Aleksandar Tijanić, koji je prije nekoliko dana umro u Beogradu pred ulazom u zgradu u kojoj je živio, dao je prije dvije godine intervju beogradskom tjedniku NIN, ali je zaželio da bude objavljen tek nakon njegove smrti pa se u srpskim novinarskim krugovima doživljava kao Tijanićeva novinarska oporuka. Poštujući njegovu želju, beogradski tjednik u kojem je Tijanić i započeo novinarsku karijeru objavljuje u svom najnovijem broju cijeli intervju na tri stranice, a gotovo svi važniji mediji u Srbiji, na svojim web-stranicama prenose dijelove tog, kako ga nazivaju, oporuka-intervjua.
Tijanić je prije dvije godine rekao kako ne bi volio da ga srpsko novinarstvo uopće pamti.
– Volio bih ostaviti dvije ili tri knjige svojih tekstova, i da samo studenti novinarstva, kada hoće vidjeti kakav je luđak bio Tijanić, uzmu i pročitaju nekoliko tekstova – rekao je tada Tijanić dodajući kako zadnjih dvanaest godina njegova rada “nije novinarstvo već borba za glavu”.
– Ja duboko prezirem profesiju kojom se bavim, kao i sebe. Novinarstvo, to je sloj robova. Ne znam ni sam što tražim gotovo četiri desetljeća u novinarstvu. Kada sve zbrojim, napisao sam tisuće tekstova, ali samo je desetak onih koji mogu izraziti ono što mislim da sam ja. Samo desetak – rekao je Tijanić NIN-u prije dvije godine. Priznao je kako se pravio važan (uporabio je izraz k……se) kako ljudi ne bi vidjeli njegov strah.
– I da me zbog tog kukavičluka ne preziru. Zato se pravim hrabar u situacijama koje su luđačke. Popis mojih neprijatelja je – tko je tko u Srbiji od najmoćnijih ljudi. Kako bih preživio te neprijatelje, ja sam morao biti zvonar Bogorodičine crkve: ružan, grbav, nikakav. Ali zvoniti vrlo jako i daleko – rekao je Tijanić i dao ocjenu pitanja Kosova gdje je rođen, koja se sigurno neće svidjeti mnogima od onih kako kaže “tko je tko u Srbiji”.
– Moj je stav da Kosovo treba prodati. Nemamo mi snage fizički ga zadržati. Mi smo bivši hegemoni Balkana – rekao je Tijanić prije dvije godine.
wpDiscuz