Aljaska je najveća ali jedna od najmanje naseljenih američkih država. U njoj živi samo nešto više od 741.000 ljudi – radnici u industriji nafte, avanturisti iz svih dijelova SAD, starosjedioci Aljaske i imigranti. Dio tog složenog kulturološkog mozaika je i grupa ruskih starovjeraca. Prije skoro 50 godina izgradili su naselje zvano NIKOLAEVSK na poluotoku Kinaj na Aljasci.
Starovjerci su se otcijepili od Ruske pravoslavne crkve u 17. vijeku zbog promjena koje je uveo patrijarh. Zbog toga i zbog promijenjene političke situacije mnogi su morali da pobjegnu iz zemlje. “S dolaskom komunizma u početku je sve bilo u redu, ali onda su počeli dolaziti u naše kolibe i sve nam uzimaju.
Naš narod je navikao da ima velike obitelji kao što je mi imamo sada, ali morate hranite toliku djecu, a oni bi samo došli i sve pokupili. Krumpir iz podruma ili bilo što drugo – samo bi napunili torbe. Majke su plakale pitajući kako će hraniti djecu? “oni bi rekli: ‘Bacite djecu psima, oni će ih pojesti'”, kaže majka Irina Fefelova , udovica svećenika. Strahujući od uhićenja, starovjerci su pobjegli preko granice u Kinu, gdje su se bavili lovom.
“Rodila sam se u Kini. Živjeli smo tamo neko vrijeme, a onda se život ponovno pogoršao s komunistima. Roditelji su nam pobjegli od komunista iz Rusije u Kinu, a onda smo iz istog razloga pobjegli iz Kine: otišli smo u Brazil, a potom u Oregon. “Dio zajednice se nastanio u Oregonu, drugi su otišli na Aljasku – posljednju granicu. U to vrijeme obitelj Fefelov je već imala sedmero djece. Još četvero je rođeno na Aljasci.
“Odveli smo djecu u planine da sačuvamo Isusovu vjeru. Djeca kao djeca, tumarala su gradom … Ribolov je bio dobar, moglo se živi od toga. Ovdje je bila pustinja, mi smo sve započeli. Onda su Amerikanci počeli dolaziti, dopada im se ovdje jer je mirno, ima malo ljudi i nema mnogo automobila.
“Na Aljasci ova grupa se i dalje moli na crkvenoslovenskom jeziku. Ali mlađa generacija više voli engleski.” Djeca nam dobro govore ruski, govorimo pravilan ruski u obitelji. Ali njihova djeca ne govore ruski: dođu kod mene i ne mogu reći baki što im treba. Teško je! Šteta zbog unuka … Sad kad se završi služba otac počne im čitati priče na engleskom jer od službe ne razumiju ni riječ. “U selu živi oko 300 ljudi.
Muškarci žive od ribolova i povremeno grade ribarske čamce po kojima je NIKOLAEVSK nekad bio poznat.
“Napravili smo više od 100 čamaca. Oni i dalje plove i dobro su očuvani. Umjesto da naruče nove, ljudi ih samo prodaju drugima, ali mi i dalje pravimo neke … “, priča Denis Fefelov.
Žene u NIKOLAEVSK nose sarafane, rusku narodnu nošnju, koju same šiju. Muškarci nose brade i ruske košulje.
Ništa tu nije neobično ljudima u susjednim mjestima. “Živimo ovdje već 40 godina. Možda će neki turisti pomisliti da nosimo čudnu odjeću, ali mještani nas znaju. “Rođen u Brazilu, Denis Fefelov je došao u SAD kad je imao tri godine. On je sin pokojnog svećenika Kondrat Fefelova.
Denis uči djecu crkvenim pjesmama.
Tečno govori ruski, kao i crkvenoslovenski, ali vijesti na televiziji gleda na engleskom i ne oklijeva kad ga upitate za nacionalnost. “Amerikanac, naravno!” U kući majke Irine stoji polica puna crkvenih knjiga, od kojih je neke rukom prepisivao njezin pokojni muž. Jedan ćošak je ukrašen ikonama, izvezenim ručnicima i goblenima, a pored njih visi portret bivšeg američkog predsjednika Johna Kennedyja.