Published On: Fri, Feb 17th, 2017

PEHAR: Zašto bi mirni/dogovoreni “razlaz” mogao biti najbolje rješenje za BiH – uvod

Jeste li si ikada ozbiljno postavili sljedeće pitanje: „zašto, preciznije, s kojom svrhom, uopće postoji Bosna i Hercegovina?“ Ako jeste, onda je velika vjerojatnost da vaš odgovor naprosto reflektira vašu etničku pripadnost, i ništa više. Primjerice, prosječni Bošnjak-Musliman odgovorit će da BiH postoji stoljećima, pa stoga njeno daljnje postojanje znači neku vrstu promicanja tradicionalne vrijednosti (za Bošnjake, naravno). Češće, prosječni Bošnjak-Musliman bit će vrlo zbunjen spomenutim pitanjem, i shvatit će ga skoro kao uvredu. On, ili ona, naprosto voli svoju zemlju/državu, a pitanja koja propituju ili problematiziraju svrhe postojanja „majke Bosne“ smatrat će nepristojnima, nepristalima, i nekim oblikom čak verbalne agresije slične agresiji „susjednih država i nelojalnih naroda i genocidu“ koji su, „svi to znaju,“ trajali od početka 1992. do skoro kraja 1995.

Piše: Dražen Pehar, Dnevnik.ba

One pak koji, poput mene, još uvijek vjeruju u opće valjane razloge, mogli bi dati, za prvu ruku, sljedeći odgovor: post-daytonska BiH utemeljena je na daytonskom kompromisu uobličenom u Daytonski mirovni paket. Tim je kompromisom, kao jednom vrstom balansa nezadovoljstva i razmjene nekoliko značajni ustupaka, pronađeno rješenje za uglavnom među-nacionalne probleme koji su opterećivali BiH između travnja 1992. i listopada 1995., a koje su svi narodi BiH pokušali, nažalost i na svoju mentalnu ograničenost, riješiti oružanim sredstvima. Na koncu, sva su tri naroda pristala na jedan oblik kompromisa u obliku dva jaka entiteta, jedne relativno slabe središnje vlade, i formule o posebnim paralelnim odnosima između entiteta i susjednih država. Dva su naroda formirala jedan zajednički entitet (voljom tih naroda je i tijekom 1992. dana referendumska podrška nezavisnosti/suverenosti BiH), jedan je narod formirao svoj entitet, a kompromis se sastoji u tome da taj treći narod nije pokrenuo proces potpunog odvajanja, nego je pristao na održanje ‘međunarodne osobnosti’ BiH; prva su dva naroda pristala, pod uvjetom očuvanja svojega identiteta, na stvaranje entiteta trećega naroda pod uvjetom očuvanja BiH kao jedne, središnje vlade predstavljane također na međunarodnome planu. Također, dodatno, najmanje su dva naroda dobila i pravo povezivanja sa susjednim državama, svojim maticama u kojima žive njihovi etnički srodnici. To je pravo povezivanja, naravno, zamišljeno kao nešto što bi trebalo biti posve sukladno moćima/ovlastima samih entiteta, i ne bi trebalo zadirati u one poslove koji se dogovorno smatraju državnima. Primjerice, RS može, prema Daytonu, surađivati sa vladom Srbije u oblasti obrazovanja, kulture, i čak u policijskim poslovima. No, ne može surađivati u oblasti međunarodne diplomacije.

Dakle, da skratimo priču, ako bi svrhu današnjeg postojanja BIH vidio u tome svijetlu, kao oprimjerenja koncepta i praksi društveno-političko-etničkog kompromisa, da li bih branio obranjivu ideju? Kratak odgovor glasi: ne bih. Objašnjenje zašto je tome tako može se lako dati. Naime, izvorni ‘kompromis’, kako je zamišljen izvornim Daytonskim Ustavom (i još jednim daytonskim dokumentom koji se zove „Sporazum o implementiranju Federacije BiH“ kojeg su potpisali predstavnici samo Bošnjaka i Hrvata), posve je narušen i pretvoren je, uglavnom vanjskom, međunarodnom intervencijom, u nešto što se uopće ne može nazvati kompromisom: danas imamo jednu sve jaču središnju vladu, sporazum o posebnim odnosima između RH i Federacije BiH abrogiran je, vlasništvo nad entitetima jednom je odlukom ustavnog suda promijenjeno, tako da danas svi narodi posjeduju oba entiteta (ali u realnosti na različite, neravnopravne načine), a hrvatsko-bošnjačka Federacija po svemu je, osim po imenu, postala bošnjačkim entitetom. Odnosi su se toliko udaljili od izvornog kompromisa da predstavnik jednoga naroda može čak tražiti i dobiti intervenciju Ustavnoga suda glede pitanja obilježavanja praznika u drugome entitetu, što ga je za sebe odredio drugi narod čijom je voljom dotični entitet i stvoren, i to na štetu potonjega, te odnose opet toliko pokvariti i usijati da od razumijevanja „Daytona kao kompromisa“ u svega nekoliko mjeseci ne ostane skoro niti najmanjeg traga.

Pa zbog čega bi, onda, BiH trebala postojati? Zbog proslave multietničnosti? Međutim, riječ je o multietničnosti u obliku u kojem je jednome narodu, u jednome entitetu, bez ikakvih problema moguće izabrati predstavnika drugoga naroda u jednu od najbitnijih institucija te države (iako su oba naroda nominalno, odnosno ustavno-pravno, ravnopravni u svojemu su-konstituiranju BiH). Dakle, jedan narod može stvoriti privid multietničnosti kakav isključivo njemu odgovara, a stvarnu multietničnost posve eliminirati. Zašto? Jer, upravo je takav, nepravedan i za multietničnost poguban, izborni zakon na snazi u BIH.

Dakle, hajdemo još jednom pokušati sagledati ključne povijesne, moralne i političke činjenice, posve hladne glave.

Bosna i Hercegovina svoje je postojanje otpočela kao puka kolonijalna tvorevina bez dana iskustva u unutarnjem, autohtonom organiziranju državnoga života, bez dana iskustva unutarnje brige za samostalno upravljanje poslovima vlade, na bilo kojoj razini. Njene su izvanjske granice na početku definirane snagom mača Islama, koji je dosegao svoje krajnje zapadne granice. Ničim drugim. Ujedno, zemlju koja predstavlja posljednji rezultat osvajačkog pohoda svi poimaju kao inherentno nesigurnu. Dakle, prošlo je nekoliko stoljeća jednoga kolonijalnog iskustva, onog sa Otomanskim osvajačem kojemu bi pripisivanje neke iskrene brige za multietničnost bilo suludo. Potom je tu zemlju preuzeo jedan drugi kolonijalni osvajač, Austro-Ugarska, koja je promijenila i demografske i političke odnose u zemlji, no, onda je i taj osvajač nestao, a razdoblje Otomanskog carstva, i njegov etnički preostatak, svi su radije prešutkivali. U vrijeme pak komunizma, besmisleno bi bilo govoriti o nekoj lokalnoj samo-upravi ili konsocijaciji – za pravoga komunistu, etnički se identitet nije smio računati. O nacionalnoj se pripadnosti razmišljalo otprilike kao religiji, o reliktu prošlosti, nečemu što služi kao društveni ukras koji će uskoro, nakon dovoljnog proširenja mudrosti dijalektičkoga materijalizma, nestati. U tome smislu, znanstvenici utjecajniji od mene primjetili su da Titovo „nacionaliziranje“, odnosno dodavanje u Ustav, Muslimana kao ravnopravne kategorije (gdje religijska pripadnost posve određuje etničku-nacionalnu atribuciju), kao ravnopravnog naroda u BiH i SFRJ, predstavlja istinsku enigmu. Navodno, Tito je to uradio na nagovor nekog državnika iz jedne od partnerskih zemalja u Pokretu nesvrstanosti, prije svega kako bi pojačao međunarodni legitimitet SFRJ u jednom specifičnom kontekstu.

Stoga, ne mogu se složiti s onima koji tvrde da je u vrijeme Titove Jugoslavije postavljen neki tip temelja za postojanje BiH kao nezavisne države. Naime, države, u smislu ‘vladavine zakona’ ili ‘prava’, naprosto nije bilo. I naravno, kako nije bilo nikakvog inherentnog, domaćeg iskustva u dogovaranju, traženju kompromisa, o unutarnjim etničko-političkim razlikama, rat se u BiH dogodio skoro posve spontano, kao prirodna katastrofa, kako je to kasnije naglašavao Alija Izetbegović.

Kroz sam rat koji je, između ostaloga, počeo tako što su dva naroda, zbog svojih interesa, preglasali treći, BiH je kao država opstala sasvim slučajno. Aliji Izetbegoviću bio je ponuđen izbor u jednoj situaciji kada je Miloševiću bilo jako stalo do mira, a Franjo je Tuđman smatrao da je postigao sve svoje političke cljeve (pa mu Hrvati u BiH, kao sredstvo za pravljenje problema, i time ucjenjivanje međunarodne zajednice, više nisu bili u većoj mjeri potrebni). Čudno, ali Izetbegović se odlučio za opstanak dvo-entitetske BiH, a ne za podijelu BIH na tri države, iako je ta odluka značila da BiH prestaje biti ‘većinska muslimanska’ država, kakvom ju je Izetbegović u inozemstvu, a ponekad i na sjednicama Predsjedništva Republike BiH, predstavljao tijekom rata. No, trebamo također imati na umu da je BiH, kao nezavisna država podržana od strane predstavnika sva tri naroda, striktno govoreći trajala samo dvije godine: koncem 1997. Visoki je Predstavnik preuzeo tako-zvane „Bonske ovlasti,“ što je značilo da BiH prestaje postojati kao stvarno neovisna, demokratska država koja iznutra i slobodno odlučuje o dinamici i naravi svojih unutarnjih-, i svojih vanjsko-političkih, odnosa.

U svemu ovome što sam ispričao, čini mi se, ne može se pronaći skoro nikakav motiv da se podrži postojanje BiH kao stvarno nezavisne i jedinstvene države. Dosadašnja ključna iskustva kažu nam sljedeće: ona može postojati ili kao dio neke velike imperije (Otomansko Carstvo i Austro-Ugarska), ili dok se za nju brine međunarodni namjesnik koji njenim narodima diktira političke uvjete (što znači da, zapravo, nije riječ o pravoj demokraciji niti o pravoj, neovisnoj državi); i također može postojati ukoliko neka izvanjska, iracionalna ideologija privremeno potisne svijest o realnim kolektivnim identitetima i realnim među-etničkim odnosima, ili tu svijest učini politički nevažnom i neučinkovitom; ostavljena sama sebi, BiH se skoro spontano počinje raspadati pod pritiskom unutarnjih razlika između ključnih etno-političkih stavova.

Dakle, što sugeriram pozornome čitatelju koji je bio dovoljno strpljiv da me isprati do ovoga paragrafa? Čini se, na temelju povijesnih razmatranja i iskustava, da BiH ima jako malo šansi da opstane. A činjenica da se narodi u BiH ne slažu čak niti oko te ocjene opet, samo prividno paradoksalno, govori u prilog same teze. Svjestan sam da otprilike 50% populacije BiH smatra da sam u krivu. No, nažalost, tih 50% jedne je etničke provenijencije i živi na jednome dijelu teritorije BiH (uglavnom u jednome entitetu, na nekih 30% teritorije). Ostalih 50% ne vjeruju u opstanak BiH, pogotovo ne u obliku u kojem ona trenutno postoji. A tih ostalih 50% živi na preostalome dijelu teritorije BiH. To znači da „BiH,“ kao ideja, nosi pozitivne konotacije, i biva kultivirana, u glavama samo jednoga BiH-naroda, i to na 30% teritorije. Drugim rječima, sama „BiH“ (kao funkcionalna i neovisna država o kojoj njeni građani zbilja skrbe, i koja skrbi o njima) perzistira samo u jednome manjem dijelu sadašnje „države BiH;“ u ostalim dijelovima ona je sekundarna i manje bitna, ili nije nikako bitna, ili ju smatraju neprijateljskim i sputavajućim faktorom. Sva istraživanja javnoga mnjenja do sada pokazala su da Srbi uglavnom žele neovisnost RS, a Hrvati žele ili treći, hrvatski entitet ili potpunu neovisnost. Podrazumijeva se da te dvije etničke skupine žele te ciljeve postići mirnim putem; činjenica pak da dosta i Bošnjaka-Muslimana i njihovih predstavnika na to odgovara spominjanjem oružanoga sukoba zapravo govori o još manjim šansama opstanka BiH, a ne, kako dotični Bošnjaci i njihovi predstavnici misle, o većim šansama (obrane BIH). Jer, rat prirodno cementira postojeće podijele, ili proizvodi nove. Prisjetimo se prošloga rata i njegovih posljedica.

Naime, 1992. jedan od argumenata Alije Izetbegovića protiv unutarnje podijele BiH sastojao se u činjenici ‘miješanosti’ naroda na cijeloj teritoriji BiH (takozvani ‘argument tigrove kože’). Argument nije bio slab. No, ipak, nije uspio spriječiti niti teritorijalnu podjelu niti etničko čišćenje, u svim dijelovima BiH, ne samo u RS. Naime, Izetbegović je krivo reagirao na unutarnje zahtjeve za podijelu i ‘argument tigrove kože’ pao je žrtvom podijela prema političkim i ideološkim terminima: u situaciji kada jedna strana, zbog jakih i javno prezentiranih razloga, želi razvod nije pametno prisiljavati dotičnu stranu na ostanak u braku; mnogo je pametnije pristati na razvod pa onda pokušati zadržati pristojne i civilizirane odnose kako bi se barem ublažile posljedice razvoda (odnosno, podijele).

Danas, ‘argument tigrove kože’ skoro je posve neprimjenjiv. Narodi, i to svi narodi, žive, uz rijetke izuzetke, u etnički vrlo očišćenim područjima. Jedna od važnih posljedica takvoga stanja sastoji se u tome da, kao posljedica rata, u BiH po prvi put u njezinoj povijesti imamo situaciju kada bi pojedini narodi točno znali da je područje, koje brane ratom, upravo njihovo vlastito. To znači da bi svi narodi na činjenicu novoga rata reagirali interpretirajući svoje ponašanje kao ponašanje „strane koja se samo brani;“ dodatno, to znači da bi nove crte podijele bile tvrđe ucrtane nego one koje su crtane u razdoblju od 1992. do 1996. Drugim rječima, čini se da budućnost BiH, u svakome slučaju, s ratom ili bez njega, ide u smjeru potvrđivanja ili produbljivanja, a ne slabljenja, postojećih crta podijele.

U ovoj kolumni samo usmjeravam čitatelja prema jednoj ideji, u donekle neobvezujućem, fragmentarnom i meditativnom stilu. U sljedećoj kolumni ponudit ću dva argumenta u prilog teze da bi, za sve u BiH, razlaz, ili dogovorena podijela državnog teritorija na tri dijela, tri nove države, uz odricanje od prava sukcesije, mogao predstavljati najbolju opciju. Moja ideja, kao i sve ideje, nema prijatelje ili neprijatelje. No, ovu ću kolumnu završiti upućivanjem na neke recentne ideje, predložene od strane nekih utjecajnih hrvatskih intelektualaca, s kojima se moj pristup očito ne može pomiriti, ili se barem meni tako čini. Tako u svojoj posljednjoj kolumni za Dnevnik.ba Ivan Vukoja piše da je BiH i poželjna i moguća, „samo ukoliko su sva tri naroda u njoj ravnopravna.“ On, nadalje, donekle s pravom, optužuje „bošnjačko-bosanski“ nacionalizam i unitarizam za ključne probleme u današnjem funkcioniranju Bosne i Hercegovine, koja bi trebala biti država tri podjednako konstitutivna i ravnopravno tretirana naroda (Jer, u BiH ogromnu ulogu igra i inozemni faktor, prije svega US, UK, i Ured Visokog Predstavnika). Međutim, ono što se meni ne dopada u Vukojinoj ideji jest sljedeće: on kao da sugerira da Hrvati ne žele potpunu neovisnost, nego samo reorganizaciju/reformu jedne države koja je trenutno nepravična i disfunkcionalna.

Drugo, ono što on, Vukoja, misli pod „BiH“ totalno je različito od onoga što bošnjačko-muslimanski politički čimbenici misle pod „BiH.“ U praktičnome smislu, dakle, Vukoja sugerira da je razlika u politikama razlika između reformskog, ali konzervativnog federalizma i konzervativnog unitarizma (promjena unutar Federacije, ali očuvanje BiH), dok je ona, kako mi se čini, mnogo veća – razlika između, s jedne strane, elementarnog priznavanja hrvatskog političkog identiteta i, s druge, njegova nepriznavanja od strane bošnjačko-muslimanskih političkih elita (uključujući tako-zvanu „ljevicu“), a možda i od strane najmanje dvije velesile, SAD i UK. Nikoga ne možemo, niti među međunarodnim čimbenicima niti među bošnjačkim predstavnicima, uvjeriti u svoj ‘reformizam’ naprosto zbog toga što je ona „BiH,“ na koju  Vukoja misli, nasilno modificirana nasilnim intervencijama međunarodnog faktora, a na podsticaj, i sukladno preferencijama, bošnjačko-muslimanske političke elite. Dakle, ako ja čujem dobro recentne izjave sadašnje bošnjačko-muslimanske političke elite, a mislim da je to uistinu slučaj, onda ona „BiH“, za koju Vukoja tvrdi da je i poželjna i moguća, za njih nije niti jedno niti drugo. Također, čini mi se da se oni mnogo manje od Vukoje brinu za to jeli BiH, u smislu kako tu državu misle/razumijevaju hrvatski predstavnici i intelektualci, bilo poželjna bilo moguća.

Smatram da Vukoja treba ići i korak dalje, odnosno, da bi ga konsekventno promišljanje odvelo u smjeru teze o poželjnosti „razlaza;“ naime, ključni se problem sastoji u tome da, čak i kada bi, mimo svih racionalnih i na prošlom iskustvu baziranih očekivanja, bošnjačko-bosanski političari pristali na pretvorbu današnje Federacije BiH u jednoznačno dvoentitetsku, hrvatsko-bošnjačku federaciju sastavljenu od dvije federalne jedinice, jedne hrvatske i jedne bošnjačko-muslimanske, niti takva federacija ne bi bila funkcionalna. Ako se pak, nasuprot tome, držimo realne procjene realnih odnosa unutar Federacije BiH, onda i „bošnjačko-bosanski“ nacionalizam-unitarizam logično vodi prema „razlazu,“ što ja svesrdno pozdravljam. Dakle, u sljedećoj ću kolumni ponuditi precizne argumente u prilog teze da, za sve u BiH, „razvod,“ ili „razlaz“, donosi najbolje, dakle najpoželjnije, rješenje.

 

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer