Kad vam susjed konačno uđe u EU, nije to mala stvar. Eto, kako su se u Hrvatskoj osjećali kad je ulazila Slovenija? E, slično se sada osjećaju u Srbiji: to je čudnovata jedna smjesa zavisti, nade i razumnog promišljanja
Zavisti, jala, tu je najmanje, pogotovo zbog sve raširenijih euroskeptičkih osjećaja. Ova Europa u koju Hrvatska ulazi, nije ona u koju je Slovenija ušla niti ona kojoj smo se svi, Srbijanci, Hrvati i ostali nadali. Nakon što su Slovenci – s pravom – pobjesnili u Mariboru i kasnije u ostatku zemlje, ljudi su pomislili da to nije bez nekoga vraga. Ako to sad ne valja Slovencima (koje smo vazda smatrali naj-Europljanima, priznajmo to), hoće li i nama valjati? Zavist je, dakle, ponajmanje naglašen osjećaj u Srba, kad je o ulasku Hrvatske u EU riječ. Naravno da ekstremno desne nacionalističke skupine poput Koštuničine sekte Demokratske stranke Srbije i dalje vrište protiv EU, pa sukladno tome i protiv normalizacije odnosa s Kosovom, ali vladajuća mainstream koalicija Vučić-Dačić i kompanija tu je odlučna i neodoljiva: Europa je jedino što mogu ponuditi u ovako katastrofalnoj situaciji; Europa ili bankrot. Oni su se okladili va banque na Europu, pa što im Bog da.
Ministrica Vesna Pusić, za svog nedavnoga posjeta Beogradu, ohrabrila ih je i još učinila gestu dobre volje donoseći onu ogromnu papirnatu muku kroz koju je Hrvatska morala prolaziti za dugih i bolnih pregovora o priključenju. Time će se srbijanska vlast zabaviti onoliko koliko je i hrvatska vlast muku mučila, a mučit će je još, koliko vidimo. Srbija ne kotira bogznakako u EU; sve i kada – dao Bog – tu primjenu sporazuma s Kosovom provede u djelo (srpski: implementira), što je ovoga trenutka glavna tema, čekaju je iza ugla razne primjedbe, tisuće njih. Uostalom, to Hrvatska dobro znade.