Čini se kako Europska unija diše punim plućima nakon što je de facto delegirala Turskoj vođenje njene imigracijske politike. U posljednjih dvanaest mjeseci nijedna ideja nije ujedinila europske lidere. Istina, imigracijska politika je od samih početaka predmet tenzija. Prisjetimo se sukoba oko Dublinskog sporazum (I-II-III) koji pojačavaju politički rascjep između juga i sjevera Europe. Italija i Grčka od 1990-ih javno prosvjeduju zbog loših rezultata takvog sporazuma.
Jedan od glavnih argumenata jest da je sporazum s Turskom nužan kako bi se suzbili lanci trgovine ljudima. Istina, zadnjih mjeseci svjedočili smo strašnim scenama i u samom srcu Europe. Prisjetimo se slike mrtvih ljudi u kamionu mađarskih registracija u istočnoj Austriji. Nelegalno organizirana putovanja rezultirala su stotinama izgubljenih života. Bez obzira što neki vole uspoređivati izbjeglice iz bivše Jugoslavije s izbjeglicama iz Iraka i Sirije, ali scena smrzavanja ili utapanja nevinih ljudi u prvom slučaju nije bilo.
_______ Piše: Ivan Pepić/blog.vecernji.hr
No, što stoji u sporazumu između Europske unije i Turske? Od 20. ožujka, počinje vraćanje u Tursku izbjeglica koje nelegalno uđu u Grčku. Ali, za svaku vraćenu izbjeglicu EU se zalaže da će primiti jednu izbjeglicu koja čeka na odlazak iz Turske. Kako sarkastično piše Le Monde, vrijedi mehanizam jedan Sirijac za jednog Sirijca. Proces će pratiti europske institucije i UNCHR, a EU naglašava kako neće primiti više od 72.000 izbjeglica koje bi prema planu trebale biti raspoređene u svim članicama, iako su se neke – poput Mađarske i Slovačke – već usprotivile.
Sporazum predviđa i 3 milijarde eura Turskoj u roku odmah te dodatne 3 milijarde ukoliko „to bude potrebno“ do kraja 2018. godine. Ono što posebno bode u oči jest da će Grčka, koja ne ispunjava sigurnosne uvjete, morati priznati da Turska kao zemlja izvan EU ispunjava sigurnosne uvjete. Bit će zanimljivo pratiti kako će reagirati pravna tijela Europske unije: Grčka prema nekoliko presuda Europskog suda za ljudska prava unije (npr. M.S.S. v. Belgija i Grčka) ne ispunjava uvjete za zaštitu prava izbjeglica, a iste presude preuzeo je i Sud Europske unije koji tako nastoji utjecati na reforme dublinskog sustava.
Predviđeno je i da EU otvori nova pregovaračka poglavlja s Turskom: Nikozija već škripi zubima, a francuski predsjednik François Hollande smatra kako se ništa spektakularno neće dogoditi. Također, do kraja lipnja postoji mogućnost da EU liberalizira vizni režim za Ankaru. Zanimljivo, u prosincu prošle godine turski premijer Ahmet Davutoglu izjavio je kako će u roku devet mjeseci EU liberalizirati vizni režim za Turke, što dokazuje da je ovaj sporazum rezultat višemjesečnih pregovora Ankare i Bruxellesa.
Sporazum je donesen isti dan kad je predsjednik Turske Recep Tayyp Erdogan izjavio da Europa pleše u minskom polju, aludirajući na navodnu pomoć Europe kurdskoj organizaciji PKK. Erdogan tvrdi kako Europa ne treba dijeliti lekcije o ljudskim pravima i demokraciji, s obzirom da nije u stanju primiti „šačicu izbjeglica, dok se istovremeno u Turskoj nalazi 3 milijuna Sirijaca i Iračana“.
Ovaj sporazum otvara seriju pitanja. Kako objasniti europskoj javnosti da je Turska preko noći za EU postala sigurna zemlja izvan EU? Zašto bi se pregovaračka poglavlja s Turskom otvorila baš sad, a ne na primjer kad je to Turska željela, sredinom 2000-ih? Šalje li se na taj način poruka da je Turska dobrodošla jer bi mogla biti europski izbjeglički kamp? Treba li podsjećati da turska vanjska politika sve više naglašava vrijednosti iz Osmanskog Carstva, da u turskim sveučilištima ima sve manje mjesta za nesunite te da su žmirenje pred Kobanijem i Suruçem dva velika udarca protiv kurdskog, ali i neturskog stanovništva općenito?
S druge strane, ovaj se sporazum čini logičnim rješenjem. Porast antiEU i antiimigracijskih stranaka dovodi u pitanje postojeći sustav. A kako bi ga očuvala EU je prisiljena na pakt s đavlom. Ali, gdje leži korijen problema? Italija i Grčka su molile za pomoć u uspostavi dosljednije politike negoli je to slučaj s Dublinskim sporazumom. Kasnije, dok je Francuska 2011. aktivno pomagala u svrgavanju režima Muammara al-Gaddafija, stotine izbjeglica se utopilo u Sredozemnom moru, a oni koji su imali sreću doći preko Italije do granice s Francuskom elegantno su vraćeni Italiji. Frontex se tad založio za slanje „eksperata“ i čamaca tek nakon što je došlo do katastrofe.
Krivci za takav pakt su upravo hibridna imigracijska politika EU, ali još više kratkoročne strategije prema formuli ”od izbora do izbora”. Još gore: čini se da u svim europskim državama vrijedi pravilo ”od ankete do ankete”. I u ovoj prilici Europa je ostala dosljedna. Možda bi zbog takve konstelacije i političke tradicije trebalo razmisliti o cjelokupnoj reformi europske imigracijske politike, a jedno od rješenja bi svakako moglo biti delegiranje prava pojedinim članicama da samostalno vode tu vrstu politike. Ako ništa drugo, izbjegao bi se ulazak u spiralu paktova s đavlom.