se i pozicijski. Mrze Rakićane. Virane vole jer je Vir dao puno komunista. Zna se tko je naš a tko će vazda biti njihov. Imaju potporu i obavještajne zajednice iz RajvoSa. Ovi sa sela dobri su im dok su mutavi, slušaju i ne pitaju se. Oni su korisni korov. Smatraju da pozicije moći trajno pripadaju njima. Korijen ove narcisoidnosti leži u 60-im godinama u Posušju i doseljenju sestara Zorić u Vir, ideologiji Tune Ramljaka i svašta nešto, no za to bi trebao nešto podulji tekst o povijesti komunističkih ćelija u Posušju i njihovom današnjem djelovanju.
Provincijalizam odnosno parohializam je stanje uma, gdje osoba(osobe) usredočuje na pojedinačne male dijelove nekog predmeta debate umjesto da razmotri taj predmet u kontektsu nečeg širega. Općenito, provincijalizam se bavi nečim ali u užem smislu. Suprotni pojam od provincijalizma jest univerzalizam, odnosno svjetski.
Boljševici (ili maksimalisti) bili su organizacija profesionalnih revolucionara koje je utemeljio Vladimir Lenjin. Jedna od osnovnih odlika boljševizma je prijezir prema imetku. Bogataš/buržuj je lopov dok se ne dokaže suprotno. Boljševici nikada neće prihvatiti osnovni princip kapitalizma. Da manje obrazovan čovjek, u kapitalizmu, može imati daleko više kapitala, i novca, nego školovan čovjek. Ako nekog prezirete jer je bogatiji od vas, u suštini ste u duši boljševik. Propast boljševizma upravo leži u činjenici da su nakon revolucije, zasjeli na poluge moći s kojih su se počeli bogatiti. Na račun “proleterijata”. Radnika i sirotinje. U nas su prvi dobijali stanove, pozamašne stanove, prvi su imali videorekordere, robu izvana i vikendice u Neumu. Seksualni bračni život bio im je iznad prosjeka radničke klase jer je moć značila više ljubavnica. Ružan partijski boljševik godišnje bi smotao više riba nego najljepši posuški proleter. I bijaše rahatluk. I mir.
Linč ili linčovanje (iz engleskog lynching) doslovno označava samovoljno protuzakonito izvršavanje ubojstva nad stvarnim ili navodnim prekršiteljem zakona ili nepoželjne osobe bez prethodnog suđenja ili sudskog postupka. U novije vrijeme javni linč, fraza je koja se koristi u slučajevima gdje grupe ljudi izvršavaju presudu, osudu , i izopćavanje neke osobe, bez prethodnog suda i dokaza. Osobi se na čelo stavi neki nepoćudni znak, putem socijalnih mreža npr. a potom joj bude presuđenom općim pozivom na opći društveni prijezir. Ta vrsta ubojstva smatra se težim nego stvarno ubojstvo. Godine oporavka spore su i duge. Nekad se osoba nikada ne oporavi. Ubojica, manipulator iz naše priče, se nakon ubojstva pravi ludo nevin. Prvi će obići žrtvu kući. Podrijetlo naziva lynching nije razjašnjeno. Ovisno o izvoru, postoje razna objašnjenja.
Tijek događaja bez kojeg se ne može razmatrati priča:
1.U Posušju učenici idu u školu. Dolazi kraj godine. Zaključuju se ocjene.
2.Jedan dio učenika koji su imali više od 3 jedinice biva sveden na manje od tri. Šalju se na popravni. Drugi dio učenika se obara. Ukupno njih 6.
4.Roditelji oborenih učenika traže komisijska ispitivanja. Tj jedan od njih. (G.Rezo.)
5.Gimnazija odbija zahtjev za komisijskim ispitivanjima.
6.Roditelji šalju žalbu na prosvjetnu Inspekciju. (Roditelj G.Vila)
7.Prosvjetna inspektorica poništava zaključene ocjene rješenjem u kojem navodi da nisu zaključene sukladno Pravilniku. Navodno je trebalo biti više ocjena i navodno nije smjelo tijekom ocjenjivanja biti više od 3 kontrolna rada tjedno.
8.Gimnazija odašilje pismo u javnost u kojem tvrde da su izloženi neviđenim pritiscima pojedinih roditelja i nelegalnom radu Inspektorice (Nada Đerek). Mediji objavljuju ime roditelja (J.Duspara) kojeg nazivaju “lokalnim moćnikom”. Kreće linč na socijalnim mrežama nad njim i njegovom kćerkom a potom i nad drugim učenicima.
9.Gimnazija šalje žalbu na odluku Inspekcije Ministrici. Ministrica usvaja žalbu Gimnazije, odbija rješenje Inspektorice Đerek i obara učenike. (Ovdje pada ona teza “lokalni moćnik blizak vlastima kupio ministricu”)
10. Roditelji šalju dopis sudu. Sud poziva Inspektoricu i Gimnaziju na očitovanje u sporu.
11. Inspektorica Đerek dostavlja svoje očitovanje, Gimnazija međutim ne dostavlja odgovor sudu na stav Inspektorice. Sud presuđuje u korist djece, potvrđuje stav Inspektorice Đerek.
12.U Posušju kreće nova školska godina. Oboreni učenici odlukom suda upisuju drugi strukovne. Učenici koji su oboreni na popravni idu na popravni.
13.Dojučerašnja generacija protestira na ulici zašto im dojučerašnji kolege nisu oboreni. Solidarnost na djelu. Tvrde da je nepravda učinjena prema onima koji idu na popravni. Primjetimo zanimljiv logički prevrat. Sada su oni kojima su jedinice s 5 i više skinute na dvije oštećeni i žrtve, i “dobri” učenici se bore za njih. Jer su u nepravednoj poziciji u odnosu na ove kojima nisu skinite jedinice ali su im poništene ocjene. Solidarnost 2 na djelu.
14.Dolaze TV kamere. Neke učenice pred kamerama govore da “protestvuju” zbog moćnika koji želi zavladati “gradom, županijom pa čak i državom”! Postaje jasno da je centralna figura priče oko koje se gradi cijela masovna histerija i kojom se plaši djecu taj loko moćnik. To je taj boljševički metod dizanja raje na giljotinu i podizanje kulture vješala. Jer ako je učenicima u gimnaziji stalo do tog da se vrednuje znanje, i ako je to princip, jednako su trebali ustati i protiv onih jediničara koji su pušteni na popravni, nakon više od tri jedinice kao što su stali protiv jediničarke kćerke tajkuna.
15.Eto ti potom i politike. HRS poziva ministricu da da ostavku. Ne kuže da je ministrica već ranije potpisala obaranje učenika. Potom se oglasio i HDZ90. Njima su se svi slajali u komentarima kazavši da šute i da su oni krivi za ovakvo stanje u školstvu. I da su oni i stvorili lokalnog moćnika koji “hoće da vlada državom”. Pa se 90 ušutio.
16. Traje prosvjed. Jedni učenici tvrde da su na prosvjed došli “da protestvuju” samostalno. Drugi tvrde da su ih neki profesori zvali na prosvjed, i zašto nisu na prosvjedu i da nisu htjeli ić prosvjedovati. Neke od učenica koje su dale izjave u kameru, ispričavaju se kasnije djeci koja su predmet linča u sms porukama s riječima da im je bilo rečeno što da kažu u kameru i da one ne misle tako i da im je krivo. (podaci poznati redakciji, poruke u posjedu redakcije)
17.Vijeće roditelja staje uz profesore. Profesori u Gimnaziji predstavljaju se cijelo vrijeme kao jedno istomisleće tkivo. Iako nisu. Vijeće roditelja predstavlja se kao jednomisleće tkivo. Iako nije. Glasniji vode igru.
I sada navodimo pitanja koja se nameću sama po sebi:
- Ako su svi učenici pred zakonom isti, zašto su nekima spuštene jedinice s 5, 6,7, 9 na manje od tri a drugima nisu? Koji su bili kriteriji?
- Je li kod dokidanja jedinica, pojedinim učenicima, kod profesora , kriterij bio i stupanj omraženosti pojedinog roditelja? Njegova klasna pripadnost? Ako jest zašto jest, ako nije što je točno bio kriterij?
- Jesu li svi učenici u gimnaziji po pitanju šanse pred Prosvjetom isti?
- Ako su roditelji vršili pritisak na profesore, zašto se to nije prijavilo Inspekciji pa čak i policiji ako su prelazili mjeru umjesto davanja cijele priče u javnost uz teoriju zavjere, čime je pušten okidač za javni linč i poziv na vršnjačko nasilje?
- Zašto sindikat školstva optužuje Ministricu za pristranost u ovom slučaju ako je i ona stala na stranu profesora iz Gimnazije i oborila odluku Inspekcije?
- Tko piše priopćenja sindikata školstva? Trebaju li barem sindikati školstva imati pismena priopćenja i priopćenja na nekakvoj intelektualnoj razini? Ako sindikati školstva nemaju pismena priopćenja kako će odgojiti pismene generacije učenika?
- Zašto se sutkinju optužuje da je kupljena tijekom procesa? Postoje li dokazi za to? Možemo li znati je li kupljena ili nije? Radi se naime o ozbiljnoj kleveti suda. I jačanju vjere u narodu da je apsolutno sve podložno novcu. Podsjećamo da je ista sutkinja osudila do sada poprilično krupne financijske ribe. Pa i po cijenu prijetnje. Kleveta suda Gimnaziju može koštati ozbiljne pare. Te pare opet mi moramo platiti? Ili tko?
- Zašto Gimnazija nije dostavila odgovor na poziv suda tijekom procesa, a nije joj lijeno pisati priopćenja za javnost? Zašto roditelji ne znaju da je Gimnazija odbila ili propustila dostaviti sudu svoje mišljenje i na taj način pustila da Inspektorica dobije spor? Je li razlog što bi time show stao? Trebao joj je nastavak rata s Inspektoricom? I prosvjed? Ili je netko u Gimnaziji korumpiran i plaćen da ne pošalje odgovor? Tko?
- Jesu li prosvjedi učenika bili samoinicijativni ili nisu? Zašto su neke profesorice pozivale učenike da se pojave na prosvjedu? Ako nisu, molimo ih da nam napišu da nisu. Evo mi znamo da jesu. I koje jesu. Ako objavimo imena hoćete li i nad nama napraviti javni linč? I napisati da smo i mi kupljeni?
- Postoji li mimo borbe protiv korupcije u ovom slučaju u pozadini, borba dvaju, čak i triju klanova , pri čemu su “lokalni moćnik i djeca” iskorišteni tek samo kao lopta za udaranje? Vidimo da se fokus prepucavanja prebacuje na politički nivo, pa čisto pitamo? Postoji li ? Ili ne? Igrate li se s javnosti radi nekih posve trećih ciljeva i odnosa?
- Tko iz Gimnazije će preuzeti odgovornost za narušeno, možda trajno narušeno psihičko zdravlje više učenika, toliki utjecaj na sudbine i njihovo konačno preseljenje iz Posušja? Jer nakon ovog nemaju minimalne uvjete da nastave živjeti u Posušju. “Ubijeni su”. Pozivalo se na princip šume, ubilo se drvo. Provincijalizam. Prosvjeta ne bi smjela širiti te vrijednosti.
- Tko u županiji nadzire rad profesora, ne samo pedagoški nego i kvalitativni?
- Je li točno da je jedna profesorica, jednoj učenici koja je nakon obaranja kazala “ubit ću se i brisnula u plač” odgovorila sa “Hoćeš li da ti pomognem pridržati stolicu?” i pokazala na prozor. Možemo li znati ime te profesorice da joj svoju djecu ne dajemo u ruke? Zašto taj podatak Gimnazija krije? Je li ta profesorica poslana na disciplinsku komisiju?
- Kako ćete nas uvjeriti da ova priča nema veze s politikom i izborima 2018. preko leđa ne djece i učenika, nego cijelih životnih sudbina i da ste samo vi draga prosvjeto, u ovoj priči nevini? Naime, kako je prokleto odvratna moć, ali i odgovornost, odlučiti hoće li i tko će točno ponavljati godinu il neće, još je odvratnije prokletstvo nositi na duši, da si bio netko, tko je iz jako odgovorne pozicije koja mu je dana na raspolaganje ipak psima dao da kidaju meso? Dječije meso. A tu nije dijete samo lokalnog tajkuna. Premda bi za prosvjetu moralo to biti isto dijete kao i svako drugo. No eto na osnovu općeg kolektivnog sindikalnog ugovora dobre i drage prosvjete s plebsom iliti narodom, dogovorili smo se da to meso jest dopustivo za kidanje. Meso koje se oporaviti nikada neće. Sve u skladu s Novim Zavjetom i naukom Fra Grge Martića. Pardon. Fra Edwarda Kardelja.
Za kraj jedna digresija. I namjerno skretanje ka teoriji boljševizma. Pošto se ovdje cijelo vrijeme provlači teza “taj čovjek je tajkun, dršte lopova” nekako nam se teško odreći ovakvog kraja teksta. Jer nekako nas nenormalno ova retorika podsjeća na događanja u Hercegovini ranih 40-ih.
Milovan Đilas, piše tako , o počecima NOB borbe u Hercegovini. Tako su boljševici, 1941-e godine znali streljati Hercegovce kod kojih bi zatekli po 15 koza ili po 4 ili više krava. Smatrali su ih buržujima, krupnim kapitalcima i ljudskim otpadom. Pored njih streljali bi im i koze i krave. Ostavili bi udovicu s jednom kravom i dvije koze. I to je bila dopustiva mjera imetka.
Kasnije su plesali kolo. Oko naslaganih tijela. I pili rakiju. U kolu su plesati s partizanima morale su i tek nastale udovice. Gledati u leševe svojih muževa. Pojedine mlade partizanke, oštrile bi se tako, da bi morale pucati u tijelo koje bi zamigalo.
Tako je počela NOB borba u Hercegovini. Borba čiji je sin bio i Edvard Kardelj. I drug Tito. Također boljševik.
Al recimo da ni Kardelj, ni drug Tito, niti njihov boljševički duh, duh raje koja je iznad, i duh raje koja će sama odrediti ko je lopov, ko je kupljen a tko nije, pa presuditi i sudu, streljati kog poželi i kad poželi, kamerom, perom, TV prilogom više ne stanuje u SŠC Edvard Kardelj. I da je to samo tek fina gracka raja koja se malo zajebavala.
Tj. nadajmo se da je tako. Jer ako nije tako, možda je vrijeme da se kupi rakija, i da postavimo vješala pred gimnazijom. I da Đilasov duh, ponovno, baš kao nekad, kad se u toj Gimnaziji znalo ko je vlast i tko se pita, a ko će biti pitan, lijepo zaživi u našem slatkom graditju. Zašto stajati kad smo ovako fino počeli?
Boljšoj!
Napomena: Edvard Kardelj bio je naziv SŠC u Posušju, u doba komunizma dok su u toj školi masovno kršena ljudska prava učenika, pa čak i fizičkim nasiljem nad vjerskim slobodama. Linč nad učenicima, i javno prokazivanje, ili čin poniženja provodili su direktno pojedini profesori. “U ime naroda”. Na žalost, kvalitet izobrazbe tada i kvalitet prenešenog znanja bio je daleko kvalitetniji nego danas, ukoliko se izuzmu ideološke zablude pojedinih predmeta koje su nasilno nametane.