Published On: Wed, Apr 19th, 2017

ONO ŠTO SE NEKAKO ZNALO: Trump nije imao opcija, morao je napasti Siriju i zaoštriti s Korejom da se dopadne Republikancima i izbjegne impeachment

Donald Trump bio je, sve donedavno, najžešći protivnik američke vojne intervencije u Siriji. Donald Trump tvrdio je, i tijekom predsjedničke kampanje, i prije početka kampanje, da Sjedinjene Države nemaju što raditi u Siriji. Isto tako, Donald Trump tijekom kampanje zalagao se za dobre odnose s Rusijom i Vladimirom Putinom. U svom je rusofilstvu bio toliko uvjerljiv da je jedan grad u Rusiji, u čast Trumpove pobjede, imenovao ulicu po novom američkom predsjedniku.

Donald Trump je, štoviše, redovito optuživao Hillary Clinton zbog njenih antiruskih stavova, tvrdeći kako bi pobjeda gospođe Cliton dovela svijet na rub nuklearnog rata između Amerike i Rusije. Ovog su mjeseca, međutim, odmah poslije američkog bombardiranja Asadove vojne baze, i poslije tvrdnji američke veleposlanice pri Ujedinjenim narodima da diktator Asad svakako mora otići, američko-ruski odnosi dosegli jednu od najnižih točaka unatrag puno godina.

Barem tako ocjenjuje veći dio svjetskih medija. Napad na Siriju Trumpu je, osobito u prvim danima poslije te akcije, osigurao ne baš malo vrlo pozitivnih reakcija u onim dijelovima američke javnosti koja mu je inače izrazito nesklona. Tako se govorilo – i još se govori – o Trumpovu povratku u mainstream američke vanjske politike, o odlučnim potezima kakve svakako valja pohvaliti, o golemom zaokretu u Trumpovoj vanjskopolitičkoj doktrini, i tome slično. U apologiji Trumpova napada na Siriju osobito se istaknuo liberalni komentator Fareed Zakaria, čije knjige povremeno izlaze i u Hrvatskoj.

Nikada nije raspolagao koherentnom doktrinom

Oni skeptičniji, poput uredništva magazina Atlantic, upozoravaju da Donald Trump, za razliku od Baracka Obame ili Georgea Busha, nije pokušao pribaviti čak ni minimalni legalni okvir za svoju prvu vojnu intervenciju, kako tu intervenciju nije povezao sa zalaganjem za uobičajene američke vrijednosti (zaštita ljudskih prava i manjina, širenje demokracije), te da se ne može raditi ni o kakvoj novoj vanjskopolitičkoj doktrini, jer gospodin Trump, što je vidljivo iz svih njegovih kontradiktornih i lažnih izjava, zapravo nikad nije raspolagao nikakvom koherentnom političkom doktrinom, nego tek skupom zapaljivih populističkih parola.

Neovisno od toga kako gledamo na Trumpovu odluku da bombardira Asada, prilično je jasno što je glavni motiv te odluke. Istraga o političkim i financijskim vezama najbližih Trumpovih suradnika s Putinovom Rusijom dosegla je kritičnu razinu. Sasvim je jasno da je Putinov režim kontinuirano, tijekom američke izborne kampanje, komunicirao s Trumpovim stožerom, da su brojni Trumpovi prijatelji i suradnici izravno financijski povezani s Rusijom, te da je Moskva zaista utjecala na ishod američkih predsjedničkih izbora, i to tako što je aktivno pomagala Donaldu Trumpu.

Realno, napao je Asada jer nije imao drugih opcija

Količina dokaza o povezanosti Trumpova kruga s Putinovim režimom toliko je narasla, da je pitanje pokretanja postupka za impeachment predsjednika Trumpa postalo ne samo relevantno, nego i krajnje vjerojatno. Jedino što je Donald Trump u ovom trenutku mogao učiniti da izbjegne tu opasnu situaciju, i da pokuša pokazati kako, eto, u Bijeloj kući ne sjedi ruska marioneta, jest izazivanje krizne situacije u odnosima između Sjedinjenih Država i Rusije. A tu je kriznu situaciju bilo najlakše isprovocirati napadom na ruskog saveznika, sirijskog diktatora Asada. Ovdje, dakle, ne treba imati nikakvih iluzija: Trumpov glavni motiv za vojnu intervenciju u Siriji, i za zaoštravanje odnosa s Moskvom, jest njegovo preživljavanje u Washingtonu.

Vladimir Putin toga je svjestan pa se previše ne uzbuđuje zbog takozvane promjene u vanjskopolitičkoj doktrini svog američkog štićenika. I Trumpova aktivnija i agresivnija politika prema Sjevernoj Koreji gotovo je isključivo u funkciji američke unutarnje politike. Trump, naravno, vrlo dobro zna da velik dio republikanskih senatora i kongresmena zagovara puno tvrđu politiku prema Pyongyangu, od one kakvu je vodio Barack Obama. Ti isti senatori i kongresmeni, poput Johna McCaina, izrazito su neskloni Trumpu zbog čitavog niza razloga, među kojima su Trumpove ruske veze najvažniji, ali nipošto ne i jedini problem.

Stoga su Trump i njegovi savjetnici procijenili kako bi većim pritiskom na zaista iritantnu sjevernokorejsku diktaturu mogli udobrovoljiti velik broj važnih ljudi u Republikanskoj stranci. Napadom na Siriju i slanjem ratne flote prema Koreji, Donald Trump odigrao je dva korisna unutarnjepolitička poteza. No, oni ne mijenjaju bitne činjenice o novom američkom predsjedniku; riječ je o besprizornom lašcu, koji u Bijelu kuću nikada ne bi došao bez snažne pomoći Kremlja.

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer