Published On: Wed, Apr 19th, 2017

Sve laži Ante Pejčinovića o ulozi HVO-a i Slobodana Praljka u padu Vareša

Slobodan Praljak jedna je od rijetkih osoba na čijem imenu su različiti lešinari pokušali nakon rata skupiti bodove. Bilo je tu lijevih i desnih, onih s centra i obojanih svakakvim bojama. I svi su ga nekako pokušavali uvući u nekakav mulj kojem on nikada nije pripadao.

Na stranu njegov intelekt, njegovo zavidno obrazovanje i moral koji posjeduje, taj čovjek je utjelovljenje svih onih vrlina koje se pripisuju mitskim herojima.Ipak, on nije mit i on je stvaran, moglo bi se reći statistička greška, jer se jednom u nekoliko stotina godina dogodi da mali narodi izrode tako velike ljude. Lako je amerikancima izroditi Pattona, francuzima De Gaulla ili britancima Churchila. Ipak se Praljak razlikuje od svih njih jer o njemu povijest još nije rekla svoje. Vjerojatno ćemo tek za nekoliko desetljeća spoznati kakav velikan je hodao među nama.

On je pak više od jednog desetljeća zatočen, žrtvujući svoje godine iako je već duboko zagazio u drugo poluvrijeme života. Svi koji su ikada sjeli na optuženičku klubu Haaga su na jednoj strani, a on na drugoj. Godinama već gledamo koja je razlika između političara, slučajnog časnika  i istinskog ratnika. I za sve to vrijeme dok on vodi bitku stoljeća, skidajući lažno nametnutu krivnju cijelog naroda i ideje s kojom je krenuo u rat, na njegovom imenu se lome koplja,  različiti groteskni čovječuljci optužuju ga za kojekakve stvari na koje on osobno ne može odgovoriti ali mogu u ime njega svi koji se malo potrude pregledati dokumente koje je javnosti dao na raspolaganje.

_____piše: A.Kunth l Poskok.info

Jedan od takvih je Anto Pejčinović iz Vareša koji je  bio predsjednik inicijativnog odbora HDZ-a u Varešu, a kasnije i predsjednik HVO-a Vareš. Manipulacije njegovim tekstom „Istina o Varešu“ su naširoko raširene, nerijetko prikazivane kao ekskluziva, a general Praljak posjedovao je taj dokument već više od deset godina i objavljen je na njegovoj stranici, s mnoštvom drugih dokumenata o ratu u Varešu. Iz toga je vidljivo da nije imao što skrivati. Pa krenimo redom.

„ Zatvaranjem komunikacija zbog sukoba sa muslimanima Viteza, Busovače, Mostara i dr. Vareš je došao u jako tešku situaciju. U posljednjem konvoju koji je iz Hercegovine prošao kroz srednju Bosnu (u organizaciji tuzlanske regije HVO Soli) bilo je i oko 20 vareških kamiona. Nažalost, oni su opljačkani od Hrvata Viteza i Travnika, oduzeti su nam dvije cisterne pune nafte, luksuzno vozilo ‘Audi’, vlasništvo Rudnika i Željezare Vareš, mnogo medicinske opreme, lijekova, toki voki stanica itd. Sve su to naši ljudi iz inozemstva poklonili HVO-u Vareša. Ipak smo bili sretni što niko od vozača i putnika iz tog konvoja nije nastradao. Opet podvlačim, to su nam nažalost uradili Hrvati Lašvanske regije, dok nam na muslimanskom prostoru nije ništa otuđeno.“

U vrijeme kada je konvoj opljačkan, Pejčinović spominje druge antagoiniste ovog događaja. Naime, u službenom ( i potpisanom) pismu piše Tihomiru Blaškiću.

Pejčinović, 26. 02. 1993.

Osim toga, poznato je da su dva konvoja humanitarne pomoći Varešu opljačkana od strane Bošnjaka, koji su u dva navrata kao blokadni živi štit koristili oko 300 žena i djece da bi zaustavili kolonu i opljačkali kamione.

„Glavni stožer HVO u Mostaru na čijem se čelu tada nalazio general [Slobodan] Praljak, nije pridavao nikakav značaj Hrvatima Vareša. Čak mi je general Praljak u siječnju 1993. u Mostaru pred Brunom Stojićem rekao: “Vareš je muslimanski, s tim se morate pomiriti.“ Znači već tada smo bili praktično izdani. Pitam se kakav je obraz i čast tog čovjeka, koji nas je nakon pada Vareša nazvao kukavicama, a dobro zna da je on za sve jedan od glavnih krivaca.“

Ovakve izjave ne mogu se smatrati ozbiljnima, obzirom na to da je dobro poznat video u kojem Slobodan Praljak nakon blokade humanitane pomoći u Čitluku viče s transportera „Ovo mora proći kako bih nahranio Hrvate u Varešu.“. To vjerojatno ne bi govorio netko tko je te ljude osudio unaprijed na propast niti bi se trudio okrenuti veliki broj Hrvata protiv sebe u jeku ratnih sukoba. Osim toga, za ovako veliku tvrdnju, morao bi postojati barem nekakav dokaz osim riječi autora za kojega se već utvrdilo kako je u svom pismu lagao o mnogim stvarima.

 

„Odgovorno tvrdim, a to se može i provjeriti, da u svim našim radnjama nije bilo nikakvog šverca i profiterstva, da se sve odvijalo preko određenih institucija u sistemu vlasti i da su korist od takve naše politike imali svi građani Vareša. HVO Vareša isplaćuje iz općinskog proračuna sve osobne dohotke za vojsku, policiju, zdravstvo, školstvo, a zadnjih mjeseci i mirovine, po 30 DM za oko 3.000 umirovljenika, bez obzira na nacionalnu pripadnost.“

Suprotno ovome što Pejčinović govori, radni dokumenti pokazuju nešto drugačije događaje.

HVopejčinović

Istraga HVO-a protiv Ante Pječinovića

 

hvopejčinović2

Drugi dio dokumenta istrage

Gore prikazani dokument je izvješće obavještajne službe HVO-a o radnjama koje je poduzimao Anto Pejčinović, premda je kasnije nevino tvrdio kako nije sudjelovao u bilo kakvim mutnim radnjama i švercu.

Ono što najviše u Pejčinovićevom iskazu odudara od stvarnosti i vrijeđa zdrav razum je teza o predaji Vareša od strane vodstva HRHB i Slobodana Praljka kako je već ranije spomenuto. No istina je kudikamo drugačija i maliciozno je govoriti o bilo kakvoj izdaji. Naime, oni koji poznaju povijest rata u Bosni i Hercegovini, poznaju i geostratešku važnost vareške općine za sve tri zaraćene strane. Za Bošnjake možda i najveću važnost jer je posjedovanje Vareša značilo spajanje linije Gradačac – Tuzla – Vareš – Breza – Visoko – Fojnca- Konjic – Mostar i na poslijetku Jadran. Iako Pejčinović navodi kako je sukob Bošnjaka i Hrvata započeo pokoljem nad civilima u Stupnom Dolu, istina je drugačija. Naime, jaki napad za konačno osvajanje Vareša započeo je 18. listopada 1993. kada je palo selo Liješnica. Sutradan Armija BiH zauzima Kopiljare gdje je ubijeno osam civila, među njima i dijete, a cijelo selo je spaljeno i opljačkano. Poginulo je i nekoliko vojnika HVO-a za koje nije dopušteno iznošenje iz sela i dostojanstven ukop. Liješnica i Kopiljari otvorili su Armiji BiH put prema Varešu, a u Stupnom Dolu nadomak Vareša koncentrirali su svoje elitne snage, minobacači i topovi koji su imali namjeru osvajanja Vareša. 25. listopada 1993. HVO je zauzeo Stupni Do i pri osvajanju sela počinili su ratni zločin, ubivši 38 Bošnjaka. Dakle napad na Vareš počeo je tjedan dana prije zločina HVO-a u Stupnom Dolu. Pet dana kasnije koncentrirane snage Armije BiH krenule su u konačni napad na Vareš, a iz grada bježe tisuće izbjeglica. Uskoro, Vareš je pao, a poginulo je 80 vojnika HVO-a koji su branili grad, poginulo je i mnoštvo civila, a  u gradu je napravljeno etničko čišćenje i mnoštvo ratnih zločina naočigled cijelog svijeta.

Dakle, govoriti o izdaji Vareša krajnje je apsurdno ako znamo da su u napadu Armije BIH za ovo strateški važno mjesto bili koncentrirani najelitniji korpusi: III zenički korpus, II tuzlanski korpus, VI visočki korpus i specijalci Dragana Vikića. Za vrijeme teških ratnih sukoba, gdje borbe HVO-a i Armije BiH traju na cijelom teritoriju BiH, a HVO je daleko brojčano nadjačan, nejasno je što je zapravo Pejčinović očekivao i kako bi mu se mogla pružiti vojno-logistička pomoć u kojoj su oskudijevali Hrvati na svim područjima zahvaćenima ratom. U isto vrijeme dok traju borbe za Vareš. Od travnja 1993. traju žestoki sukobi u Travniku, od listopada 1992. u Novom Travnku, od travnja 1993. u Vitezu i  Busovači, u ožujku 1993. u dolini Neretve, prvenstveno u Konjicu, od lipnja 1993. u Fojnici, od travnja 1993. u Jablanici, od lipnja 1993. u Kaknju i Kraljevoj Sutjesci, od travnja 1993. u Kiseljaku, od lipnja 1993. u Kreševu, od  srpnja 1993. u Maglaju i mjesec dana kasnije u Zavidovićima, od svibnja 1993. u Mostaru, od srpnja 1993. u  Prozor – Rami, od listopada 1992. u Uskoplju, od srpnja 1993. u Bugojnu, od siječnja 1993. u Zenici, od kolovoza 1993. u Žepču. Napomenimo i to da se za vrijeme svih ovih sukoba vode i borbe sa Srbima.

Ostaje nejasno zašto je i s kojom svrhom Anto Pejčinović pisao o ovim događajima na način na koji je pisao, svjestan postojanja dokumenata koje je potpisivao, a u kojima se događaji u potpunosti razlikuju od onih koje je naveo u vlastoručnom pismu.

pejčinović o armji bih 2

pejčinović o armiji bih

kronologija 1

Za kraj, recimo samo to da je povezvanje Slobodana Praljka sa zločinom u Stupnom dolu apsolutna i namjerno plasirana laž. O tome govore sljedeće činjenice. Kada je pukovnik Ivica Rajić sa svojim specijalnim snagama “Maturice” i “Apostoli”, počinio zločin, Slobodan Praljak nije bio među osobama na koje je adresirano pismo o “vojnim zbivanjima u Stupnom dolu”. Glavni stožer HVO-a u Čitluku zaprimio je Rajićevo pismo 16 sati nakon što je Rajić prema svom vlastitom nahođenju i procjeni situacije napao Stupni do. Slobodan Praljak apsolutno nigdje ne postoji u korespondenciji među Rajićem i vodstvom HVO-a. Ovdje ću spomenuti isječak iz intervjua koji je za Nacional dao Božo Kovačić, tadašnji odvjetnik generala Praljka. Vezan je za optužbe da je Praljak naredio pokolj u Stupnom Dolu.

Dana 23. listopada 1993. Ivica Rajić izvijestio je dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Darija Kordića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića, zapovjednika ZP SB-a Vitez, pukovnika Tihomira Blaškića, i Marija Bradaru, zapovjednika brigade HVO-a Ban Josip Jelačić, da su “nakon učestalih napada snaga MOS-a (muslimanskih oružanih snaga, op.a.) na zonu odgovornosti brigade HVO-a Bobovac, te snage napravile proboj kroz Liješnicu i ovladale visovima Dragovičko brdo, Vis-Površje.

“Daljnji korak snaga MOS-a planiran je iz smjera muslimanskog sela Buodželja prema Stupnom Dolu, gdje su se nalazile jake snage MOS-a, čime bi u daljnjem djelovanju uspostavile crtu Stupni Do-Perun- Mijakovičko Poljice, čime bi svoje snage dovele u izuzetnu poziciju za odsijecanje snaga 1. bojne brigade Bobovac”, izvještava Ivica Rajić spomenute osobe, među kojima nema generala Slobodana Praljka, koji mu je, navodno, dao zapovijed za napad na Stupni Do, u kojem je počinjen pokolj bošnjačkih civila.

Rajić navodi u istom dokumentu: “Izvršio sam procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš. Objekt Bogoš je zaposjednut od naših snaga, a u selu Stupni Do ostalo je dvadesetak naoružanih MOS-ovaca i nešto civila u potpunom okruženju. Veliki broj MOS-ovaca i nešto civila je pobijeno, a naši gubici su 2 poginula i 7 ranjenih, svi izvan životne opasnosti.” Pritom upada u oko da je on sam procijenio vojnu situaciju i donio odluku o napadu na Stupni Do nedaleko od Vareša, o čemu samo naknadno na znanje daje nadređenima, među kojima nema generala Praljka.
“Čudno je da Rajić, ako mu je Praljak izdao naredbu o napadu na Stupni Do, o rezultatima ne izvještava onoga tko mu je zapovijed izdao”, ističe odvjetnik Kovačić. Rajić u istom izvještaju tvrdi: “Grad Vareš je očišćen, svi vojno sposobni muslimani stavljeni su pod prismotru. Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik brigade Bobovac (Emil Harah, op.a.) u teškom je depresivnom stanju i nije sposoban obnašati dužnost… Vareš je od danas hrvatski, borit ćemo se da ostane – morate mi pomoći”, zaključuje na kraju “Informacije o borbenim djelovanjima u Varešu” zapovjednik Rajić.
Iz te se “Informacije” zaključuje da nešto među Hrvatima nije u redu, da se ključni ljudi kao Ante Pejčinović, predsjednik HVO-a Vareš, ili Ivica Gavran, zapovjednik policije, nečemu ili nekomu suprotstavljaju, te da zbog stanja sukoba među Hrvatima u Varešu, Rajić uspostavlja posebne mjere i zatvara hrvatske čelnike.

Istog dana, 23. listopada 1993., u 6.40 sati izvješćuje Krešu Božića, novoimenovanog zapovjednika brigade Bobovac, da je odobrio napad na Stupni Do: “Odobravam Vaš prijedlog za izvođenje akcije na području brda Bogoš i sela Stupni Do”. Bila je to pisana zapovijed Ivice Rajića, zapovjednika OG-2, u vrijeme kada je napad na Stupni Do već počeo. U tom odobrenju Rajić zapovijeda da se uključi pojačanje iz Kiseljaka, neutraliziraju vojni ciljevi minobacačima, ali i sve na području Bogoša i Stupnog Dola što može ugroziti “postrojbe i pučanstvo na području Vareš Majdana”, uz poruku: “Ja ću vidjeti sa XY da mi omogući da u toku dana dođem na vaše područje. Čuvajte se. Pametno”. Taj XY koji Rajiću može omogućiti dolazak na područje brigade Bobovac jesu lokalne srpske postrojbe i njihovi zapovjednici.

Od presudne je važnosti da je spomenuta Rajićeva “Informacija o borbenim djelovanjima u Varešu” u Glavnom stožeru HVO-a u Čitluku zaprimljena 23. listopada kasno navečer, najmanje 16 i pol sati nakon što je Rajić zapovjedio napad na Stupni Do. “Na tom istom dokumentu kojeg je Rajić uputio na znanje Kordiću, Petkoviću, Blaškiću i Bradari, zapovjednik Glavnog Stožera HVO-, general bojnik Slobodan Praljak, rukom je dopisao uputu koju treba poslati generalu Petkoviću, zamjeniku zapovjednika GS HVO-a”, ističe odvjetnik Kovačić.
U originalnom dokumentu piše: “Petkoviću, – Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome”, – Pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima”. Dakle, “nije točno da je to bila naredba koju je general Praljak izdao Ivici Rajiću niti se ta uputa uopće odnosila na napad na Stupni Do niti na “čišćenje” Vareša od Muslimana, kako tvrdi Rajić u točki 16. svojega priznanja pred Tribunalom”, objašnjava odvjetnik Božidar Kovačić.

Praljkov naputak generalu Petkoviću a ne Rajiću značio je sređivanje situacije u Varešu među Hrvatima, unutar HVO-a. Naime, general Praljak znao je da je zapovjednik brigade u teškoj depresiji, da je toga dana Rajić pritvorio Pejčinovića, Dužnovića i Gavrana, da je na tom području šverc i naplaćivanje prolaza konvojima prema Tuzli uzelo maha, pa je i “uputa kako srediti situaciju u Varešu više nego logična”, smatra odvjetnik Kovačić.
Dežurni časnik u Glavnom stožeru u Čitluku poslao je 23. listopada 1993. u 23 sata Petkoviću, Bradari, Rajiću, Kordiću i Blaškiću službeni naputak o tome kako riješiti situaciju u Varešu. Dokaz je i žig s točnim vremenom na dokumentu Glavnog stožera OS HR HB s urudžbenim brojem. “To ni u kojem slučaju nije mogla biti naredba za napad na Stupni Do, koji je započeo toga dana rano ujutro, u 6.40 sati. Rajić u svojoj obrani iznosi eklatantne ali prozirne neisitine koje lako možemo demantirati”, ističe odvjetnik Božidar Kovačić.
General Praljak očigledno je želio unutar HVO-a pronaći ljude koji su “dorasli vremenu i zadacima”. Prvi dio naputka da se rješenja u Varešu provedu “bez milosti”, očigledno se odnosi na Hrvate, odnosno na pripadnike HVO-a, a ne na Muslimane, odnosno na tada suprotstavljene neprijateljske snage.

No sljedećeg dana, 24. listopada 1993., Ivica Rajić izvješćuje načelnika PU Travnika, Mladena Tolu, da je stavio u izolaciju Ivicu Gavrana i Zvonka Dužnovića, sve prema ovlasti što ih je dobio od zapovjednika GS HVO-a Slobodana Praljka. “Slobodan Praljak nije dao Ivici Rajiću nikakve ovlasti. General Praljak dao je upute generalu Petkoviću, a očito mu nije mogao dati ovlasti u 23 sata 23. listopada 1993. za ono što je Rajić već učinio dan prije, 22. listopada, kada je zatvorio spomenutu trojicu hrvatskih dužnosnika, o čemu je izvijestio Kordića, Petkovića, Blaškića i Bradaru, ali ne i Glavni stožer i generala Praljka”, izrijekom tvrdi odvjetnik Kovačić.
O događajima koji su se zbili u Stupnom Dolu i stradavanju 37 civila bošnjačke nacionalnosti, general Praljak doznao je danima kasnije. Upravo u to vrijeme bio je na odlasku s dužnosti zapovjednika GS HVO-a.

Napomena: Stavovi i podaci objavljeni u tekstu su iscrpni i plod su istrage autora teksta Stoga zaključci iz autorovog teksta predstavljaju autorsko mišljenje, ne nužno stav opće redakcije portala. Koja, opet u velikom dijeliu dijeli mišljenje s autorom, da je na Praljkova leđa, danas, u Haagu, bačena kompletna politička težina hrvatske politike 90-ih. Prateći dokumente i izjave g. Praljka, smatramo da se u Haagu sudi čovjeku koji je trebao biti primjer ratnika i vojnog autoriteta a ne nalogodavac zločina. Istovremeno žalimo, što za zločine koje je neki pripadnik HVO-a učinio bilo kome u BIH nisu privedeni počinitelji istih. Koji su rat shvatili kao privatni prostor divljanja. Umjesto rekonstrukcije povijesti, i političkih optužnica, žalimo s obiteljima žrtava, što se ne progone oni koji su pogazili ratno pravo, i drugima nanijeli bol. I to ne samo u HVO-u nego svim vojskama rata 90-ih.

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer