Fotografije premlaćivanja Katalonaca zbog njihove participacije na referendumu o neovisnosti 1. listopada obilaze svijet. S nevjerojatnom lakoćom španjolska policija je tukla, ispaljivala gumene metke i plijenila glasačke listiće. Na jednoj su strani stajali samoorganizirani katalonski građani naoružani, kako kažu, “gandijevskim oružjem”, dok su nasuprot njih bili madridski specijalci.
Dvije su strane nepomirljive, a njihov razdor dosegnuo je jučer vrhunac. Prvi i manji se pozivaju na međunarodno pravo i samoodređenje naroda, dok drugi i veći ističu kako štite španjolski ustav i uspostavljaju red.
________ piše: Ivan Pepić | poskok.info
Danima prije listopada prvog, španjolske vlasti vršile su snažan politički pritisak na Barcelonu. Španjolski premijer Mariano Rajoy više je puta upozorio Katalonce na posljedice koje bi mogle uslijediti ukoliko se referendum održi.
Na to mu je predsjednik katalonske pokrajine Carles Puigdemont odgovarao da će se referendum održati. Ping pong između Madrida i Barcelone trajao je tjednima, ali je strategija Madrida prevladala.
Naime, osim političkog prepucavanja, španjolske vlasti 20. rujna su uhitile 14 lokalnih dužnosnika, zaplijenili oko 10 milijuna izbornih listića za provedbu referenduma. Osim toga, poništeni su godišnji odmori policajcima iz Barcelone za dan referenduma.
Predsjednik Katalonije kritizirao je “totalitarno ponašanje” Madrida, što nije zaustavilo središnje vlasti da nastave s aktivnostima za sprječavanje referenduma o neovisnosti. Samo par dana prije održavanja istog sudovi su Googleu naredili da ukloni aplikacije koje pojašnjavaju kako glasati. Čak je zabranjeno i korištenje zračnog prostora dronovima i helikopterima, koje je Barcelona vješto koristila za promidžbu neovisnosti.
Madrid je pokazao nedvosmislenu brutalnost i na taj način pojačao animozitet Katalonaca prema glavnom gradu, bez obzira na opasnost referendumskog pitanja.
I tu je pogriješio
Naime, nakon referenduma ne bi se dogodilo – ništa, osim što bi Barcelona imala jaču pregovaračku poziciju kako na državnoj tako i na međunarodnoj razini, ali ritam pregovora i dalje bi ovisio isključivo o Madridu.
Sam po sebi referendum se može tumačiti kao konzultativni referendum, odnosno mjeritelj volje katalonskog naroda, kakvih je već bilo. Na primjer, prije tri godine 81% Katalonaca odgovorilo je afirmativno na dva pitanja: žele li da Katalonija postane država, te žele li da ona bude neovisna?
Referendumsko pitanje 2017. je izravnije: “želite li da Katalonija postane neovisna država u obliku republike?” Naravno, neke bi države i priznale Kataloniju kao neovisnu državu, ali liderstvo te pokrajine ne bi bilo spremno od sutra živjeti u izolaciji. Iako je najavljivano da će Katalonija proglasiti neovisnost u roku 48 sati, vrlo vjerojatno bi Madrid i Barcelona pronašle kompromisno rješenje za odgodu ili odustajanje od takvog poteza.
Nepomirljivost tonova raste kad se uzmu u obzir argumenti dviju strana za (de)legitimizaciju referenduma: katalonske sudbene i zakonodavne vlasti pozivaju se na međunarodno pravo, a Madrid na ustav. Međutim, međunarodno pravo nije uniformno, što pokazuje slučaj Kosova iz 2008. godine. Po kojoj logici neke pokrajine imaju pravo na neovisnost, a druge ne?
Uslijed težnje bivših kolonija za neovisnošću, rezolucija 2625 Opće skupštine UN-a iz 1970. pokušala je odgovoriti na to pitanje. Tako je jedan od kriterija težnja za slobodom od kolonijalne dominacije nad narodima. To bi omogućilo narodima da vrate vlastitu neovisnost od kolonijalne dominacije (tzv. vanjsko samoopredjeljenje).
Međutim, ako ne postoji kolonijalna dominacija? U istom su razdoblju međunarodne i regionalne institucije prihvatile mogućnost autonomije odnosno posebnih pokrajinskih vlada, parlamenata i sudova sa značajnim stupnjem neovisnosti (tzv. unutarnja autonomija). Iako neki autori tumače katalonski slučaj kao pitanje za vanjsko samoopredjeljenje, čini se kako većina njih vjeruje u ovaj potonji, što daje za pravo Španjolskoj.
Upravo zbog toga madridsko posezanje za pendrecima zbunjuje. Takva praksa upravo legitimira zahtjeve Katalonaca za prijelaz iz “unutarnje autonomije” u “vanjsko samoopredjeljenje”.
Građanska neposlušnost Katalonaca bit će sve veća, a nju će pratiti represija koja bi mogla eskalirati u još oštrije, i ovaj put, legalnije i legitimnije zahtjeve Barcelone, na koje svijet neće ostati imun kao 1. listopada.
Vrlo vjerojatno slijede i tužbe protiv Madrida međunarodnim i europskim institucijama, poput Europskom sudu za ljudska prava, zbog nemogućnosti izražavanja demokratske volje. Jer čin referenduma sam po sebi ne znači automatski odcjepljenje, bez obzira na neustavnost referenduma, osobito ako katalonske vlasti dokažu njegov politički i konzultativni karakter.
Takvi će referendumi postati praksa diljem Europe. U talijanskim pokrajinama Venetu i Lombardiji referendum konzultativnog karaktera o većoj autonomiji unutar države najavljen je za 22. listopada ove godine. Zato, umjesto premlaćivanja građana, bilo je puno pametnije da su središnje vlasti do sada pronašle održivi model supostojanja s takvim pokrajinama.