Published On: Tue, Sep 12th, 2017

Njemačka i Hrvati – puno batina, malo mrkve

12.9.2017.

Raspad Jugoslavije

Raspadom zemalja Istočnog bloka krajem 80tih, mnogi su ostali zatečeni. Tako i Zapadna Njemačka koja u ljeto 1989. nije ni slutila, iako je naravno dobro poznavala stanje u Istočnoj Njemačkoj, da će tamošnji proces urušavanja sustava ići tako brzo, a tempo ujedinjenja još brže.

Slično je bilo i sa situacijom u Jugoslaviji, iako su mnoga izvješća obavještajnih službi još čak od pedesetih godina, upozoravala na disoluciju, posebice nakon smrti Tita. Događanja nakon toga, posebice pri kraju desetljeća su se na Zapadu više-manje intepretirala kao sastavni dio demokratskih promjena. Zanimljivo je da u Njemačkoj, pri njihovom ministarstvu vanjskih poslova, ni tada nije postojalo zasebno odjeljenje za Jugoslaviju, nego je tek uspostavljeno kada je se zemlja raspala. I ne samo to.

Jedan od najuglednijih kancelara (1974.-1982.) i političara Njemačke ikad, socijaldemokrat Helmut Schmidt (r. 1918.), u svojoj knjizi iz 1990. godine, priznaje da je imao samo “skromno znanje” o Jugoslaviji. Iako je više puta putovao po jugoistočnoj Europi, Schmidtu su, kako kaže, “odnosi između naroda i država na Balkanu bili samo u grubim okvirima ili čak djelomično poznati.”

U susjednoj Austriji, što iz povjesnih razloga i ne čudi, više su bili zainteresirani za stanje u Jugoslaviji te budno pratili politički i ekonomski proces raspada, što se dalo posebno vidjeti iz reakcija ministra vanjskih poslova i velikog prijatelja Hrvatske, Aloisa Mocka, tijekom svih godina, čijem se još jačem akcionizmu opirao kancelar Vranitzky. Pri tome Austriju nije ometao ni dosta jaki pritisak SSSR-a, izražen u raznim prijetnjama.

Međutim, mala i neutralna Austrija, još pod dojmom uklještenosti između paktova i koja tada još nije bila u EU, mogla je samo lokalno djelovati, a svoje interese, kao iz iskustva, jedino “prebaciti” na saveznicu Njemačku, koja je u kratkom vremenu počela da dominira, ali sada ne samo u ekonomskom nego i na političkom polju. Balkan je do Prvog sv. rata bila njezina interesna sfera i valjalo je ponovno zacrtati područja pri novom miješanju karata nakon sedamdeset godina te ne dopustiti da Francuska i Velika Britanija preko srpskog osvajanja i dalje na tom području dominiraju.

U jednom intervju dnevniku Le Monde, od 13.9.1991., francuski predsjednik Mitterand kaže: “Podsjećam… na odgovor Bismarcka na iznenađujuće pitanje, zašto 1866., nakon Sadowa-e, dakle nakon pobjede nad Austro-Ugarskom, nije razbio Dunavsku monarhiju, kao što je se to 1918. učinilo. Bismarckov odgovor glasi: “Austro-Ugarska zna kako se s Južnim Slavenima ophodi. Mi međutim ne.” On dakle nije htio promjeniti ravnotežu u toj regiji.”

Ravnoteža je ipak bila posao, za koju je sada Njemačka morala uskočiti, nebitno o ophodnji, što je u Mitterandu bilo posve jasno i koji se zato svim mogućim mjerama odupirao njemačkoj inicijativi međunarodnog priznanja Hrvatske i Slovenije, ne mareći nimalo za stradanja ljudi, uništavanje Vukovara, Dubrovnika i mnogih drugih mjesta. Kasnije će se to ponoviti i u BiH. Znakovita je bila ona njegova “tajanstvena” posjeta opkoljenom Sarajevu u lipnju 1992.

Genscher je, za razliku od mnogih Nijemaca, posebice onih s lijevog spektra za čije je dijelove, Jugoslavija vrijedila kao primjer “trećeg puta”, te nekih socijaldemokrata (kao npr. Egona Bahra, arhitekta Brandtove “Istočne politike”, književnika-nobelovca Grassa…), opterećenih ideologijom ili prošlošću, dobro poznavao stanje i imao vrsne suradnike, iako Njemačka iz geopolitičkih razloga, sve do 25. lipnja 1991. nije aktivno podržavala raspad Jugoslavije, što se vidi iz brojnih izjava, kao i iz usvojene “Jugoslavenske deklaracije” (gdje se samo pet dana prije odlaska u povijest, još uvijek naglašavala njena cjelovitost, što naravno nije bio niti mogao biti slučaj pri raspadu DDR-a), tek netom završene ministarske konferencije KESS-a u Berlinu, kojom je ona predsjedavala.

Priznanje Hrvatske

No Genscheru je, kako je sam izjavio u intervju povodom 20. obljetnice priznanja Hrvatske, “sve bilo potpuno jasno, ovaj čovjek (Milošević) želi Veliku Srbiju”, a vojna agresija JNA bez priznanja najlakši je put do cilja, što su mnoge tadašnje članice EZ zapravo priželjkivale. Sve njihove reakcije svodile su se na prazne osude, brzo donešeni embargo na uvoz oružja (5.7.1991.) onima koji se brane, besmislene sastanke, konferencije i zaključke kojima se samo vrijeme razvlačilo. Dakle, sve u korist napadača (koji je to prepoznao i iskoristio), promatrajući žrtvu sa sigurne i daleke distance.

Čak su ujesen 1991. u pripremi rezolucije UN-a za Hrvatsku, uz pomoć V. Britanije pokušali, Njemačku, zbog napora za priznanjem republika, da bruskiraju (što su oni uspjeli odbiti), gdje je njihovo poznato i tradicionalno prijateljstvo, tada u stvarnosti često puta bilo samo na papiru. No ipak, njemačka diplomacija s Genscherom na čelu, uspjela je da ih pridobije, do čega im je inače bilo dosta stalo s obzirom na njihov značaj u EZ. Ali Francuzi su se teško mirili s činjenicom da ih Njemačka vuče za rukav, a da još nisu provarili ni pilulu njihovog ujedinjenja, čemu su se isto dugo i bezuspješno opirali. Genscher ipak nije bio sam. Imao je i veliku podršku ministara vanjskih poslova Belgije i Danske, a potpora je dolazila i od bivše britanske premijerke Margareth Thatcher, iako tada već u mirovini.

Svojevremene teorije o tzv. “ranom priznanju” ili “solo” nastupu Njemačke (“Za Njemačku je Hrvatska europski Kuvajt“, pisao je početkom 1992. Wall Street Journal), su u stručnim krugovima bespredmetne. U taj proces su i pored svih nesuglasnica bile uključene sve zemlje EZ, koje su na kraju donijele i zajednički zaključak. Da je njemačka uloga bila pionirska, isto je neupitno. To je na kraju potvrdio i sam britanski ministar vanjskih poslova, Hurd (inače dugo vremena protivnik njemačke inicijative), na izvanrednom zasjedanju ministarstva vanjskih poslova EZ-a u Bruxellesu, 16.12.1991., gdje je donesena deklaracija “Smjernice o priznanju novih država”, rekavši: “Želim utvrditi, Njemačka je čekala mjesecima na ovu odluku. Njemačka je se korektno pridržavala da zajednički djelujemo. Sada je vrijeme. Ne možemo više odgađati. Zato to moramo danas učiniti.” Bilo kako bilo, prvi ispit iz Maastrichta, gdje je tek donesena Odluka o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici zemalja EZ-e, bio bi samo farsa, da je se odbilo slijediti Njemačku, samo zato što je bila predvodnik. Nakon uloge u priznanju Hrvatske, njemačka vanjska politika, nije bila spremna nastaviti svoju vodeću ulogu, pa je u njihovim medijima izrugavana kao “ispomoć Francuzima”. Njemačka je si uzela pauzu, jer se partnerima više nije htjela zamjeriti.

BiH

Hrvatska je tih godina s puno oduševljenja i zahvalnosti gledala prema Njemačkoj i Austriji. One su naravno prvo slijedile svoj interes koji se kasnije često puta nije poklapao s hrvatskim. Njemačka Hrvatskoj nije dopuštala puno da “šeta”, što se posebno moglo zapaziti u pitanju političkog angažmana i ustavnog interesa Hrvatske u BiH, gdje su Nijemci upozoravali Zagreb, da ni u kakvom slučaju neće prihvatiti rješenje, koje ide na štetu Muslimana, očitivanom npr. tijekom 1993. u pritisku Kinkela na Tuđmana (Mostar), pregovorima za okončanje sukoba, sklapanju mirovnog sporazuma u Washingtonu, mandatu Koschnika u Mostaru… i drugim događajima.

Njemačka strana je zbog svojih geopolitičkih razloga, prijateljskih i intezivnih gospodarskih odnosa s islamskim i arapskim zemljama (uz prošireno tadašnje mišljenje muslimana u svijetu, da “Zapad i Srbi leže ispod jedne deke”, izraženo npr. u naslovnici jednog arapskog lista za internacionalnu politku, gdje stoji: “Owen grobar bosanskih muslimana”.), nedvojbeno favorizirala Muslimane/Bošnjake, prikazujući sebe u islamskom svijetu kao (zapadnu) alternativu koja (ipak) ima razumjevanje za njihov položaj u BiH.

Ova politika našla je i dodatnu potvrdu u zbrinjavaju 345 tisuća izbjeglica iz BiH (12/1996.), od kojih su daleko najveći broj bili Muslimani te naglašavanju da su oni sami prihvatili pola od svih izbjeglih u Zapadu Europu, što je dakako ojačalo njihovu poziciju, jednostranom medijskom prikazivanju Muslimana, skoro uvijek kao žrtve, slučaj koji je bio prisutan i u većini zapadnih zemalja (“Good Guy, Bad Guy”), ili kako je to bivši komadant UNPROFOR-a u BiH, general Michael Rose na izvorištu događanja opisao: “Izvještaji i komentari nekih članova press corps-a u Sarajevu, smatrani su skoro propagandnim aktivnostima bosanske vlade.”

Za senzibilizirano javno mnijenje u Njemačkoj, opterećeno stalnim horor slikama stradanja, posebice civila, nije bilo mjesta za ulogu islamskih ratnika i jačanju ekstremizma, pa i onog na vlasti, nego se obično naglašavala europeizacija i sklonost ne fundamentalizmu bosanskih Muslimana. Pitanja položaja naroda, razlozi sukoba i mnoge druge pojedinosti od bitnog značaja, bili su obično tema samo za stručne krugove i većinom daleko od očiju javnosti.

Osim jednostranosti, kod mnogih redakcija prevaladalo je relativno slabo poznavanje materije, što je zapazio jedan komentator najuglednog dnevnika u Njemačkoj, Frankfurter Allgemeine Zeitung-a, kada je pisanje tadašnjeg izdavača, po nekima ikonu njemačkog novinarstva, Augsteina, također uglednog tjednika, “Der Spiegel-a” iz Hamburga, o povijesti i sadašnjici Balkana, usporedio, zapravo degradirao kao “pisanje polaznika narodnog učilišta s nešto boljim znanjem.

Nedavna izjava njemačke veleposlanice u BiH, Hohmann, koja je većinom prešućena u bošnjačkim medijima, u kojoj se kaže da Njemačka ne “gura” građansku BiH, i da su to medijska nagađanja, zaustavila je, bar zasad, brojne, pa i hrvatske špekulacije o njemačkom viđenju budućnosti BiH. Na putu k EU integracijama je vjerojatno da će u Federaciji doći do preustroja i da će više zemalja u tome imati riječ. Rezolucija Europskog parlamenta (EP) od ove godine, gdje se sugerira distanciranje od unitarizma i separatizma i traženje modernih europskih federalnih rješenja koja bi zadovoljila sve njezine narode i građane, kao i konstitutivnost naroda (što je u Washingtonu 1994. uz znatno njemačko posredovanje pri stvaranju Federacije, jasno i od ove zemlje potvrđeno), naglašena u Ustavima Federacije i BiH, su pri tome nezabilazni.

Odnosi zemalja

Politika Njemačke prema Hrvatskoj odvajkad je sintagma “mrkve i batine”. Posebice nakon smjene (svibanj 1992.) u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova i dolaskom Kinkela (liberal, kao i Genscher) u 90tim, koji je prema Hrvatima imao daleko manje razumjevanja, mnogo toga se pogoršalo, pa ne čudi da je Hrvatska u SAD-u kasnije potražila svog novog saveznika – zaštitnika, čiji lanac nije tako kratak. Vidjelo se to i pred “Oluju” 1995., kada je Kinkel Tuđmana čak usporedio s Karadžićem i Mladićem, jer ga nije mogao uvjeriti da odustane od vojne operacije oslobađanja svoje zemlje.

No za razliku od ostalih EU zemalja koje su akciju žestoko osudile, ipak je izrazio samo “žaljenje” i “razumjevanje”, zbog “dubokog hrvatskog razočarenja” premu UN-u koji nije osigurao povratak 200 tisuća hrvatskih izbjeglica. Četri godine kasnije pri posjetu Zagrebu, sada kao (samo) zastupnik u Bundestagu, Kinkel će istaknuti, da “nitko ozbiljan u svijetu ne dvoji, kako je to bila legitimna operacija oslobađanja hrvatskog teritorija koja je bitno utjecala na prilike u BiH i donošenje Daytonskog sporazuma.” Za napomenuti je i da je 1993. godine, kad su neke zemlje čak zahtjevale sankcije i Hrvatskoj, Kinkel takve prijedloge odbacio.

Sličan odnos dvije zemlje je i danas. Iskazan bio npr. po podršci prilikom ulazaka u EU, ali i po procesu Perkoviću, iz ne samo poznatih razloga ili ishitrene reakcije Merckelove prije arbitražne odluke za Savudrijsku valu, gdje jasno nalaže da se prihvati odluka nečega što Hrvatska ne priznaje zbog teške povrede arbitražnog postupka. Neki mediji su ovo priopćenje okvalificirali kao “šamar iz Berlina”. Ovakav potez, ali samo obrnuto, naprosto je nezamisliv, a imao bi za posljedicu i više od ukora. Nakon šamara, usljedila je “utješna nagrada” i to u vidu američke reakcije, koja na spor gleda kao isključivo bilateralno pitanje dvije zemlje, a u kojoj stoji: “Nećemo zauzimati strane oko graničnog spora Hrvatske i Slovenije”. Hrvatska je odahnula, nije došla u iskušenje da se nad njom testira Isusova izreka.

Njemačka želi odanog saveznika, čija poslušnost je neupitna i kad “partneru” nešto ne odgovara. U Hrvatskoj takvog saveznika definitivno nema, jer ona ne želi biti isključivo poslušnik, koji za svaki samoinicijativni potez, odmah dobija “po prstima” ili još više.

Puno batina, malo mrkve, za Hrvatsku nije baš privlačno, osim ugodnog sijećanja na međusobne odnose početkom devedesetih, kada joj se i “torta” servirala. Sada je i do Angelinih “kolača” teško doći.

poskok.info

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer